Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3294/22 (L.C.B.)

Odluka donesena 23. 03. 2023.

Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
  • Strani državljanin
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Sloboda kretanja
  • Proporcionalnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3294/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 03. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 23. marta 2023. godine, u predmetu broj AP-3294/22, rješavajući apelaciju L.C.B. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija L.C.B. podnesena protiv protiv presude Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 040494 22 Uvp od 23. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. L.C.B, (u daljnjem tekstu: apelantica) državljanka Švajcarske, koju zastupa Dragana Stanković, advokat iz Banjaluke, podnijela je 22. avgusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 040494 22 Uvp od 23. juna 2022. godine i S1 3 U 040494 21 U od 21. aprila 2022. godine.

2. Rješenjem Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1-18.16-07.3-5/21 od 13. januara 2021. godine apelantici, državljanki Švajcarske, otkazan je bezvizni boravak u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH) i obavezana je da napusti teritoriju BiH u roku od sedam dana od dana dostavljanja konačne odluke. Takođe, rješenjem joj je naloženo da prilikom napuštanja teritorije BiH pokaže rješenje službenom licu za kontrolu prelaska državne granice.

3. Služba je u obrazloženju rješenja ukazala da je, nakon izvršene kontrole po službenoj dužnosti, te na osnovu uvida u službene evidencije i obavljenog intervjua sa apelanticom, utvrđeno da je apelantica 29. decembra 2020. godine došla u BiH i da je 6. januara 2021. godine prijavila adresu boravka na adresi u Bihaću (Apartman NOOR Lohovo-Otoka). Nadalje, Služba je utvrdila je da je apelantica 12. januara 2021. godine, zajedno sa više drugih lica, zatečena na drugoj adresi u Bihaću ˙(Lipa b.b.), u kući u vlasništvu M.D. Takođe, Služba je utvrdila da je apelantica tada bila angažovana na podjeli paketa stranim državljanima – migrantima, iako za to nije imala odobrenje nadležnih organa. Pored toga, iz obrazloženja rješenja proizilazi da je Služba utvrdila da je apelantica, inače državljanka Švicarske, zakonito boravila u BiH po osnovu bezviznog boravka. Služba je ukazala da je odredbom člana 96. stav (1) tačka a) Zakona o strancima BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o strancima) propisano da se boravak strancu u BiH otkazuje ako stranac ne poštuje javni poredak BiH iz člana 10. tog Zakona (Obaveza poštivanja javnog poretka BiH). Takođe, ukazala je da je tačkom j) istog stava propisano da se boravak strancu otkazuje ako stranac u BiH, između ostalog, obavlja djelatnost za koju je potrebna radna dozvola, a nema je ili ako obavlja djelatnost bez izdate potvrde o prijavi rada ili obavlja određenu djelatnost bez odobrenja nadležnog organa u BiH. Imajući u vidu navedeno, Služba je zaključila da su se stekli uslovi za otkazivanje boravka apelantici.

4. Ministarstvo sigurnosti BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je rješenjem broj UP-11-06-07-2- 19/21 od 15. marta 2021. godine odbilo apelantičinu žalbu protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju, Ministarstvo je ukazalo da iz službene zabilješke od 13. januara 2021. godine proizilazi da su službenici Službe po službenoj dužnosti izvršili inspekcijski nadzor na adresi Lipa bb i da su tom prilikom, između ostalog, utvrdili da grupa od šest lica, među kojima se nalazila i apelantica, dijeli pakete migrantima. Ministarstvo je ukazalo da je uvidom u službene evidencije utvrđeno da ta lica nemaju dozvolu za rad, potvrdu o prijavi rada ili regulisan boravak u BiH na osnovu čega bi regularno mogli da obavljaju te poslove u BiH. Ministarstvo je dalje istaklo da je apelantica, u izjavi koju je dala u prostorijama Službe 13. januara 2021. godine u prisustvu prevodioca, navela da svrhu boravka neće da kaže, da neće da navede zašto je boravila u naselju Lipa u kući vlasništvo [M.D.] gdje je dana 12.01.2021. godine [apelantica] zatečena od strane inspektora za strance. Na kraju je izjavila da je razumjela tekst zapisnika i da nema primjedbi na zapisnik niti šta dodati, ali je odbila da potpiše zapisnik, što je konstatovano na zapisniku. Ministarstvo je dalje ukazalo je da je apelantica bila obavezna, ukoliko je podjelu paketa vršila volonterski, da pribavi odobrenje privremenog boravka po osnovu volonterskog rada u smislu člana

57. Zakona o strancima. U suprotnom, ukoliko se radilo o plaćenom radu, apelantica je, shodno čl. 62.-67. Zakona o strancima bila obavezna da pribavi radnu dozvolu i reguliše privremeni boravak po osnovu rada sa radnom dozvolom. Dalje je ukazano da je apelantica, ukoliko se radilo o poslovima iz člana 77. Zakona o strancima, bila obavezna pribaviti potvrdu o prijavi rada. Međutim, Ministarstvo je zaključilo da apelantica za podjelu paketa migrantima nije imala nikakvo odobrenje, odnosno da nije regulisala svoj boravak u BiH na način koji bi joj omogućavao da zakonito obavlja tu aktivnost. S obzirom na navedeno Ministarstvo je ocijenilo da je žalba neosnovana i da je prvostepena odluka pravilna i zakonita.

5. Sud BiH je presudom broj S1 3 U 040494 21 U od 21. aprila 2022. godine odbio apelanticinu tužbu protiv drugostepenog rješenja. Sud BiH je prihvatio sva činjenična i pravna utvrđenja upravnih organa i zaključio da su pravilno utvrdili da su se ispunili uslovi za primjenu člana 96. stav 1. tačka j) Zakona o strancima. Pri tome, sud je naveo da je apelanticin prigovor da je prvostepeni organ uskratio pravo da se izjasni o okolnostima slučaja neosnovan. Naime, Sud je utvrdio da iz spisa predmeta proizlazi da je apelantica saslušana u prisustvu prevodioca i da nije imala primjedbe na saslušanje, niti na zapisnik. Sud je istakao da je članom 12. stav 2. Zakona o strancima propisana obaveza nadležnih organa u postupku da strancu koji ne razumije jezik na kojem se vodi postupak, omogući praćenje toka postupka posredstvom prevodioca, što je i učinjeno u konkretnom slučaju.

6. Nakon toga, presudom Suda BiH broj S1 3 U 040494 22 Uvp od 23. juna 2022. godine odbijen je apelanticin zahtjev za preispitivanje navedene presude. U ovoj presudi, Sud BiH je zaključio da je pravilno utvrđeno da je neosnovan apelanticin prigovor da joj nije bilo omogućeno saslušanje uz prevodioca na maternjem jeziku, kako je to obrazložio i prvostepeni sud. U vezi sa tim, Sud BiH je ukazao da odbijanje potpisivanja zapisnika ne znači da taj zapisnik nije sastavljen u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZUP). Sud BiH je takođe konstatovao da iz stanja spisa proizlazi da je apelantica obavljala aktivnost za koju nema odobrenje i koju nije mogla obavljati po osnovu bezviznog boravka. Shodno tome, zaključio je da su u konkretnom slučaju pravilno primijenjene odredbe člana 96. stav 1. tačka j) Zakona o strancima.

7. Apelantica tvrdi da joj je osporenim odlukama povrijeđena sloboda kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi sa tim, apelantica opet ponavlja da joj nije obezbjeđen „ovlašćen prevodilac za njemački jezik“ i ukazuje da su službenici Službe o provedenom inspekcijskom nadzoru „sačinili službenu zabilješku, a ne zapisnik“. Takođe, apelantica ponavlja i tvrdnju da to što nije potpisala zapisnik o obavljenom razgovoru „govori u prilog nezakonitosti tog zapisnika“. Pored toga, apelantica tvrdi da je pogrešno tumačenje u osporenim odlukama šta se smatra djelatnošću za koju je potrebna prethodna dozvola nadležnog organa.

8. Zakon o upravnom postupku („Službeni glasnik BiH“, br. 29/02, 12/04, 88/07, 93/09, 41/13 i 53/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 69. stav (7) (7) Ako neka osoba neće da potpiše zapisnik, ili se udalji prije zaključenja zapisnika, to će se upisati u zapisnik i navesti razlog zbog kog je potpis uskraćen. Član 70. stav (1) (1) Zapisnik, sastavljen u skladu s odredbama člana 69. ovog zakona, jeste javna isprava. Zapisnik je dokaz o toku i sadržaju radnje postupka i datih izjava, osim onih dijelova zapisnika na koje je saslušana osoba stavila primjedbu da nisu pravilno sastavljeni.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, stav 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. Apelantica smatra da je osporenim odlukama prekršeno njeno pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud ukazuje da prilikom ispitivanja navoda o povredi ovog prava, u skladu sa vlastitom praksom i praksom Evropskog suda, treba prvo odgovoriti na pitanje da li je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelanticino pravo na slobodu kretanja. Ukoliko odgovor na to pitanje bude pozitivan, Ustavni sud dalje treba odgovoriti na pitanje da li je do miješanja došlo „u skladu sa zakonom“, te da li je bilo „neophodno u demokratskom društvu“ u jednom od „legitimnih ciljeva“ određenih stavom 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-2953/18 od 5. jula 2018. godine, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba)

14. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je apelantici, koja je u relevantnom periodu zakonito boravila na teritoriji BiH, osporenim odlukama otkazan bezvizni boravak u BiH i obavezana je da napusti njenu teritoriju u preciziranom roku. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelanticinu slobodu kretanja u smislu člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju. Dalje, Ustavni sud zapaža da su osporene odluke zasnovane na odredbama Zakona o strancima navedenim u obrazloženjima tih odluka, i to, prije svega, na odredbi člana 96. stav (1) tačka j) tog zakona. Pri tome je u osporenim odlukama nesporno utvrđeno da apelantica svoje ponašanje nije prilagodila tim zakonskim odredbama. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka i odredaba Zakona o stranicama na koje se redovni sud pozvao s tim u vezi, kao i odredbama ZUP-a koje su citirane u prethodnim tačkama ove Odluke, proizilazi da je apelantica, nasuprot njenim paušalnim tvrdnjama, u konkretnom postupku imala sve potrebne proceduralne garancije. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da su navedeni zakoni javno objavljeni u službenim glasilima i da su njihove odredbe formulisane dovoljno jasno i precizno odnosno da ispunjavaju uslove „zakona“ u smislu Evropske konvencije. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da je do miješanja u apelanticinu slobodu kretanja došlo „u skladu sa zakonom“. Dalje, Ustavni sud smatra da razlozi i obrazloženja iz osporenih odluka nedvosmisleno upućuju na zaključak da je miješanje u apelanticinu slobodu kretanja u konkretnom slučaju bilo u cilju očuvanja javnog poretka što je nesumnjivo legitiman cilj u smislu člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju. I najzad, Ustavni sud smatra da miješanje u apelanticinu slobodu kretanja zadovoljava kriterije „proporcionalnosti“ odnosno da je bilo „neophodno u demokratskom društvu“ u navedenom cilju. U vezi sa tim, Ustavni sud naročito ukazuje da je apelantici zbog kršenja konkretnih odredbi Zakona o strancima izrečena najblaža zakonom propisana mjera, bez izricanja težih propisanih mjera - protjerivanja sa teritorije BiH, sa zabranom ulaska u BiH. To znači da bi apelantica ponovo mogla, uz ispunjenje zakonom propisanih uslova, ući na teritoriju BiH. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju slobode kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3294/22 (L.C.B.) | Sudska praksa | Aktio