Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2561/22 (H. H. i drugi)
Odluka donesena 16. 04. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2561/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 04. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine u predmetu broj AP-2561/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Haris Huremagić i „Hodurnik“ d.o.o. Cazin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Haris Huremagić i „Hodurnik“ d.o.o. Cazin protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru broj 76 0 Pr 033255 21 Pžp od 12. maja 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Haris Huremagić i „Hodurnik“ d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Cazina, koje zastupa Aleksandar Pavić, advokat iz Novog Grada, podnijeli su 6. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 Pr 033255 21 Pžp od 12. maja 2022. godine i Rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 76 0 Pr 033251 Pr od 20. septembra 2021. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda od 20. septembra 2021. godine apelanti su proglašeni odgovornim za prekršaj iz člana 127. stav (1) Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: ZOBS). Prvoapelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM, a drugoapelantu u iznosu od 1.200,00 KM.
3. Osnovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je, analizirajući dokaze u spisu predmeta, između ostalog, zapisnik o kontroli gabarita, osovinskog pritiska i ukupne težine od 18. juna 2021. godine i putni nalog, utvrdio da je kritične prilike drugoapelant kao pravno lice dozvolio, a prvoapelant kao odgovorno lice u pravnom licu odobrio putnim nalogom da u saobraćaju učestvuju teretno i priključno vozilo – poluprikolica, čije je opterećenje bilo preko dozvoljenog osovinskog opterećenja. Prema tome, Osnovni sud je naveo da je na osnovu dokaza u spisu predmeta zaključio da su se u radnjama apelanata stekla obilježja prekršaja iz člana 127. stav (1) ZOBS-a. Pri tome je Osnovni sud ukazao da prvoapelant i predstavnik drugoapelanta nisu pristupili na usmeni pretres koji je održan 20. septembra 2021. godine. Međutim, kako je apelantima poziv bio uredno uručen, te kako nisu opravdali izostanak, Osnovni sud je donio odluku u njihovom odsustvu shodno odredbi člana 187. stav (1) Zakona o prekršajima.
4. Rješenjem Okružnog suda od 12. maja 2022. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata izjavljena protiv prvostepenog rješenja. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke u odnosu na navode apelanata da prvoapelant nije odgovorno lice kod drugoapelanta naveo da je predstavnik ovlaštenog organa ukazao da se prvoapelant nalazio u vozilu prilikom kontrole tog vozila. Također, naveo je da je tom prilikom prvoapelant izjavio da je on odgovorno lice kod drugoapelanta te da je potpisao putni nalog. Osim toga, Okružni sud je istakao da je prvoapelant imao priliku da na usmenom pretresu pruži dokaze da u konkretnom slučaju nije odgovorno lice kod drugoapelanta, ali da je to propustio učiniti nedolaskom na usmeni pretres. S obzirom na to, Okružni sud je zaključio da žalbeni navodi apelanata nisu uspjeli dovesti u sumnju pravilnost odluke prvostepenog suda.
5. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. Naročito ukazuju da su sudovi apelantima stavili na teret da dokazuju svoju nevinost, umjesto da teret dokazivanja njihove odgovornosti bude na ovlaštenom organu, čime su povrijedili pretpostavku nevinosti, te da je pogrešan zaključak redovnih sudova da je prvoapelant odgovorno lice kod drugoapelanta.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Ustavni sud zapaža da apelanti ponavljaju navode koje su iznosili i u postupku pred Okružnim sudom, te da je taj sud ispitao te navode i jasno obrazložio zbog čega navodi apelanata da prvoapelant nije odgovorno lice kod drugoapelanta ne mogu utjecati na drugačije odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud donio odluku na osnovu dokaza koje je predložio ovlašteni organ, dok apelanti nisu predlagali dokaze, budući da se prvoapelant i predstavnik drugoapelanta nisu pojavili na usmenom pretresu, niti su svoj izostanak opravdali. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi apelanata kojima ukazuju da je na njih stavljen teret „dokazivanja nevinosti“, te u vezi s tim navodi o kršenju pretpostavke nevinosti. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavno pitanje na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman