Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4099/22 (A.Č. i K.Č.)

Odluka donesena 23. 03. 2023.

  • Oduzimanje imovine
  • Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
  • Krivični postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4099/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 03. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 23. marta 2023. godine, u predmetu broj AP-4099/22, rješavajući apelaciju A. Č. i K. Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. h) i l), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. Č. i K. Č.

podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S 1 2 K 024 465 21 Kž od 19. aprila 2022. godine, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. Č. i K. Č. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S 1 2 K 024 465 21 Kž od 19. aprila 2022. godine, u odnosu na pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zato što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.

OBRAZLOŽENJE

1. A. Č. (u daljnjem tekstu: apelantica) i K. Č., apelanticino malodobno dijete (u daljnjem tekstu: apelant, ili zajedno: apelanti) podnijeli su 3. novembra 2022. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S 1 2 K 024 465 21 Kž od 19. aprila 2022. godine i S 1 2 K 024 465 17 od 27. maja 2021. godine. Apelanti su tražili od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru „odgađanja suđenja zakazanog za 11. novembar 2022. godine“. Apelanti su opet podneskom od 28. novembra 2022. godine zatražili donošenje privremene mjere „odgode suđenja“ zakazanog za 9. decembar 2022. godine.

2. Apelanti osporavaju presude Suda BiH, ali ih nisu dostavili uz apelaciju. Apelanti navode da su osporene presude dostavljene uz apelaciju broj AP-3983/22, koju je podnio apelanticin suprug i otac mldb. apelanta. Iz odluke Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP-3983/22 od 20. decembra 2022. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) proizlazi da je Sud BiH, presudom od 27. maja 2021. godine, oglasio krivim apelanticinog supruga i oca mldb. apelanta (u daljnjem tekstu: osuđeni) da je počinio krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi kao i krivično djelo pranje novca, te da je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od devet godina. Presudom je određeno da se od osuđenog oduzima imovinska koristi pribavljena izvršenjem krivičnog djela. Sud BiH je presudom od 19. aprila 2022. godine odbio kao neosnovanu žalbu osuđenog u odnosu na osuđujući dio za krivično djelo primanje dara. Uvažena je žalba na osuđujući dio presude za krivično djelo pranje novca. Također, uvažena je žalba i u odnosu na dio odluke o oduzimanju imovinske koristi pribavljene izvršenjem krivičnog djela.

3. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da pred Apelacionim vijećem slijedi održavanje pretresa. Donošenje sudske odluke u vezi sa krivičnim djelom pranje novca moglo bi, kako je navedeno, utjecati i na donošenje odluke u pogledu stečene imovinske koristi u vezi sa mogućim oduzimanjem nekih ili svih kupljenih nekretnina. Ukazano je da to može imati posljedice i na dio odluke koji se odnosi na eventualno oduzimanje imovinske koristi – preostalog dijela u novcu u okviru stečene protivpravne imovinske koristi.

4. Iz drugostepene presude dostavljene u predmetu AP-3983/22 proizlazi da je Sud BiH uvažio žalbu koju su protiv prvostepene presude izjavili apelanti. Kako je obrazloženo, na određenim nekretninama koje su trebale biti oduzete od osuđenog, kao vlasnici ili suvlasnici su upisani apelanti, a oni nisu učestvovali u postupku u kom je donesena presuda, što je suprotno članu 393. Zakona o krivičnom postupku BiH( u daljnjem tekstu: ZKP). Sud BiH je zaključio da se radi o nezakonitom oduzimanju imovine od apelanata, čime im je povrijeđeno pravo na imovinu. Također, onemogućeno im je učešće u postupku, što je moglo imati uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

5. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i Konvencija o pravima djeteta. Apelanti ukazuju na brojne povrede navodno učinjene u krivičnom postupku koji je vođen protiv osuđenog. Apelantica ističe da nije učestvovala u krivičnom postupku koji se ticao i njene imovine kao i imovine mldb. apelanta, i da je „tek sada dobila poziv od Suda BiH“ da učestvuje u tom postupku. Također, apelantica navodi da je Sud BiH već utvrdio krivicu njenog supruga za primanje dara bez njenog učešća u postupku, a to je povezano sa postupkom koji je još u toku. Apelanti navode da postupak traje devet godina i sedam mjeseci i da ne mogu raspolagati svojom imovinom, te ukazuju na brojne nedostatke u vezi sa odlukama koje su se ticale imovine. U suštini, apelanti problematiziraju rješenje o zabrani otuđenja i raspolaganja imovinom od 2013. godine. Navedenim rješenjem je osuđenom zabranjeno da otuđi i raspolaže nekretninama koje su i njihovo vlasništvo, a rješenje je donijeto u vezi sa krivičnim postupkom koji je protiv njega pokrenut. Apelantica je tražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će „odgoditi suđenje za datume navedene u tački 1. ove odluke do okončanja postupka o apelaciji, kao i da se suđenje ustupi nekom drugom sudu“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

l) apelacija je preuranjena;

8. Razmatrajući pitanje da li su u konkretnom slučaju na apelante primjenjive garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se postupak u kojem je donijeta osporena odluke Suda BiH odnose na „osnovanost krivične optužbe“ protiv trećeg lica, apelanticinog supruga i oca mldb. apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, u krivičnim postupcima, član 6. Evropske konvencije garantuje pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se „utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe“, zato što se samo takva osoba može smatrati „žrtvom“ u smislu tog člana (vidi, Ustavni sud, između ostalih, Odluke o dopustivosti br. AP-19/02 od 17. marta 2004. godine, AP-2641/17 od 7. septembra 2017. godine i AP-3809/20 od 12. januara 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Navedeni član ne nudi garancije nekome „ko želi“ da učestvuje u postupku. Iz navedenog proizlazi da se apelanti ne mogu pozivati na garancije pravičnog postupka, u odnosu na postupak u kojem nisu osumnjičeni, optuženi ili osuđeni.

9. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelanti ne uživaju zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je apelacija u dijelu u kojem apelanti ukazuju na navodne propuste učinjene u krivičnom postupku koji je vođen protiv osuđenog ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U vezi sa navodima o povredi prava apelanata na pravično suđenje i imovinu koji se tiču odluke o oduzimanju protupravno stečene imovinske koristi, Ustavni sud primjećuje da je prvostepena presuda, u dijelu kojim se oduzima imovina ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. Naročito, Ustavni sud ističe da su prihvaćeni žalbeni navodi apelanata i da je u vezi s tim postupak u toku. Ustavni sud, također, primjećuje da upravo presuda Suda BiH, koju apelanti osporavaju, njima daje pravo da ono što tvrde i dokažu.

11. Apelanti navode i da već duži period nisu u mogućnosti da u potpunosti uživaju u pravu vlasništva na imovini za koju tvrde da je njihova, što je posljedica krivičnog postupka. Apelantica tvrdi da je tražila „uključivanje po tački 1.“, za koju je donijeta pravosnažna presuda, jer je „sudbinski“ povezana sa tačkom optužbe (pranje novca) u odnosu na koju je postupak u toku. Također navodi da je uputila „bezbroj dopisa“ sudu, tužilaštvu i Ustavnom sudu kako bi bila „uključena u proces“. Međutim, Ustavni sud zapaža da ni u konkretnoj, a ni u ranijim apelacijama koje su podnosili apelanti, konkretno apelantica (AP-2753/13, AP-2744/17 i AP-1688/20, dostupne na www.ustavnisud.ba), nije dostavljen dokaz da su apelanti tražili da učestvuju u postupku kao vlasnici imovine, u skladu sa odredbom člana 393. ZKP. Ustavni sud primjećuje da su apelanti u konkretnoj apelaciji tražili „da se izuzme iz postupka imovina“ za koju tvrde da je njihova, a isto su tražili i u ranijim apelacijama, pa i pred Sudom BiH. Iz osporene presude Suda BiH proizlazi da su apelanti tek u žalbi ukazali da im, suprotno članu 393. ZKP, nije omogućeno učestvovanje u postupku kao licima od kojih se oduzima imovinska korist. Dakle, Sud BiH je odlukom koju apelanti osporavaju u ovoj apelaciji odlučio da apelantima omogući učešće u postupku. Stoga su apelanti sada u prilici da dokažu da li se radi o njihovoj imovini koja nema veze sa izvršenjem krivičnog djela. S obzirom da je postupak u ovom dijelu u toku, Ustavni sud zaključuje da su apelanti uključeni u postupak i imaju mogućnost da pred redovnim sudom ostvare svoja prava te da je u vezi s tim apelacija preuranjena i u odnosu na pravo na imovnu i, s tim u vezi i na pravično suđenje u odnosu na apelante.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom, odnosno odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4099/22 (A.Č. i K.Č.) | Sudska praksa | Aktio