Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2313/21 (I. B.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku · čl. 2
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2313/21
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2313/21, rješavajući apelaciju Ivana Brkića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, dopredsjednica
Angelika Nußberger, dopredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudac
Marin Vukoja, sudac
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 25. rujna 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Ivana Brkića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 012293 18 Uvp od 25. ožujka 2021. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu Ivanu Brkiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 700,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Ivana Brkića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 012293 18 Uvp od 25. ožujka 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svezi s pravom na pravično suđenje.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ivan Brkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozor-Rame, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 29. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 012293 18 Uvp od 25. ožujka 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 012293 15 U od 17. srpnja 2017. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-03-41-619/13 od 30. travnja 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Ministarstva zatraženo je 28. prosinca 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 17. siječnja 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Međutim, izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodna napomena
4. Rješenjem Službe za društvene djelatnosti i pitanja branitelja Općine Prozor-Rama broj 03/2-
43-213/07 od 3. prosinca 2007. godine, odlučujući po apelantovom zahtjevu, apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) V. skupine sa 70 % vojnog invaliditeta – trajno, po osnovi ranjavanja zadobivenog kao pripadnik OSHVO-a, s pravom na osobnu invalidninu i ostalim pravima propisanim zakonom.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
5. Rješenjem Službe za opću upravu i društvene djelatnosti Općine Prozor-Rama (u daljnjem tekstu: Služba) broj 03/2-43-213/07-1 od 5. siječnja 2012. godine, u obnovljenom postupku po službenoj dužnosti, odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje svojstva RVI-a. Navedenim rješenjem poništeno je rješenje od 3. prosinca 2007. godine.
6. Rješenjem Ministarstva broj UP-II-03-41-139/12 od 6. lipnja 2013. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Službe.
7. Presudom Kantonalnog suda od 17. listopada 2013. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno je navedeno rješenje Ministarstva i predmet je vraćen Ministarstvu na ponovni postupak.
8. Rješenjem Ministarstva broj UP-II-03-41-619/13 od 30. travnja 2015. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Službe od 5. siječnja 2012. godine. Ministarstvo je u obrazloženju navelo da je u postupku utvrđeno da je apelantov invaliditet ispod 20 %, tako da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 3. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja) za priznavanje svojstva RVI-a.
9. Apelant je protiv rješenja Ministarstva podnio tužbu Kantonalnom sudu u kojoj je, između ostalog, predložio da „sud nakon održane javne rasprave, pa makar i zbog propuštanja, donese presudu“.
10. Presudom Kantonalnog suda od 17. srpnja 2017. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv navedenog rješenja Ministarstva. Kantonalni sud je, između ostalog, u obrazloženju naveo da je zakazao javnu raspravu kojoj nisu pristupili uredno obaviješteni apelantov punomoćnik i „zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik“ Ministarstva, pa je sud, na temelju članka 31. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima, odlučio spor raspraviti i bez prisustva stranaka.
11. Presudom Vrhovnog suda od 25. ožujka 2021. godine donesenoj na nejavnoj sjednici odbijen je apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je nalazom i mišljenjem revizijskog liječničkog povjerenstva utvrđen drugačiji apelantov invaliditet u odnosu na nalaz prvostupanjskog liječničkog povjerenstva. U svezi s tim, naveo je da prvostupanjski upravni organ nije povrijedio zakon kada je u obnovljenom postupku isključivo na temelju nalaza i mišljenja revizijskog liječničkog povjerenstva utvrdio da apelant ne ispunjava uvjete za priznavanje svojstva RVI-a, zbog čega je pravilno utvrdio prestanak priznatog prava. Vrhovni sud je dalje naveo da je drugostupanjsko liječničko povjerenstvo također utvrdilo da je apelantov invaliditet ispod 20 %. Stoga, Vrhovni sud je naveo da je Ministarstvo pravilno odbilo apelantovu žalbu, a Kantonalni sud tužbu, imajući u vidu da su nalazi nadležnih liječničkih povjerenstava suglasni, a radi se o stručnim organima vještačenja u toj oblasti. Sud je dalje naveo da su nalazi jasni i dovoljno obrazloženi s danim opisom oštećenja i stanja apelantovog organizma, te sa činjenicama koje su s medicinskog gledišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja. Također je naveo da su nalazi dani na temelju uvida u cjelokupnu medicinsku dokumentaciju u spisu predmeta i na temelju neposrednog pregleda apelanta.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
12. Apelant navodi da su mu u postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant osporava nalaz i mišljenje liječničkog povjerenstva i navodi da stavovi ljekara nisu valjano obrazloženi. U svezi s tim, smatra da je sud bio dužan odrediti novo medicinsko vještačenje jer je apelant ukazao na nedostatke nalaza i mišljenja liječničkog povjerenstva iz upravnog postupka. Dalje navodi da mu nije omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su bitne za rješavanje spora, te „da je Vrhovni sud propustio održati javnu raspravu odnosno provesti dokaze i sam utvrditi činjenično stanje“. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na učinkovit pravni lijek jer je sud „paušalno odlučio o navodima apelanta i nekritički prihvatio kao istinite navode službenih tijela“. Apelant također ukazuje da je postupak dugo trajao, što je suprotno pravu na suđenje u razumnom roku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Apelant je tražio naknadu nematerijalne štete zbog duljine trajanja postupka.b)Odgovori na apelaciju
13. Vrhovni sud i Kantonalni sud, kao i Ministarstvo, naveli su da nisu povrijeđena apelantova prava. Osim toga, u odnosu na duljinu trajanja postupka, Kantonalni sud se pozvao na Plan rješavanja predmeta.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravak, 70/07, 9/10, 95/13 – odluka USFBiH, 90/17, 29/22 i 60/24). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravak, 70/07, 9/10, 95/13 – odluka USFBiH i 90/17) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 3. stavak (1) Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je obavljajući vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve obrane u sastavu Oružanih snaga, sudjelujući u obrani Bosne i Hercegovine u vremenu i pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. ovoga Zakona, zadobio ranu, ozljedu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je uslijed toga nastupilo oštećenje njegova organizma najmanje za 20%.
15. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 48/99 i 61/22). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
14. Ekonomičnost postupka
Članak 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
16. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 28. st. (1) (2) i (3) O upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sucu pojedincu ili u sjednici. Ako stranka u sporu zatraži da nazoči nejavnome rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, sud je dužan izvijestiti stranke i zainteresirane osobe, ako ih ima, o datumu nejavnoga rješavanja i njihovu pravu da tome rješavanju nazoče, odnosno održati usmenu raspravu javno (u daljnjem tekstu: rasprava).
Stranke u sporu mogu zatražiti da nazoče nejavnome rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava samo u tužbi ili odgovoru na tužbu.
Članak 31. stavak (2) Ako na raspravu ne dođe ni tužitelj ni tužena strana, sud će raspraviti spor i bez nazočnosti stranaka.
Članak 45.
Nadležni sud rješava o zahtjevu iz članka 41. ovoga Zakona, po pravilu u nejavnoj sjednici, a pobijanu odluku ispituje samo u granicama zahtjeva i povreda propisa iz članka 41. ovoga Zakona navedenih u zahtjevu. Članak 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI.Dopustivost i meritum
18. Ustavni sud zapaža da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
19. Apelant smatra da su mu u postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. a)Pravo na pravično suđenje
20. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
21. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
U odnosu na osporene odluke
22. Ustavni sud zapaža da apelant navodi da mu nije omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za rješavanje spora. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da apelant, u biti, ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti stranaka u postupku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Europski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Europski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. svibnja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, točka 48.). U svezi s tim, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je nadležno liječničko povjerenstvo na temelju neposrednog pregleda apelanta i na temelju uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju donijelo konačan nalaz i mišljenje. Slijedom toga, Ustavni sud ukazuje da je tijekom postupka apelant imao mogućnost izjasniti se o tom nalazu i mišljenju, odnosno osporiti ga, prije svega, posredstvom iskorištenih pravnih lijekova, što je on i učinio. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant u tužbi predložio da se održi javna rasprava, ali da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da javnoj raspravi nije pristupio uredno obaviješteni apelantov punomoćnik, te da je taj sud odlučio spor raspraviti i bez prisustva stranaka. Ustavni sud također zapaža da odredbe članka 45. ZUS-a propisuju da Vrhovni sud odlučuje, po pravilu, u nejavnoj sjednici, a da iz dokumentacije uz apelaciju ne proizlazi da je apelant tražio održavanje rasprave pred tim sudom. Dakle, proizlazi da je apelant nesporno imao priliku sudjelovati u postupku ravnopravno s drugom stranom u postupku, odnosno da apelant neutemeljeno prigovara da mu nije omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima, tj. da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
23. Ustavni sud dalje ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
24. U konkretnom slučaju apelant dovodi u pitanje činjenično stanje koje je utvrđeno na temelju nalaza i mišljenja nadležnog liječničkog povjerenstva, odnosno ističe da je sud bio dužan odrediti novo medicinsko vještačenje. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud jasno obrazložio da su nalazi nadležnih liječničkih povjerenstava suglasni u tome da je apelantov invaliditet ispod 20 %, dakle da apelant ne ispunjava uvjete za priznavanje svojstva RVI-a. Također, Vrhovni sud je jasno obrazložio da je nadležno liječničko povjerenstvo u nalazu i mišljenju dalo potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu s relevantnim odredbama a na temelju medicinske dokumentacije o liječenju i na temelju neposrednog pregleda apelanta. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi koji se odnose na potrebu za novim medicinskim vještačenjem. Uostalom, Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka analizirao presude Vrhovnog suda u kojima je taj sud obrazložio da je odbio prijedlog za dodatno vještačenje jer Zakon o provedbi kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ne poznaje vještačenje putem vještaka medicinske struke, te da „poslove medicinskog vještačenja liječničkih povjerenstava obavlja Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja“. Ustavni sud u ovakvom obrazloženju nije našao bilo kakvu proizvoljnost (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1279/21 od 2. studenog 2022. godine, toč. 5. i 11., dostupna na www.ustavnisud.ba).
25. Stoga, imajući u vidu sve navedeno kao i vlastitu praksu, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U odnosu na suđenje u razumnom roku
26. Ustavni sud ponavlja da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, opravdanost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Europski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, predstavka broj 59181/18, točka 18.).
27. Ustavni sud zapaža da je u postupku provedenom po službenoj dužnosti Služba donijela rješenje od 5. siječnja 2012. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 25. ožujka 2021. godine. Dakle, postupak je u konkretnom slučaju trajao devet godina i dva mjeseca, što je relevantno razdoblje koje će ispitati Ustavni sud. Osim toga, radilo se o predmetu koji je bio od većeg značaja za apelanta, ali Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu. Također, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim postupcima doprinio duljini trajanja postupka.
28. Ustavni sud ukazuje da je Služba donijela rješenje po službenoj dužnosti, a da je Ministarstvo po žalbi na to rješenje odlučilo nakon jedne godine i četiri mjeseca. Nakon toga, Kantonalni sud je ukinuo rješenje Ministarstva i predmet vratio na ponovni postupak nakon četiri mjeseca. Ustavni sud dalje zapaža da je Ministarstvo u ponovnom postupku donijelo rješenje nakon jedne godine i šest mjeseci, dok je Kantonalni sud nakon dvije godine i jednog mjeseca odlučio po apelantovoj tužbi. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud tek nakon tri godine i oko osam mjeseci, odlučujući o apelantovom zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudske odluke, donio konačnu odluku u predmetu. Ustavni sud ističe da se Vrhovni sud u odgovoru na apelacije nije izjasnio u odnosu na navode o duljini trajanja postupka. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sustavni problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sustavnih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u toj oblasti, za šta ne postoji ni učinkovit pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. svibnja 2017. godine, toč. 53−66. i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine, sve dostupne na www.ustavnisud.ba ), Ustavni sud smatra da duljina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
29. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naknada nematerijalne štete
30. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine, svoju dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, te odredbe članka 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članka 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluka u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 700,00 KM. Tu naknadu dužna je platiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.b)Ostala prava
31. U svezi s navodima o povredi prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova. Činjenica da korištenje pravnih lijekova nije rezultiralo odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članku 13. Europske konvencije u svezi sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga su i ovi navodi neutemeljeni.
32. Apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava temelji na istim tvrdnjama koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljene. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije s obzirom na to da je postupak priznavanja svojstva RVI-a trajao devet godina i dva mjeseca, čemu je u najvećoj mjeri doprinijela duljina postupka pred Vrhovnim sudom, pred kojim je postupak trajao tri godine i oko osam mjeseci.
34. Ustavni sud dalje zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer nije bilo moguće zaključiti da je prekršeno načelo ravnopravnosti strana u postupku niti je bilo moguće zaključiti da su organi uprave i redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.
35. Nema povrede ni prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije kada je apelant imao mogućnost i koristio zakonom propisane pravne lijekove, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u postupku ne pokreće pitanje povrede navedenog prava.
36. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman