Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2670/22 (O. Đ.)
Odluka donesena 16. 04. 2026.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Invalid
- Upravni spor
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2670/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 04. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2670/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Ostoja Đukić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ostoja Đukić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 025672 20 Uvp od 14. aprila 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ostoja Đukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sitnica, kojeg zastupa Slobodan Bulatović, advokat iz Banjaluke, podnio je 11. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 025672 20 Uvp od 14. aprila 2022. godine.
2. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Filijala Banjaluka od 16. avgusta 2019. godine odbijen je apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku penziju. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) od 14. oktobra 2019. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja.
3. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 12. marta 2020. godine uvažena je apelantova tužba i rješenje od 14. oktobra 2019. godine poništeno.
4. Presudom Vrhovnog suda od 14. aprila 2022. godine usvojen je zahtjev tuženog za vanredno preispitivanje sudske odluke i presuda Okružnog suda od 12. marta 2020. godine je preinačena tako što je tužba odbijena.
5. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je u postupku pred organima uprave i nižestepenim sudom utvrđeno da je apelant na dan podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na invalidsku penziju imao 68 godina, devet mjeseci i 24 dana života i ukupan ostvareni staž u RS od pet godina, sedam mjeseci i devet dana. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 60. stav (1) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). Navedenom odredbom je propisano da pravo na invalidsku penziju ima osiguranik kod koga je gubitak sposobnosti za rad prouzrokovan povredom van rada ili bolešću nastao prije ispunjenja uslova za starosnu penziju iz člana 41. tog zakona, pod uslovom da do nastanka invalidnosti ima pet godina staža osiguranja ili deset godina penzijskog staža. Takođe, Vrhovni sud je ukazao i na odredbu člana 41. Zakona o PIO kojim je propisano da osiguranik ima pravo na starosnu penziju kada navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja. S obzirom na to da je apelant u vrijeme podnošenja zahtjeva imao 68 godina, Vrhovni sud je zaključio da apelant ne ispunjava uslov iz člana 60. stav (1) Zakona o PIO za ostvarivanje prava na invalidsku penziju.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred organima uprave i redovnim sudovima, te smatra da je Vrhovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da ispunjava sve uslove za invalidsku penziju propisane članom 60. Zakona o PIO.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o PIO, dao jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao da apelant ne ispunjava zakonom propisane uslove za ostvarivanje prava na invalidsku penziju, slijedom čega je preinačio nižestepenu presudu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je dovedeno u pitanje apelantovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman