Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-817/21 (AUTOPARK“ d.o.o Mostar)
Odluka donesena 13. 07. 2023.
- Miješanje u imovinu
- Hipoteka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Izvršni postupak
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-817/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 07. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Plenarnom sazivu, u sastavu:Valerija Galić, predsjednica, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 13. jula 2023. godine, u predmetu broj AP-817/21, rješavajući apelaciju „AUTOPARK“ d.o.o Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
: ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „AUTOPARK“ d.o.o Mostar podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 lp 005590 20 Pž od 2. decembra 2020. godineu odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „AUTOPARK“ d.o.o Mostar podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 lp 005590 20 Pž od 2. decembra 2020. godineu odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. AUTOPARK“ d.o.o (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Jurišić & Ćulanić iz Mostara, podnio je 12. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 lp 005590 20 Pž od 2. decembra 2020. godine. Također, apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru.
2. Ustavni sud je donio odluku broj AP-817/21 od 7. aprila 2021. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 lp 005590 19 Ps od 17. augusta 2020. godine uvažen je prigovor apelanta kao izvršenika izjavljen protiv rješenja o izvršenju tog suda broj 58 0 Ip 05590 18 lp 2 od 7. marta 2019. godine. Između ostalog, izvršenje je obustavljeno i ukinute su sve provedene izvršene radnje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Addiko Bank d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) podnio prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave – rješenja Općinskog suda broj IP 5590/06 od 24. februara 2006. godine. Navedenim rješenjem je osigurano potraživanja tražitelja izvršenja na temelju ugovora o dugoročnom kreditu i to uknjižbom založnog prava na apelantovoj nekretnini u korist tražitelja izvršenja. Navedeno je da je tačkom 3. navedenog ugovora predviđeno da ovom uknjižbom založnog prava tražitelj izvršenja stiče založno pravo i pravo namirenja iz založenih nekretnina. Općinski sud je istakao da iako rješenje o izvršenju od 24. februara 2006. godine u formalnom smislu jeste izvršna isprava, nedostaje jedan od bitnih elemenata - pristanak izvršenika na neposredno izvršenje protiv njega. Prema mišljenju Općinskog suda, u rješenju o postignutom sporazumu o zasnivanju založnog prava trebalo je navesti da je izvršenik suglasan da se protiv njega provede neposredno izvršenje u slučaju neplaćanja po ugovoru o kreditu. Zbog navedenog, kako je sud zaključio, izvršna isprava nije podobna za izvršenje u smislu odredbi člana 27. Zakona o izvršnom postupku. Općinski sud je naveo da pri tome nije od utjecaja činjenica da se u tekstu zapisnika, koji je prethodio donošenju i objavljivanju rješenja o postignutom sporazumu, pod tačkom III navodi da su „vjerovnik i založni dužnik saglasni da se radi o namirenju potraživanja a ako potraživanje vjerovnika ne bude plaćeno po dospijeću, na nekretninama založnog dužnika, može se provesti izvršenje njihovom prodajom“. Naime, ova konstatacija nije navedena u rješenju o izvršenju koje je u formalno pravnom smislu izvršna isprava. Općinski sud je istakao da je ovakav stav zauzeo i Ustavni sud u odluci broj AP-2104/11 od 17. septembra 2014. godine, na koju se apelant u svom prigovoru i pozvao. Navedeno je da je Ustavni sud u toj odluci potvrdio stajalište nižestepenih sudova da se podobnost izvršne isprave za provođenje izvršenja procjenjuje u skladu sa odredbama člana 27. Zakona o izvršnom postupku i da nedostatak jednog od bitnih elemenata (u konkretnom slučaju nedostatak izričitog pristanka dužnika na neposredno izvršenje) ispravu čini nepodobnom.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 lp 005590 20 Pž od 2. decembra 2020. godine, uvažena je žalba tražitelja izvršenja protiv prvostepene odluke. Tim rješenjem je odbijen apelantov prigovor protiv rješenja o izvršenju od 7. marta 2019. godine i u cijelosti je održano na snazi navedeno rješenje o izvršenju. U obrazloženju je navedeno je da su svi navodi i činjenična utvrđenja prvostepenog suda pravilni, ali da je na osnovu toga prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak da rješenje o zasnivanju založnog prava nije podobno za izvršenje, zato što mu nedostaje pristanak izvršenika. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da činjenica da u tekstu rješenja nema apelantovog izričitog pristanka na neposredno izvršenje, ne znači i nepodobnost za izvršenje. Navedeno je da je svrha i smisao zasnivanja hipoteke pred sudom ne samo da se hipoteka zasnuje, kako to smatra apelant i prihvata i prvostepeni sud, nego i da na osnovu takvog rješenja povjeritelj može tražiti izvršenje kako je i bilo u konkretnom slučaju. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, sporno rješenje sadrži sve ono što izvršna isprava treba da sadrži u smislu odredbe člana 39. Zakona o izvršnom postupku. Kantonalni sud je naveo da je u periodu od stupanja na snagu Zakona o izvršnom postupku (19. jula 2003. godine) pa sve do zaživljavanja ustanove notarijata u FBiH u maju 2006. godine, vrlo često bila praksa zasnivanja založnog prava na način kao u konkretnom slučaju.
5. Dalje, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije odlučio o prigovoru zastare potraživanja tražitelja izvršenja, zbog toga što je izvršnu ispravu smatrao nepodobnom za izvršenje. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je tačno da je založno pravo nastalo rješenjem od 24. februara 2006. godine. Prema redovnom toku stvari, da je apelant uredno izvršavao svoje ugovorene obaveze, založno pravo ne bi nikada bilo realizirano i po otplati kredita, u skladu sa ugovorom, bilo bi brisano iz zamljišnoknjižnog uloška. Kako je očito da apelant svoje ugovorene obaveze nije uredno ispunjavao, tražitelj izvršenja je bio prinuđen aktivirati hipoteku i zatražiti izvršenje. Zbog toga je u konkretnom slučaju zastarijevanje počelo teći od apelantove docnje odnosno od momenta raskida ugovora o kreditu. Obrazloženo je da prema stanju u spisu proizlazi da je tražitelj izvršenja, zbog apelantove neuredne otplate kredita, izlazio u susret apelantu u pogledu rokova plaćanja i dospijeća obaveza po ugovoru, na način da je zaključio tri aneksa uz navedeni ugovor, od kojih je posljednji zaključen 24. decembra 2012. godine. Kako apelant i pored toga nije izvršavao svoje obaveze, tražitelj izvršenja je, dopisom od 3. novembra 2017. godine, pozvao apelanta i njegove jemce da, radi izbjegavanja izvršenja, uplate potraživani iznos najkasnije do 31. decembra 2017. godine. Kako ni apelant niti njegovi jemci nisu postupili po navedenom pozivu, ugovor je raskinut 31. decembra 2017. godine. Kako je prijedlog za izvršenje podnesen 26. oktobra 2018. godine, potraživanje tražitelja izvršenja nije zastarjelo. Navedeno je i da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni stava Ustavnog suda iz odluke broj AP- 2104/11, zato što u slučaju iz navedene odluke notarski obrađeni ugovor nije sadržavao pristanak izvršenika za neposredno izvršenje a nije sadržavao ni obim ni predmet obaveze, dok konkretna izvršna isprava sve to sadrži.
6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana
14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Apelant smatra da je Kantonalni sud, umjesto dosljedne primjene zakona, svoju odluku „utemeljio na smislu i svrsi određenog instituta, sintagmi i slično ali i na osobnom hipotetskom stavu vezanom za zakonske i moralne obaveze dužnika“. Apelant smatra da Kantonalni sud svoj odnos prema apelantu jasno pokazuje navodnim „izlaženjem u susret [apelantu] od strane tražitelja izvršenja“. Pri tom je sud, prema apelantovom mišljenju, izgubio iz vida da aneks ugovora jeste dodatak ugovoru i da kao takav predstavlja izraz saglasnosti volja ugovornih strana a ne „izlaženje u susret“. Apelant smatra da je Kantonalni sud donoseći osporeno rješenje izašao izvan granica svojih ovlaštenja koristeći slobodnu sudsku ocjenu koja u konkretnom slučaju predstavlja uopćeno mišljenje suda o discipliniranju korisnika kredita, koju ulogu sud ne bi smio imati. Apelant smatra i da je Kantonalni sud pogrešno primijenio odredbe člana 372. u vezi sa čl. 361. i 363. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je regulirano pitanje zastare potraživanja, jer zastaru dovodi u vezu sa zaključenjem aneksa ugovora o kreditu i momentom otkaza ugovora o kreditu, umjesto da zastaru računa prema dospijeću svakog pojedinog potraživanja. Apelant se poziva na odluku Ustavnog suda broj AP-2104/11, jer smatra da se radi o potpuno istoj situaciji kao u njegovom predmetu obzirom da ni u tom predmetu nije postojala izričita saglasnost izvršenika na naplatu hipotekom i da i zbog toga apelaciju treba usvojiti.
7. U Zakonu o izvršnom postupku („Službene novine F BiH“ br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 – Odluka Ustavnog suda BiH, 74/11 – Odluka Ustavnog suda F BiH, 35/12, 35/12 - Rješenje Ustavnog suda BiH, 46/16, 36/17 – Odluka Ustavnog suda BiH, 55/18 - Rješenje Ustavnog suda BiH i 25/20 – Odluka Ustavnog suda BiH) relevantne odredbe glase:
Član 27. stav 1.
Podobnost izvršne isprave za izvršenje (1)Izvršna isprava podobna je za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze,
8. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; „Službeni list SR BiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine F BiH“ br. 29/03 i 42/11), za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, relevantne odredbe glase:
Član 368. stav 1.
(1) Kad protekne vrijeme zastarjelosti, povjerilac čije je potraživanje obezbijeđeno zalogom ili hipotekom može se namiriti samo iz opterećene stvari, ako je drži u rukama ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na pravo na pravično suđenje
12. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
13. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnog suda se odlučivalo o žalbi koju je podnio tražitelj izvršenja u izvršnom postupku u kojem se odlučivalo o izvršenju ugovora o zasnivanju založnog prava. Navedeni ugovor je zaključen kao osiguranje potraživanja tražitelja izvršenja u slučaju da apelant ne bude ispunjavao obaveze koje proističu iz ugovora o kreditu koji je tražitelj izvršenja zaključio sa apelantom kao korisnikom kredita. Navedenim ugovorima su već bila definirana i prava i obaveze apelanta kao dužnika. Dakle, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava ili obaveze“, već da su ona već bila utvrđena navedenim ugovorima kao izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelant ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu
14. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu zbog proizvoljne primjene prava Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43 i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i mutatis mutandis, Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
15. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“. Navedeno miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je provođenje postupka prinudnog namirenja potraživanja na osnovu izvršne isprave u situaciji kad izvršenik (konkretno apelant) dobrovoljno ne ispuni utvrđenu obavezu, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, u konkretnom slučaju, radi se o prinudnoj naplati kreditnih obroka koje je apelant obavezan plaćati po osnovu ugovora o kreditu koji je zaključio sa tražiteljem izvršenja. Sljedeće relevantno pitanje je posotojanje proporcionalnosti miješanja u apelantovu imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i argumentirane razloge za svoje odlučenje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud primjećuje da se apelant i u apelaciji kao i u postupku pred redovnim sudovima pozivao na odluku Ustavnog suda broj AP-2104/11 od 17. septembra 2014. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud ukazuje da se stavovi iz navedene odluke ne mogu primijeniti na apelantov predmet. Ovo stoga jer se u predmetu broj AP-2104/11 postavljalo pitanje podobnosti za izvršenje notarski obrađenog ugovora u kojem nije bio dat izričiti pristanak izvršenika na aktiviranje prinudne naplete hipoteke. U konkretnom slučaju, kako je vidljivo iz činjenica predmeta, ne radi se o notarski obrađenoj ispravi jer je dužničko/povjerilački odnos zasnovan prije uspostave instituta notarijata u FBiH. Ustavni sud ukazuje da je članom 85. stav 2. Zakona o notarima Republike Srpske na osnovu kojeg je i obrađen ugovor iz predmeta broj AP- 2104/11, eksplicitno propisano da se „na osnovu notarski obrađene isprave kojom je u zemljišnim knjigama upisana hipoteka ili zemljišni dug na određenoj nekretnini, može u svrhu plaćanja obezbijeđenog potraživanja neposredno nakon dospjelosti zahtijevati izvršenje na toj nekretnini, ako je dužnik u izvorniku na ovo izričito pristao“. U Zakonu o izvršnom postupku koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, takva odredba ne postoji te je jasno da izvršna isprava u ovom slučaju, kako je to i obrazložio Kantonalni sud, ispunjava uvjete iz člana 27. stav 1. Zakona o izvršnom postupku.
16. Dalje, u vezi sa navodima o zastarjelosti potraživanja, Ustavni sud podsjeća na odredbe člana 368. stav 1. ZOO kojim je jasno propisano da se u slučaju kada je potraživanje obezbijeđeno hipotekom ili zalogom povjerilac može namiriti čak ako je potraživanje zastarjelo. pod uvjetom da je njegovo pravo upisano u zemljišne knjige. U konkretnom slučaju bilo je nesporno da je potraživanje tražioca izvršenja bilo obezbijeđeno hipotekom koja je upisana u zemljišne knjige, pa su tako neosnovani navodi iz apelacije da je nastupila zastarjelost potraživanja. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu imovinu bilo i proporcionalno, odnosno da je uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa i apelantovog prava na imovinu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić