Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4276/22 („KRAJINA BORAC“ d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 19. 01. 2023.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Šta se smatra imovinom
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
  • Javni interes
  • Proporcionalnost
  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4276/22

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 01. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4276/22, rješavajući apelaciju društva „Krajina Borac“ d.o.o. Banjaluka u stečaju, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) i člana 64 stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Angelika Nußberger, sudija Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 19. januara 2023. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija društva „Krajina Borac“ d.o.o. Banjaluka u stečaju podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 246519 22 Gž 4 od 10.

oktobra 2022. godine u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija društva „Krajina Borac“ d.o.o. Banjaluka u stečaju podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 246519 22 Gž 4 od 10.

oktobra 2022. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Na osnovu člana 64 stav (4) Pravila Ustavnog suda, prestaje pravno djelovanje Odluke Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP-4276/22 od 1. decembra 2022. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Društvo „Krajina Borac“ d.o.o. Banjaluka u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Dragana Prpoš, advokat iz Banjaluke, podnijelo je 14. novembra 2022. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 246519 22 Gž 4 od 10. oktobra 2022. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 71 0 I 246519 22 I 2 od 25. maja 2022. godine i 71 0 I 246519 22 I 2 od 16. maja 2022. godine.

2. Apelant je podneskom od 18. novembra 2022. godine urgirao postupanje u predmetu. Takođe, Žarko Dojčinović, Radana Milaković i Zoran Milaković su podneskom od 23. novembra 2022. godine tražili donošenje predložene privremene mjere. Apelant te Žarko Dojčinović i Radana Milaković su ponovo 24. i 25. novembra 2022. godine urgirali postupanje u predmetu.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Postupajući povodom apelantovog zahtjeva, predsjednica Ustavnog suda je, na osnovu ovlašćenja iz člana 64 stav (2) Pravila Ustavnog suda, donijela Odluku o privremenoj mjeri broj AP-4276/22 od 1. decembra 2022. godine, kojom je usvojen apelantov zahtjev i naloženo odlaganje provođenja izvršnih radnji u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 I 246519 22 I, uključujući i prekid provođenja rješenja o protivizvršenju Osnovnog suda broj 71 01246519 16 I od 3. februara 2021. godine. „Malbašić Company“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tražilac protivizvršenja) dostavio je 12. i 19. decembra 2022. godine Ustavnom sudu podneske u kojima je izrazio svoje nezadovoljstvo usvojenom odlukom o privremenoj mjeri i zatražio da se ta odluka preispita i stavi van snage.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tražioca protivizvršenja zatraženo je 22, odnosno 25. novembra 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Okružni sud, Osnovni sud i tražilac protivizvršenja su u periodu od 1. do 9. decembra 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju.

6. Odgovori na apelaciju su 9. decembra 2022. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant je 14. decembra 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

7. Na prijedlog potpredsjednika Zlatka M. Kneževića, Ustavni sud je donio odluku da potpredsjednik Knežević neće učestvovati u radu i odlučivanju u ovom predmetu zbog postojanja razloga iz člana 90 stav 1 tačka c) Pravila Ustavnog suda.

III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

9. Ustavni sud ističe da iz činjenica predmeta proizlazi da se između apelanta i tražioca protivizvršenja, te trećih lica dugi niz godina vodio parnični postupak u vezi s utvrđenjem ništavosti ugovora o kupoprodaji i predaji u posjed spornog poslovnog prostora u Banjaluci, u pogledu kojeg je i Ustavni sud donio nekoliko odluka. Po okončanju parničnog postupka u kojem je tražilac protivizvršenja obavezan da apelantu preda u posjed sporni poslovni prostor, uslijedio je izvršni postupak u toku kojeg je apelantu predat u posjed sporni poslovni prostor. Nakon toga, postupajući prema Odluci Ustavnog suda broj AP-1472/19 od 17. jula 2019. godine, Vrhovni sud Republike Srpske je preinačio izvršnu ispravu iz tog izvršnog postupka i između ostalog odbio apelantov tužbeni zahtjev za predaju u posjed spornog poslovnog prostora (vidi šire u Odluci broj AP-475/21 od 26. maja 2022. godine, tač. 7–18, dostupna na www.ustavnisud.ba).

10. Nakon toga, tražilac protivizvršenja je pokrenuo postupak protivizvršenja, u kojem je tražio da mu se preda u posjed sporni poslovni prostor koji je bio predmet izvršenja. U tom postupku Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 I 246519 16 I od 18. juna 2020. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 I 246519 20 Gž2 od 25. decembra 2020. godine, prihvatio prijedlog tražioca protivizvršenja za protivizvršenje. Slijedom toga je naložio apelantu da tražiocu protivizršenja, u određenom roku, preda u posjed sporni poslovni prostor slobodan od lica i stvari, izuzimajući poslovni prostor u haustoru. Apelant je protiv navedenih odluka podnio apelaciju. Ustavni sud je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-475/21 od 26. maja 2022. godine odbio tu apelaciju u odnosu na navode o povredi prava na imovinu, dok je u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje apelacija odbačena kao ratione materiae nedopustiva.

Osporene odluke

11. U međuvremenu je, u nastavku postupka protivizvršenja, postupajući povodom prijedloga tražioca protivizvršenja, Osnovni sud donio Rješenje o protivizvršenju broj 71 01246519 16 I od 3. februara 2021. godine, kojim je odredio protivizvršenje ispražnjenjem i predajom u posjed tražiocu protivizvršenja spornog poslovnog prostora, izuzimajući poslovni prostor u haustoru. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da je povodom prijedloga tražioca protivizvršenja donio navedeno rješenje zato što apelant nije postupio prema ranijem rješenju od 18. juna 2020. godine (ibid.).

12. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 01246519 16 I od 8. aprila 2021. godine odbijen je apelantov prigovor. Međutim, u žalbenom postupku, Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 I 246519 21 Gž 3 od 24. marta 2022. godine apelantova žalba je usvojena, ukinuto rješenje Osnovnog suda od 8. aprila 2021. godine i predmet vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postupku Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 I 246519 22 I 2 od 16. maja 2022. godine odbio apelantov prigovor protiv rješenja o protivizvršenju.

13. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je postupio po uputama drugostepenog suda iz rješenja od 24. marta 2022. godine i pribavio aktuelne izvode iz zemljišne knjige za sporni poslovni prostor. Dalje, Osnovni sud je naveo da je o svim apelantovim navodima iz prigovora pravosnažno odlučeno rješenjem Okružnog suda od 25. decembra 2020. godine (vidi tačku 10 ove odluke). U vezi s tim, obrazloženo je da su apelantovi navodi identični navodima koje je naveo u žalbi protiv prvostepenog rješenja od 18. juna 2020. godine. Radilo se o navodima da apelant nije vlasnik ni posjednik prostora, da je prijedlog neblagovremen i neuredan, da su nastupile promjene u smislu člana 57 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), da sud ne može donijeti rješenje kojim povređuje pravo svojine trećih lica, da tražilac protivizvršenja nije nikad bio vlasnik prostora, da nije bila upisana zabilježba spora i dr. Stoga je Osnovni sud ocijenio bespredmetnim da ponovo razmatra te navode, odnosno odlučuje o istim prigovorima o kojima je već ranije odlučeno, te je istakao da su prigovori te vrste nedozvoljeni u toj fazi izvršnog postupka. Nadalje, Osnovni sud je naveo da aktuelni izvodi iz knjige uloženih ugovora sadrže naznaku (plombu) da od ranije postoje neriješeni zahtjevi tražioca protivizvršenja za upis promjene prava svojine. Dalje je navedeno da je u ranijim zemljišnoknjižnim evidencijama spornih nepokretnosti bila upisana zabilježba spora. Stoga je zaključeno da se treća lica, koja su trenutno upisana kao vlasnici spornog poslovnog prostora, ne mogu smatrati savjesnim sticaocima prava svojine jer su znala, odnosno morala znati da je prostor predmet spora i da ne može biti prometovan. Iz navedenih razloga, sud je naveo da je apelant dužan omogućiti tražiocu protivizvršenja ulazak u posjed spornog poslovnog prostora, što su treća lica dužna trpjeti. Istaknuto je da apelant nije mogao raspolagati nepokretnostima na kojima je bila upisana zabilježba spora. Kako je to učinio i pored zakonske zabrane, zaključeno je da apelant može s trećim licima, koja su trenutno upisana kao vlasnici, riješiti pitanje nadoknade štete.

14. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 I 246519 22 I 2 od 25. maja 2022. godine prekinuto je izvršenje određeno rješenjem o protivizvršenju, shodno članu 109 Zakona o stečajnom postupku, zato što je rješenjem nadležnog suda od 17. maja 2022. godine nad apelantom otvoren stečajni postupak. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant o tome podneskom obavijestio Osnovni sud i predložio prekid postupka.

15. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 I 246519 22 Gž 4 od 10. oktobra 2022. godine uvažena je žalba tražioca protivizvršenja, preinačeno rješenje Osnovnog suda od 25. maja 2022. godine i odbijen prijedlog za prekid postupka. Osim toga, rješenjem je odbijena apelantova žalba i potvrđeno rješenje Osnovnog suda od 16. maja 2022. godine.

16. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da rješenje Osnovnog suda o prekidu postupka nije pravilno jer se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 109 stav 1 Zakona o stečaju. U vezi s tim, obrazloženo je da je sporni poslovni prostor imovina tražioca protivizvršenja, a da je tokom vođenja prethodnih postupaka apelant raspolagao navedenim prostorom u korist trećih lica, koja su u konkretnom izvršnom postupku upućena na parnicu. Takođe je obrazloženo da sporni poslovni prostor ne predstavlja stečajnu masu, nego imovinu tražioca protivizvršenja, te da je takav stav zauzeo i Ustavni sud u Odluci broj AP-475/21. Nadalje, Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud pravilno primijenio materijalno i procesno pravo kada je donio rješenje o odbijanju apelantovog prigovora. U vezi s tim, ukazano je da je prvostepeni sud, postupajući po uputstvima Okružnog suda iz rješenja od 24. marta 2022. godine, utvrdio činjenice pribavljanjem podataka o stanju u registrima evidencija u pogledu upisanog prava svojine u knjizi uloženih ugovora. Nadalje, ukazano je da je prvostepeni sud utvrdio da u odgovarajućoj evidenciji postoji „plomba“, kao i upisana zabilježba spora u ranijim zemljišnoknjižnim evidencijama. Okružni sud je istakao i da je apelant, u okolnostima vođenja različitih postupaka, zaista imao mogućnost da raspolaže spornim poslovnim prostorom nakon pravosnažnosti presude i sticanja posjeda nad prostorom. Međutim, apelant je istovremeno morao znati da time preuzima rizik da će o njegovom pravu na sporni poslovni prostor eventualno biti drugačije odlučeno i da će ga eventualno morati vratiti u postupku protivizvršenja.

17. Okružni sud je naveo i da je prvostepeni sud pravilno zaključio da nisu nastupile stvarne i pravne promjene iz člana 57 ZIP-a zbog kojih vraćanje ne bi više bilo moguće. U vezi s tim, obrazloženo je da su treća lica upućena da svoja prava ostvaruju u parnici u skladu sa članom 52 stav 1 ZIP-a. Istaknuto je da upućivanje na parnicu, u skladu s odredbom člana 53 stav 1 ZIP-a, ne sprečava provođenje izvršenja niti ostvarenje potraživanja tražioca protivizvršenja. U tom smislu, sud u parničnom postupku na koji su upućena treća lica treba razmotriti sva sporna pitanja koja su od uticaja za odluku o dopuštenosti izvršenja, odnosno protivizvršenja. Okružni sud je ukazao i da pravilno prvostepeni sud zaključuje da su i treća lica snosila rizik prilikom zaključivanja pravnog posla s apelantom, s obzirom na dužinu trajanja postupka i zabilježbu spora u javnim evidencijama. Istaknuto je da je takav stav zauzeo i Ustavni sud u Odluci broj AP-475/21, za koji zaključak su vezani redovni sudovi budući da se odnose na konkretan slučaj. Nastavak postupka protivizvršenja

18. Zaključkom Osnovnog suda od 11. novembra 2022. godine određeno je provođenje rješenja o protivizvršenju ispražnjenjem i predajom u posjed spornog poslovnog prostora tražiocu protivizvršenja za 26. decembar 2022. godine.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

20. Apelant tvrdi da je u vijeću sudija koje su donijele osporeno rješenje Okružnog suda učestvovala sudija Dragomirka Stanojević, u odnosu na koju su postojali razlozi za izuzeće i koja je bila dužna da se izuzme po službenoj dužnosti. U vezi s tim, apelant navodi da je advokat Ognjen D. Đurić, koji je punomoćnik tražioca protivizvršenja u parnici za utvrđivanje nedopuštenosti ovog izvršnog postupka, istovremeno i vanbračni partner sudije Dragomirke Stanojević. Apelant ukazuje i da je prekršen raspravni princip jer mu nije dostavljen odgovor na žalbu tražioca protivizvršenja. Smatra i da je prekršeno pravo na obrazloženu presudu jer Okružni sud nije cijenio nijedan njegov navod iz žalbe i odgovora na žalbu. U pogledu kršenja prava na pravnu sigurnost, apelant ukazuje da je osporena odluka u suprotnosti s rješenjem Okružnog suda od 24. marta 2022. godine, kojom je sud naložio da se ispita da li je postojala zabilježba protivizvršenja kako bi se uopšte moglo nastaviti protivizvršenje. U konkretnom postupku Okružni sud to nije ni utvrđivao, nego je samo nastavio postupak. Apelant navodi i da se postupak vodio po neblagovremenom prijedlogu za protivizvršenje.

21. Apelant smatra da je prekršen i član 112 Zakona o stečaju jer stečajni sudija nije odlučio o nedopuštenosti izvršenja. U vezi s tim, navodi da se nakon otvaranja stečajnog postupka protiv stečajnog dužnika ne mogu tražiti prinudna izvršenja. Takođe, ukazuje i na kršenje člana 379 Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 21 ZIP-a i člana 109 Zakona o stečaju. Apelant ističe da njegova obaveza da preda sporni poslovni prostor nije prijavljena u toku stečajnog postupka, što je obavezno prema članu 110 Zakona o stečaju. Osim toga, apelant navodi da je taj postupak predmet raspravljanja u stečajnom postupku, što dokazuje zapisnikom s nastavka izvještajnog ročišta u stečajnom postupku nad apelantom koje je održano 5. septembra 2022. godine pred Okružnim privrednim sudom u Banjaluci, u kojem je naveden i predmet broj 71 0 I 246519 22 I 2. Smatra da postoje prethodna pitanja koja se rješavaju u stečajnom postupku, pa je sud dužan prekinuti postupak protivizvršenja.

22. Apelant posebno ukazuje da tražilac protivizvršenja nije nikad bio vlasnik spornog poslovnog prostora, niti je vodio postupak za utvrđivanje svojine, već su vlasnici treća lica koja su upisana u odgovarajuće evidencije. Apelant tvrdi i da se takvim postupanjem zadire u imovinu trećih lica bez zakonskog uporišta. U vezi s tim, ukazuje da je kupac Žarko Dojčinović imao velika materijalna ulaganja u sporni poslovni prostor, koja mu neće biti nadoknađena, a u prostoru posluje i restoran koji ima veći broj zaposlenih. Dalje, apelant ukazuje i na Odluku Ustavnog suda broj AP-1274/08 od 30. maja 2009. godine i odluku o privremenoj mjeri u tom predmetu od 4. septembra 2008. godine, te smatra da bi Ustavni sud trebao identično postupiti i u konkretnom predmetu. Apelant traži naknadu troškova sastavljanja apelacije.

b) Odgovor na apelaciju

23. Okružni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci. Dalje navodi da je prilikom donošenja odluke cijenio izvedene dokaze, te je u obrazloženju „inkorporirao Odluku Ustavnog suda broj AP-475/21 od 26. maja 2022. godine“. Takođe, Okružni sud smatra da nisu postojali razlozi za izuzeće člana vijeća, sudije Dragomirke Stanojević, jer Ognjen D. Đurić nije punomoćnik nijedne stranke u tom predmetu.

24. Osnovni sud smatra neosnovanim apelantov navod o povredi raspravnog principa jer mu nije dostavljen odgovor na žalbu. U vezi s tim, ukazuje da je nakon prijema odgovora na žalbu primio apelantov prijedlog za donošenje rješenja o prekidu postupku, povodom kojeg je i donio rješenje o prekidu postupka. Osim toga, ističe da drugostepeni sud odlučuje o činjenici da li su ispunjeni uslovi za odlučivanje o žalbi. Osnovni sud, takođe, smatra neosnovanim apelantove navode o povredi prava na pravnu sigurnost. U vezi s tim, ističe da tražilac protivizvršenja u prijedlogu i nije tražio zabilježbu protivizvršenja u zemljišnoj knjizi, što je sud utvrdio pribavljanjem aktuelnih izvoda iz knjige uloženih ugovora.

25. Tražilac protivizvršenja smatra apelaciju neosnovanom. Ističe da je do protivizvršenja došlo nakon što je Ustavni sud ukinuo izvršnu ispravu na osnovu koje je apelant pokrenuo postupak izvršenja. Takođe, ističe da je Ustavni sud donio više odluka u kojima je zauzeo pravni stav u pogledu tog predmeta. Naročito ističe da je Ustavni sud u Odluci broj AP-475/21 utvrdio da je pravilna odluka kojom je dozvoljeno protivizvršenje, a da se u tom postupku samo provodi dozvoljeno protivizvršenje. Tražilac izvršenja navodi da su neosnovani navodi da je u postupku učestvovala sudija koja se morala izuzeti. U vezi s tim, navodi da Duško Đurić, koji ga je zastupao u konkretnom predmetu, nije u srodstvu s postupajućom sudijom ili njenim vanbračnim drugom. Smatra da nisu od značaja apelantovi navodi da je Ognjen D. Đurić zastupao tražioca protivizvršenja u drugom predmetu budući da navedena činjenica i nije mogla biti poznata postupajućem sudiji jer nije ni pravno relevantna. Smatra da bi se samo u slučaju kad su sudija i punomoćnik u srodstvu u konkretnom predmetu moglo ocjenjivati da li postoji razlog za isključenje. Apelantovo izjašnjenje na odgovore na apelaciju

26. Apelant navodi da Okružni sud i tražilac protivizvršenja neistinito navode da Ognjen D. Đurić nije punomoćnik u konkretnom postupku. U vezi s tim, navodi da je taj advokat sastavio prijedlog za protivizvršenje, što se vidi iz memoranduma i pečata na njemu. Apelant ponovo ukazuje da je prijedlog za protivizvršenje neblagovremen, da su sadašnji upisani vlasnici spornog poslovnog prostora savjesni kupci i da je tražilac protivizvršenja bio nesavjestan kupac u vrijeme zaključivanja kupoprodajnog ugovora. V.Relevantni propisi

27. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17, 60/17, 115/17, 58/18 i 66/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi: Član 21. st. (1) i (3) (1) U izvršnom postupku na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

(3) Na materijalnopravne pretpostavke i posljedice sprovođenja izvršnog postupka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obligacioni odnosi i drugi propisi.

Član 52. stav (1) (1) Sud će o prigovoru trećeg lica odlučiti u izvršnom postupku ili će podnosioca prigovora zaključkom uputiti da svoja prava ostvaruje u parnici.

Član 53. stav (1) (1) Upućivanje na parnicu iz stava 1. člana 52. ovog zakona, ne sprečava provedba izvršenja niti ostvarenje potraživanja tražioca izvršenja.

Član 54. stav (1) tačka 1) i stav (3) (1) Nakon što je izvršenje već sprovedeno, izvršenik može u istom izvršnom postupku zatražiti od suda da naloži tražiocu izvršenja da mu vrati ono što je izvršenjem dobio:

1) ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način utvrđeno da je bez dejstva, (3) Prijedlog za protivizvršenje iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u roku od 30 dana od dana kad je izvršenik saznao za razlog za protivizvršenje, a najkasnije u roku od jedne godine od dana okončanja izvršnog postupka.

Član 55.

(1) Prijedlog iz člana 54 . ovog zakona sud će dostaviti tražiocu izvršenja i pozvati ga da se u roku od tri dana izjasni o tom prijedlogu. (2) Ako se tražilac izvršenja usprotivi prijedlogu, sud će o njemu odlučiti nakon održanog ročišta. Ako se tražilac izvršenja u roku ne izjasni o prijedlogu, sud će ocijeniti hoće li o njemu odlučiti bez održavanja ročišta.

(3) Rješenjem kojim prihvati prijedlog sud će naložiti tražiocu izvršenja da u roku od osam dana vrati izvršeniku ono što je izvršenjem dobio.

(4) Protiv rješenja kojim se prihvaća ili odbija prijedlog za protivizvršenje može se izjaviti žalba.

Član 56.

(1) Na osnovu pravosnažnog i izvršnog rješenja kojim je tražiocu izvršenja naloženo da izvršeniku vrati ono što je izvršenjem dobio, sud će, na prijedlog izvršenika, donijeti rješenje o protivizvršenju.

(2) Protivizvršenje se sprovodi po odredbama ovog zakona o izvršenju.

Član 57.

Prijedlog za protivizvršenje neće se prihvatiti ako su u pogledu onoga što je tražilac izvršenja dobio izvršenjem nastupile takve stvarne i pravne promjene da vraćanje više nije moguće.

28. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09, 61/13 i 109/21):

Član 379.

Osim slučajeva posebno predviđenih u ovom zakonu, prekid postupka sud će odrediti:

1) ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju, 2) ako se stranka nalazi na području koje je zbog vanrednih događaja, kao što su poplave i slično odsječeno od suda.

Sud može odrediti prekid postupka ako se odluka o tužbenom zahtjevu ne može donijeti prije nego što bude donesena odluka u postupku povodom privrednog prestupa ili u krivičnom postupku.

29. Zakon o stečaju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 16/16):

Član 109. stav (1) (1) Otvaranjem stečajnog postupka prekidaju se sudski i upravni postupci, kao i postupci pred arbitražama, ukoliko se odnose na stečajnu masu.

Član 110.

Stečajni povjerioci mogu svoja potraživanja prema stečajnom dužniku ostvarivati samo u stečajnom postupku.

Član 112. st. (1) i (2) (1) Nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni povjerioci ne mogu protiv stečajnog dužnika tražiti prinudno izvršenje, niti tražiti osiguranje na dijelovima imovine koja ulazi u stečajnu masu.

(2) Postupci iz stava 1. ovog člana koji su u toku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka prekidaju se.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost apelacije u odnosu na pravo na pravično suđenje

32. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana 18 stav (3) tačka

h) Pravila Ustavnog suda.

33. Član 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

34. Ustavni sud podsjeća da apelant u pogledu prava na pravično suđenje ističe kršenje prava na pristup sudu, prava na nepristrasan sud, prava na obrazloženu presudu, proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, te kršenje principa pravne sigurnosti. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku protivizvršenja u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP-475/21, u pogledu prvog dijela istog postupka protivizvršenja, zaključio da se konkretni postupak protivizvršenja ne odnosi na novo i posebno određivanje (građanskih) prava i obaveza prema apelantu u poređenju s parničnim postupkom koji mu je prethodio. Stoga je zaključio da je apelacija u odnosu na apelantove navode o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom (op. cit. AP-475/21, tač. 57 i 58).

35. Podržavajući navedene stavove iz Odluke broj AP-475/21, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom postupku koji je okončan osporenom odlukom nisu utvrđivana apelantova „nova građanska prava ili obaveze“, budući da su ona utvrđena u parničnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelant ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Dopustivost apelacije u odnosu na pravo na imovinu

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 246519 22 Gž 4 od 10. oktobra 2022. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Nadalje, Ustavni sud nije smatrao potrebnim da utvrđuje tačan datum kada je apelant primio osporeno rješenje Okružnog suda budući da je ono doneseno 10. oktobra 2022. godine, a apelacija je podnesena 14. novembra 2022. godine, pa proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

39. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu;

40. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

41. Apelant smatra da je Okružni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio relevantne zakonske propise, čime je prekršio njegovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

42. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća da u skladu s dobro ustaljenom praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prilikom razmatranja apelacionih navoda o kršenju prava na imovinu Ustavni sud mora utvrditi da li apelant ima imovinu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nadalje, ukoliko se utvrdi da apelant ima imovinu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, potrebno je utvrditi da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te, ukoliko jest, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg interesa.

Postojanje „imovine“ iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju

43. U vezi s tim pitanjem, Ustavni sud ukazuje na zaključke iz Odluke broj AP-475/21 (vidi tačku 10 ove odluke). Naime, Ustavni sud ističe da su predmet ispitivanja i u ovom postupku i u postupku koji je okončan navedenom odlukom odluke koje su donesene u okviru istog postupka protivizvršenja i koje se u suštini zasnivaju na istom činjeničnom osnovu, odnosno odnose se na isti poslovni prostor. Ustavni sud je u navedenom predmetu razmatrao odluke redovnih sudova kojima je apelantu naloženo da u roku od osam dana od dana prijema rješenja dobrovoljno preda u posjed sporni poslovni prostor. Ispitujući gotovo identične apelantove navode i razmatrajući pitanje da li apelant ima imovinu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da sporni poslovni prostor, iako nije više u apelantovoj svojini, potpada pod pojam apelantovih imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost, imajući u vidu posljedice koje predaja poslovnog prostora može prouzrokovati. S obzirom na to, Ustavni sud je istakao da se može smatrati da apelant ima „imovinu“ u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i da je član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv u ovom slučaju (vidi tačku 67).

44. Imajući u vidu navedeno, te okolnost da se radi o nastavku istog postupka protivizvršenja i o istom poslovnom prostoru, Ustavni sud zaključuje da apelant i u konkretnom predmetu ima „imovinu“ koja uživa zaštitu u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Miješanje u imovinu

45. Ustavni sud je u Odluci broj AP-475/21, nakon ukazivanja na relevantne standarde koji proizlaze iz prakse Evropskog suda i Ustavnog suda, zaključio da se davanje naloga apelantu da u roku od osam dana od prijema rješenja preda u posjed sporni poslovni prostor predstavlja miješanje u apelantovu imovinu u smislu stava 2 člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi tačku 68). Imajući u vidu da se i u konkretnom slučaju radi o obavezi predaje istog poslovnog prostora, koja je ovaj put prinudnog karaktera, Ustavni sud smatra da osporena odluka Okružnog suda kojom se određuje protivizvršenje protiv apelanta predstavlja miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine. Zakonitost miješanja

46. U Odluci broj AP-475/21 Ustavni sud je, nakon analize relevantnih stavova Evropskog suda, odgovarajući na pitanje da li je miješanje bilo „u skladu sa zakonom“, zaključio da su osporene odluke zasnovane na jasnoj primjeni procesnih zakona, koji ispunjavaju standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno „zakonitosti“. U tom kontekstu, Ustavni sud je ukazao „da su redovni sudovi utvrdili da je izvršna isprava na osnovu koje je Osnovni sud odredio predloženo izvršenje, te po kojem osnovu je [prvo]apelant stekao imovinu (predmetni poslovni prostor) preinačena tako da je [prvo]apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Dakle, izvršna isprava je pravno prestala da egzistira, u smislu odredbi člana 54 stav 1 tačka 1 ZIP-a, zbog čega su redovni sudovi donijeli rješenje kojim su dozvolili protivizvršenje u smislu odredbi člana 55 ZIP-a“ (op. cit. AP-475/21, tačka 73). Nadalje, Ustavni sud je, dovodeći u vezu odredbe člana 54 stav 1 tačka 3 i stav 3 i člana 64 ZIP-a sa činjenicama predmeta, naveo da ne vidi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova vezanom za apelantov prigovor blagovremenosti prijedloga za protivizvršenje koji je podnio tražilac protivizvršenja (tačka 75). Takođe, Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u primjeni člana 57 ZIP-a i zaključku redovnih sudova „da nisu nastupile takve stvarne i pravne promjene da vraćanje više nije moguće“ te je razmotrio pitanje apelantovog raspolaganja spornim poslovnim prostorom (idem, tač. 75– 77). Pored navedenog, Ustavni sud je u tački 72 navedene odluke ukazao da je, nakon što je Ustavni sud odlukama u predmetima br. AP-2125/17 i AP-1472/19 ukinuo presude Vrhovnog suda donesene povodom revizije protiv presude Okružnog suda od 13. jula 2016. godine, „Vrhovni sud konačno donio presudu od 15. oktobra 2019. godine kojom je, u suštini, odlučeno da sporni poslovni prostor pripada [tražiocu protivizvršenja]“.

47. Imajući u vidu da apelant u ovoj apelaciji u suštini ponavlja iste navode koji su razmotreni u Odluci broj AP-475/21, Ustavni sud ne vidi razloga da u pogledu tih navoda odstupi od svojih stavova iz te odluke u vezi s pitanje „zakonitosti“ miješanja. Naime, osporena odluka Okružnog suda je u suštini zasnovana na istim odredbama ZIP-a kao i odluke osporene u Odluci broj AP-475/21. Nadalje, u situaciji kada je zaključeno da sporni poslovni prostor pripada tražiocu protivizvršenja, Ustavni sud ne nalazi arbitrarnost u obrazloženju Okružnog suda da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 109 stav 1 Zakona o stečaju budući da je sporni poslovni prostor imovina tražioca protivizvršenja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom postupku miješanje u apelantovo pravo „zakonito“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Postojanje javnog ili opšteg interesa

48. Ustavni sud podsjeća da je, nakon pozivanja na relevantnu praksu Evropskog suda, u tački 81 Odluke broj AP-475/21 naglasio da je do miješanja u apelantovu imovinu došlo radi zaštite prava tražioca protivizvršenja, što u svakom demokratskom društvu nesumnjivo predstavlja legitiman cilj miješanja. Slijedeći navedeni stav, Ustavni sud smatra da je i u konkretnom predmetu, u kojem je određeno protivizvršenje prinudnim ispražnjenjem i predajom prostora tražiocu protivizvršenja, miješanje slijedilo legitimni cilj u javnom interesu.

Da li je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“

49. U odgovoru na to pitanje, mora se utvrditi da li je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovu imovinu proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li je uspostavljena pravična ravnoteža između apelantovog prava i opšteg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP-475/21, nakon analize relevantne prakse Evropskog suda i okolnosti predmeta, zaključio da je postignuta takva ravnoteža (op. cit., AP-475/21, tač. 82 i 83).

50. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je i osporenom odlukom, kojom se nastavlja postupak protivizvršenja, uspostavljena pravična ravnoteža između apelantovog prava i zahtjeva od javnog interesa, u smislu dosljedne primjene relevantnih odredbi ZIP-a, uključujući i protivizvršenje u situaciji kada su za to ispunjeni zakonom propisani uslovi. Ustavni sud smatra da na apelanta nije stavljen poseban i pretjeran teret. Naime, apelant je prilikom raspolaganja spornim poslovnim prostorom znao da postoji mogućnost da će o njegovom pravu na spornom poslovnom prostoru biti drugačije odlučeno u postupku u kojem je Vrhovni sud odlučivao o reviziji. Takođe, apelant je, s obzirom na odredbe ZIP-a, mogao znati da će, ukoliko presuda na osnovu koje je ušao u posjed spornog poslovnog prostora bude preinačena, u postupku protivizvršenja morati vratiti ono što je stekao na osnovu preinačene presude. Na takav zaključak ne mogu da utiču ni apelantovi navodi da zbog otvaranja stečajnog postupka nad njim, na osnovu člana 112 Zakona o stečaju, nije moguće nastaviti s protivizvršenjem. Naime, u apelantovu stečajnu masu ulazi samo njegova imovina, a sporni poslovni prostor je imovina tražioca protivizvršenja, kako je to i Okružni sud obrazložio u osporenoj odluci. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je osporenim rješenjem uspostavljena pravična ravnoteža između apelantovog prava i opšteg interesa.

51. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom postupku nije došlo do kršenja apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Troškovi sastavljanja apelacije

52. U vezi s apelantovim traženjem da mu Ustavni sud isplati troškove sastavljanja apelacije, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije, te da ti troškovi padaju isključivo na apelantov teret.

VIII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom postupku protivizvršenja nema kršenja apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zasnovano na relevantnim odredbama ZIP-a, na koje se pozvao Okružni sud, u javnom interesu, te proporcionalno cilju kojem se težilo.

54. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h) i člana 59 st. (1) i (3) i Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. U skladu sa članom 64 stav (4) Pravila Ustavnog suda, danom donošenja ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP-4276/22 od 1. decembra 2022. godine.

56. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4276/22 („KRAJINA BORAC“ d.o.o. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio