Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2619/22 (R.B. i E.B.)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Služnost
  • Građanski postupak
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Aktivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2619/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2619/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli R. B. i E. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli R. B. i E. B. protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 201718 21 Gž 3 od 16. marta 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. R. B. i E. B. (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant ili zajedno apelanti) iz Ilijaša, koje zastupa ZAK „Sanja Bećirović-Zijadić i Edina Jahić“ iz Sarajeva, podnijeli su 12. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 201718 21 Gž 3 od 16. marta 2022. godine.

2. U postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se proglase ništavnim aneksi ugovora broj 7300/99 i 7301/99 od 21. juna 1999. godine. Navedene anekse su 29. septembra 2004. godine, u vezi s nekretninom pobliže opisanom u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), zaključili prednica prvotuženog (R. Š.) kao prodavac i prednik drugotužene (Z. Č.) i trećetužena (A. I.) kao kupci. Pored toga, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se naloži ZK uredu Općinskog suda u Sarajevu da na spornoj nekretnini izbriše pravo vlasništva s dijelom od po 1/2 u korist drugotužene i trećetužene, te da se uspostavi ranije vlasničko stanje prije provođenja navedenih aneksa.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je ugovorom o kupoprodaji od 21. maja 1999. godine prednica prvotuženog prodala određenu nekretninu prvoapelantu, te mu je istovremeno ustupila pravo služnosti puta na spornoj nekretnini. Također, utvrđeno je da je prvoapelant dio nekretnine koju je kupio od prednice prvotuženog kasnije poklonio drugoapelantu. Nadalje, utvrđeno je da je prednica prvotuženog s prednikom drugotužene i trećetuženom zaključila ugovore br. 7300/99 i 7301/99 od 21. juna 1999. godine kojima im je prodala određene nekretnine, a 29. septembra 2004. godine i anekse tih ugovora kojima im je prodala spornu nekretninu. Konačno, utvrđeno je da je ZK ured Općinskog suda rješenjem od 22. decembra 2009. godine odbio prijedlog apelanata za upis prava služnosti na spornoj nekretnini uz obrazloženje da su vlasnici te nekretnine drugotužena i trećetužena, a ne prednica prvotuženog. U vezi s navedenim, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelanti nisu imali aktivnu legitimaciju za pobijanje pravnog posla u kojem nisu bili ugovorna strana. Također, ukazao je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je protekao i prekluzivni rok propisan odredbom člana 117. Zakona o obligacionim odnosima, s obzirom na to da su navedeni aneksi zaključeni 29. septembra 2004. godine, a tužba podnesena sudu 30. juna 2014. godine. Naime, navedenom odredbom je propisano da pravo na zahtijevanje poništenja rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog rušljivosti, odnosno od prestanka prinude, a u svakom slučaju istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da je ugovor kojim je prednica prvotuženog ustupila prvoapelantu pravo služnosti puta u vrijeme dok je bila njezin vlasnik samo osnov za nastanak prava služnosti, te da apelanti nisu stekli navedeno pravo jer se ono stječe upisom u zemljišnu knjigu. Međutim, ukazao je da čak i da je došlo do upisa prava služnosti u zemljišne knjige, zaključeni aneksi bi bili pravno valjani.

4. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u suštini ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da je redovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističu da su sporni aneksi zaključeni protivno osnovnim načelima iz čl. 12. i 13. Zakona o obligacionim odnosima, tj. da su protivni načelu savjesnosti i poštenja i načelu zabrane zloupotrebe prava, te da nije postojala volja prodavca za zaključenje spornih aneksa ugovora.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

7. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelanti ponavljaju navode koje su isticali u toku postupka pred Kantonalnim sudom, te da je taj sud ispitao te navode i jasno obrazložio zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Osim toga, apelanti ne navode niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ničega što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2619/22 (R.B. i E.B.) | Sudska praksa | Aktio