Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2646/22 (F.O.)
Odluka donesena 16. 04. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2646/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 04. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2646/22, rješavajući apelaciju koju je podnio F. O., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio F. O. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 39 0 P 060624 22 Rev od 17. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. F. O. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja podnio je 12. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 39 0 P 060624 22 Rev od 17. februara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 060624 21 Gž od 25. oktobra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 P 060624 20 P od 6. jula 2021. godine.
2. U postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda obavezan je apelant da tužiocu (M. B.) na ime duga isplati novčani iznos koji je određen u izreci prvostepene presude.
3. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je tužilac pozajmio apelantu 30.000,00 eura. Također, utvrđeno je da su nakon toga 2. jula 2019. godine stranke potpisale i notarski ovjerile izjavu u kojoj su potvrdile da je tužilac pozajmio apelantu navedeni novčani iznos te da je rok vraćanja 2. august 2019. godine. Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 557. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) iz koje proizlazi da ugovor o zajmu nastaje samim sporazumom stranaka, za čiju valjanost nije nužna pisana forma. S obzirom na to, naveo je da su neosnovani apelantovi navodi kojima ukazuje na nepostojanje pismeno zaključenog ugovora o zajmu. Također, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi koji se odnose na činjenicu da je tužilac u spis dostavio kopiju izjave, a ne original, s obzirom na to da apelant nije ni osporavao da kopija izjave nije vjerna originalu. S obzirom na to da je tužilac dokazao da je apelantu pozajmio 30.000,00 eura, te da apelant nije vratio navedeni iznos do određenog roka, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbu člana
557. ZOO-a te donijeli pravilne odluke.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je pogrešno cijenjena izjava koju je dostavio tužilac. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
7. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u toku postupka pred Vrhovnim sudom, te da je taj sud ispitao te navode i jasno obrazložio zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82, predstavka broj 22893/05, i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-
2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman