Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2951/21 (Banke Srpske a.d.)

Odluka donesena 10. 07. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2951/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 07. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-2951/21, rješavajući apelaciju „Banke Srpske“ a.d. Banjaluka – u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Banke Srpske“ a.d. Banjaluka – u stečaju podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 122500 20 Rev od 25. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Banka Srpske“ a.d. Banjaluka – u stečaju (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Anka Ivaštanin advokat iz Gradiške, podnijela je 12. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 122500 20 Rev od 25. maja 2021. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 122500 19 Pž od 15. jula 2020. godine.

2. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 122500 19 Ps 2 od 14. juna 2019. godine, u relevantnom dijelu, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužilaca (između ostalih, J. M., vlasnik PUR „Mildom“ Trn, kao prvotužiteljke i N. M., kao trećetužioca) da se utvrdi da su ništavi ugovor o kreditu od 27. jula 2012. godine i ugovor o zasnivanju založnog prava od 31. jula 2012. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovori), zaključeni između prvotužiteljke i trećetužioca i pravnog prednika apelantkinje („Balkan Investment Banka“ a.d. Banjaluka), pa da se odredi brisanje založnog prava (precizirano u izreci presude).

3. Okružni privredni sud je naveo da je utvrdio da je 2005. godine, između banke („NLB banka“ a.d. Banjaluka), koja je svoja potraživanja prenijela na pravnog prednika apelantkinje, i firme „Janjoš“ d.o.o. Prijedor, zaključen ugovor o dugoročnom kreditu (u daljnjem tekstu: ugovor iz 2005. godine), a založni dužnici su bili trećetužilac i „Velepromet“ a.d. Prijedor. Takođe je sud naveo da su, kako to proizlazi iz rješenja o dosudi Osnovnog suda u Prijedoru od 11. jula 2012. godine i iz rješenja o namirenju tog suda od 24. decembra 2014. godine, u postupku prinudnog izvršenja, potraživanja navedene banke po ugovoru iz 2005. godine u cijelosti izmirena iz sredstava dobijenih prodajom dijela nekretnina založnog dužnika „Velepromet“ a.d. Prijedor. Okružni privredni sud je dalje naveo da su prvotužiteljka, kao korisnik kredita, i trećetužilac, kao založni dužnik, sa apelantkinjom zaključili sporne ugovore, a da je zaključenju spornih ugovora prethodio zahtjev apelantkinje od 25. jula 2012. godine, upućen trećetužiocu, da isplati navodno neizmireni dug proizišao iz ugovora iz 2005. godine. Međutim, Okružni privredni sud je u relevantnom dijelu obrazloženja presude ukazao na odredbe čl. 51., 53. i 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zaključujući da u konkretnom slučaju sporni ugovori nisu ništavi, te da se radilo o dopuštenoj pravnoj osnovi i dopuštenim pobudama za zaključenje tih ugovora u smislu navedenih odredaba ZOO.

4. Presudom Višeg privrednog suda usvojena je žalba tužilaca i preinačena prvostepena presuda na način da je, između ostalog, utvrđeno da su sporni ugovori ništavi, te je određeno brisanje založnog prava preciziranog u izreci presude. U obrazloženju presude Viši privredni sud je naveo da među strankama nema spora oko toga da su sporni ugovori zaključeni isključivo kako bi se izmirio navodni preostali dug po ugovoru iz 2005. godine, te je ukazao da navedeno proizlazi iz apelantkinjinog dopisa od 25. jula 2012. godine. U vezi s tim, Viši privredni sud je istakao da je među strankama sporno samo da li je u vrijeme kada su zaključeni ugovori čija se ništavost traži u konkretnom postupku bio izmiren dug po ugovoru iz 2005. godine. Viši privredni sud je ukazao na odredbe člana 53. stav (2) ZOO, te istakao da je u konkretnom slučaju upravo apelantkinjina tvrdnja da je ostao neizmiren dug po ugovoru iz 2005. godine i da će ona pristupiti prinudnom izvršenju ako taj dug ne bude izmiren, opredijelila prvotužiteljku i trećetužioca na zaključenje spornih ugovora. Prema tome, iako su stranke postigle suglasnost o svim bitnim elementima ugovora, isključivi razlog za zaključenje spornih ugovora u konkretnom slučaju je bila zaštita imovine trećetužioca od prijetnje prinudne prodaje zbog duga koji u vrijeme zaključenja spornih ugovora nije postojao. Viši privredni sud je istakao da je, zbog toga, odredbe ZOO na koje se prvostepeni sud pozvao trebalo drugačije primijeniti u konkretnom slučaju. Naime, kako to proizlazi iz relevantnih odredba ZOO „objektivno pravo za ovakve slučajeve nedozvoljenu pobudu podvodi pod pojam nedopuštenog osnova“. Prema tome, Viši privredni sud je zaključio da, kako dug zbog kojeg su sporni ugovori zaključeni nije ni postojao u vrijeme njihovog zaključenja, nije postojao ni osnov za zaključenje spornih ugovora što ih, saglasno odredbama člana

52. ZOO, čini ništavim.

5. Presudom Vrhovnog suda od 25. maja 2021. godine odbijena je kao neosnovana apelantkinjina revizija. U obrazloženju Vrhovni sud je naveo da iz činjenica utvrđenih u postupku pred nižestepenim sudovima nesporno proizlazi da je apelantkinjino potraživanje, koje je proizašlo iz ugovora iz 2005. godine, namireno u cijelosti. Naime, nekretninu kojom je jamčeno vraćanje tog kredita kupila je upravo apelantkinja, te joj je navedena nekretnina dosuđena rješenjem o dosudi Osnovnog suda od 11. jula 2012. godine. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantkinjin prigovor da se mogla smatrati namirenom tek donošenjem rješenja o namirenju Osnovnog suda od 24. decembra 2014. godine, jer bi postupak namirenja bio od značaja samo da se apelantkinja namirivala iz iznosa dobijenog prodajom navedene nekretnine, što nije bio slučaj. Dakle, Vrhovni sud je istakao da apelantkinja nije namirena iz iznosa dobijenog prodajom nekretnine, nego je namirena sticanjem prava svojine na toj nekretnini koja je bila daleko veće vrijednosti od njenog potraživanja. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da, kako je apelantkinjino potraživanje na osnovu ugovora iz 2005. godine, bilo namireno prije zaključivanja spornih ugovora, to u konkretnom slučaju nije bilo osnova za zaključivanje tih ugovora. Vrhovni sud je zaključio da je upravo apelantkinjina tvrdnja da je ostao neizmiren dug i da će se u slučaju da dug ne bude izmiren pristupiti prinudnom izvršenju, opredijelila prvotužiteljku i trećetužioca na zaključenje spornih ugovora, bez obzira što je u samom spornom ugovoru navedeno da se zaključuje za finansiranje trajnih obrtnih sredstava.

6. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je, u odnosu na potraživanje proizašlo iz ugovora iz 2005. godine, namirena tek donošenjem rješenja o namirenju Osnovnog suda od 24. decembra 2014. godine, pa da je pogrešan zaključak redovnih sudova da je njeno potraživanje bilo namireno prije zaključivanja spornih ugovora. Dalje navodi da nije tačno da su sporni ugovori bili zaključeni kako bi se „zatvorio“ preostali dug po kreditu iz 2005. godine, jer je u samom spornom ugovoru navedeno da je namjena tog kredita finansiranje obrtnih sredstava. Relevantne odredbe

7. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Dopušten osnov

Član 51. (1) Svaka ugovorna obaveza mora imati dopušten osnov. (2) Osnov je nedopušten, ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima. (3) Pretpostavlja se da obaveza ima osnov iako nije izražen.

Ništavost ugovora zbog osnova

Član 52.

Ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav.

Pobude za zaključenje ugovora

Član 53. (1) Pobude iz kojih je ugovor zaključen ne utiču na njegovu punovažnost. (2) Ali, ako je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku jednog ugovarača da zaključi ugovor i ako je to drugi ugovarač znao ili morao znati, ugovor će biti bez dejstva. (3) Ugovor bez naknade nema pravno dejstvo ni kad drugi ugovarač nije znao da je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku njegovog saugovarača.

Ništavost

Član 103. (1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud primjećuje da je apelantkinja po svojoj strukturi u poziciji kao i nosioci javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. U konkretnom slučaju, apelantkinja dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava u pogledu odluke redovnih sudova kojom je utvrđena ništavost spornih ugovora. Uvezi s tim, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Viši privredni sud u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zbog čega se u konkretnom slučaju imalo smatrati da je apelantkinjino potraživanje po osnovu ugovora iz 2005. godine namireno u cijelosti rješenjem o dosudi Osnovnog suda od 11. jula 2012. godine, dakle, prije zaključenja spornih ugovora. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, dovodeći u vezu navedene utvrđene činjenice sa relevantnim odredbama ZOO, dovoljno obrazložio zaključak u pogledu ništavosti spornih ugovora u konkretnom slučaju. Osim toga, apelantkinja ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantkinja se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2951/21 (Banke Srpske a.d.) | Sudska praksa | Aktio