Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3002/22 (S. M.)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Otkaz
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3002/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-3002/22, rješavajući apelaciju Sabahudina Mušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabahudina Mušića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 18 0 Rs 036836 21 Rev 2 od 20. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sabahudin Mušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bužima, kojeg zastupa Safeta Alijagić, advokat iz Bihaća, podnio je 28. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 18 0 Rs 036836 21 Rev 2 od 20. aprila 2022. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je odluka o otkazu ugovora o radu od 14. jula 2016. godine nezakonita i ništava. Odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev da se naloži tuženom (JKP „Komb“ d.o.o. Bužim) da ga vrati na poslove i zadatke koje je obavljao prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu.
3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je ukazao da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je apelant prvobitno kod tuženog bio u radnom odnosu na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme. Također, utvrđeno je da su, nakon toga, apelant i tuženi 23. septembra 2015. godine zaključili ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Zatim, utvrđeno je da je apelant počinio lakše povrede radne dužnosti, 24. aprila i 23. juna 2015. godine, te da je pismenim upozorenjem od 9. novembra 2015. godine upozoren da je počinio lakšu povredu radne dužnosti u oktobru te godine. Također, utvrđeno je da je apelant počinio lakšu povredu radne dužnosti 20. maja 2016. godine, kao i da je direktor tuženog 14. jula 2016. godine donio odluku o otkazu ugovora o radu apelantu. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je odluka o otkazu ugovora o radu zakonita. Naime, ukazao je da je navedena odluka donesena nakon pismenog upozorenja apelanta, nakon kojeg je on, u roku od šest mjeseci, ponovo počinio povredu radne obaveze, sve u smislu odredaba člana 97. st. 2. i 3. Zakona o radu. Također, Vrhovni sud je istakao da se rok od 60 dana za otkaz ugovora o radu iz člana 100. Zakona o radu računa od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz. U vezi s tim, ukazao je da je u konkretnom slučaju to dan saznanja za novu povredu radne obaveze od 20. maja 2016. godine, a ne dan saznanja za učinjenu povredu radne obaveze iz oktobra 2015. godine, niti dan izdavanja pismenog upozorenja. Zatim, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je drugostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 60. stav 3. Pravilnika o radu tuženog, jer je apelant dvije lakše povrede radne dužnosti učinio prije zaključenja ugovora o radu na neodređeno vrijeme. U vezi s tim, ukazao je da se radi o kontinuiranom radnom odnosu, pa se periodi rada po ugovorima o radu na određeno i neodređeno vrijeme imaju razmatrati u njihovom jedinstvu. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud, pri donošenju pobijane odluke, pravilno primijenio relevantne odredbe Zakona o radu i Pravilnika o radu tuženog, te pravilno zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su drugostepeni sud i Vrhovni sud u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Zakona o radu, jasno obrazložio zbog čega je prihvatio kao pravilan zaključak drugostepenog suda o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Također, Vrhovni sud je dao jasne razloge o neosnovanosti apelantovih navoda koje je istakao u reviziji, čime je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman