Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-935/21 (F. K. i drugi)

Odluka donesena 13. 07. 2023.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Kamata
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-935/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 07. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 13. jula 2023. godine predmetu broj AP- 935/21, rješavajući apelaciju Fatime Kljajić i Iris Kljajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fatime Kljajić i Irisa Kljajića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću 20 0 P 041127 20 Gž od 27. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fatima Kljajić i Irisa Kljajića (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Cazina, koje zastupa Muhamed Mujakić advokat iz Cazina, podnijeli su 23. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 041127 20 Gž od 27. januara 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 P 041127 16 P od 2. jula 2020. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužilac tražio da sud obaveže apelante da mu isplate novčani iznos, preciziran u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Tužilac je obavezan da apelantima nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužilac podnio tužbu protiv apelanata kao nasljednika M.K. (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) s ciljem naplate dugovanja po ugovoru o kreditu koji je zaključio sa Mojom bankom d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužiočev pravni prednik). Sud je naveo i da su apelanti u odgovoru na tužbu „u cijelosti osporili navode iz tužbe kao neosnovane, potvrđujući navode da je M.K. 26. februara 2014. godine zaključio ugovor o dugoročnom nenamjenskom kreditu sa Moja banka d.d. Sarajevo“. Apelanti su u odgovoru na tužbu osporili tužbeni zahtjev navodeći da se tužilac mogao naplatiti iz polise osiguranja zaključene sa Merkur osiguranjem d.d. Sarajevo, a osporavali su i način obračuna kamata. Sud je naveo da su apelanti, „osim što su osporili osnov i visinu tužbenog zahtjeva“, u toku postupka istakli i prigovor na obračun glavnog duga i kamate, prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije, te prigovor zastare. Općinski sud je utvrdio da je prednik apelanata zaključio sa tužiočevim pravnim prednikom Ugovor o dugoročnom nenamjenskom kreditu od 26. februara 2014. godine. Također je utvrdio da prednik apelanata nije izmirivao obaveze po tom ugovoru, te da mu je tužilac zbog toga u više navrata slao opomene pred tužbu. U vezi s tim, Općinski sud je prvo, ukazujući na sadržaj rješenja Općinskog suda u Zenici i Općinskog suda u Sarajevu u vezi sa promjenom upisa u sudskom registru pravnih subjekata, obrazložio da je neosnovan istaknuti prigovor nedostatak aktivne legitimacije. Općinski sud je dalje naveo da je tužilac 25. jula 2016. godine sačinio stanje obaveza na ime prednika apelanata, u kojem je iskazana struktura dugovanja po glavnici, ugovornoj i zakonskoj zateznoj kamati. Sud je takođe utvrdio da je prednik apelanata preminuo 8. maja 2014. godine, te da su Rješenjem od 20. maja 2014. godine apelanti proglašeni zakonskim nasljednicima njegove imovine, nekretnina i pokretnih stvari. Nadalje je utvrđeno i da je Merkur osiguranje d.d. Sarajevo dopisom od 3. juna 2014. godine obavijestio tužioca da ne može isplatiti ostatak dugovanja prednika apelanata, jer ga on prilikom zaključivanja ugovora o osiguranju kredita nije obavijestio da boluje od teške bolesti, koja je utvrđena prije zaključenog osiguranja, što je bio dužan. Sud je dalje ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanata. U vezi sa tim se pozvao na odredbu člana 172. stav 1. Zakona o nasljeđivanju, kojom je propisano da nasljednik odgovara za ostaviočeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine. Međutim, Općinski sud je istakao da tužilac nije dokazao visinu potraživanja na ime glavnice, a time i kamate, te je naglasio da je to mogao učiniti samo provođenjem finansijskog vještačenja. Stoga je sud zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan, u smislu odredaba čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

3. Presudom Kantonalnog suda broj 20 0 P 041127 20 Gž od 27. januara 2021. godine djelimično je uvažena tužiočeva žalba i prvostepena presuda je preinačena na način da su apelanti obavezani da tužiocu na ime glavnog duga solidarno isplate novčani iznos koji je preciziran u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamatama. U preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ocijenio pravilnim zaključak da je tužilac aktivno legitimisan a da su apelanti pasivno legitimisani, prihvativši razloge koje je u vezi sa tim dao prvostepeni sud. Pri tome je istakao da apelanti nisu dokazali da je vrijednost imovine koju su naslijedili manja od ostaviočevih dugova. Kantonalni sud je dalje naveo da je tužilac visinu tužbenog zahtjeva dokazivao izvodom o stanju obaveza na dan 25. jula 2016. godine. Takođe je istakao da apelanti ni u odgovoru na tužbu niti na pripremnom ročištu, u kojoj fazi bi tužilac mogao provoditi dokaze na te okolnosti, nisu osporavali visinu glavnog duga, već samo obračun kamata. Stoga je sud djelimično usvojio tužbeni zahtjev primjenom odredbe člana 1065. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Kantonalni sud je dalje naveo da ni iz izvoda o stanju obaveza na dan 25. jula 2016. godine, niti na osnovu drugih provedenih dokaza, nije mogao utvrditi na koji iznos duga je obračunata ugovorna i zakonska zatezna kamata. Iz tog razloga je zaključio da su neosnovani tužiočevi žalbeni navodi kojim je osporavao prvostepenu presudu u tom dijelu.

4. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelanti navode da je Kantonalni sud proizvoljno utvrdio činjenice i proizvoljno primijenio materijalno pravo. Apelanti navode da je pogrešan zaključak suda da nisu osporavali visinu glavnog duga. Ističu da su takav prigovor iznijeli u odgovoru na tužbu, u kojem su u cijelosti osporili navode tužbe kao neosnovane, te da su kod takvog prigovora ostali i na pripremnom ročištu. Takođe navode da je pogrešan zaključak suda o njihovoj pasivnoj legitimaciji na njihovoj strani. Apelanti navode i da je teret dokazivanja činjenice da je vrijednost naslijeđene imovine veći od ostaviočevih dugova bio na tužiocu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge zbog kojih je djelimično preinačio prvostepenu presudu i obavezao apelante da tužiocu isplate glavni dug, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Apelanti, u suštini, osporavaju stav Kantonalnog suda da u odgovoru na tužbu i na pripremnom ročištu nisu osporavali visinu glavnog duga. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su apelanti „u cijelosti osporili navode iz tužbe kao neosnovane“. Međutim, Ustavni sud primjećuje da su u odgovoru na tužbu apelanti takođe potvrdili činjenicu da je njihov pravni prednik sa prednikom tužioca zaključio ugovor o dugoročnom nenamjenskom kreditu od 26. februara 2014. godine na iznos od 10.000,00 KM. Pored toga apelanti su istakli prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije, koji su redovni sudovi ispitali i dali razloge zašto su neosnovani navodi apelanata istaknuti u tom pravcu. Nadalje, apelanti su osporavali način obračuna kamata i insistirali da tužilac naplati dug od osiguravajućeg društva, ali nisu osporavali obračun glavnog duga. Navedeno proizlazi i iz odgovora na tužbu koji su apelanti dostavili u prilogu apelacije. Stoga, Ustavni sud navode apelanata kojima tvrde suprotno smatra prima facie neosnovanim. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-935/21 (F. K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio