Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1506/21 (S.S.)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata · čl. 1
- Ispravka tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji BiH · čl. 1
Predmeti (1)
AP-1506/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine, u predmetu broj AP-1506/21, rješavajući apelaciju S. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. S. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 046696 20 Gž 4 od 28. decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 30. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 046696 20 Gž 4 od 28. decembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 046696 17 P 4 od 30. aprila 2019. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 046696 17 P 4 od 30. aprila 2019. godine apelant je obavezan da tužiteljicama (H.I. i M.I.) isplati iznos od 5.341,62 KM sa zakonskim zateznim kamatama, na ime duga nastalog naplatom troškova njihovog zastupanja, te da im nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant, kao advokat, zastupao tužiteljice u parničnom, izvršnom i postupku pred tužilaštvom. Naveo je da je apelant, od iznosa od 25.293,62 KM, koji je u izvršnom postupku isplaćen na njegov bankovni račun na osnovu pravosnažne presude u korist tužiteljica, tužiteljicama isplatio iznos od 16.029,00 KM. Ostatak novca u iznosu od 9.264,62 KM apelant je zadržao za sebe, na ime nagrade i naknade za zastupanje. Sud nije prihvatio kao relevantan nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke kojeg je predložio apelant. U vezi s tim je ocijenio da su osnovani prigovori tužiteljica da je vještak sam utvrđivao vrijednost spora u postupcima u kojima je apelant zastupao tužiteljice. Sud je dalje ukazao da je odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Tarifa) propisano da ukoliko pismenim ugovorom između advokata i njegovog klijenta nije ugovoreno drugačije, advokatu pripada nagrada za izvršeni rad po odredbama ove Tarife (član 1.). Takođe je propisano da dosuđena naknada i troškovi u korist stranke ne utiču na obračun nagrade i troškova između advokata i stranke za izvršene usluge i ostvarene izdatke u vezi sa izvršenjem tih usluga (član 43.). S obzirom da među parničnim strankama nije zaključen poseban ugovor, sud je zaključio da je apelantu pripadalo pravo na naknadu i nagradu za rad u skladu sa Tarifom. Sud je dalje ukazao da je apelantu u skladu sa Tarifom pripadalo pravo na naknadu i nagradu u iznosu od 3.923,00 KM. S obzirom na to sud je zaključio da je neosnovano zadržao iznos od 5.341,62 KM. Stoga je usvojio tužbeni zahtjev primjenom odredaba člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
3. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 046696 20 Gž 4 od 28. decembra 2020. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena, te je odbijen i zahtjev tužiteljica za naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je podržao razloge prvostepenog suda o irelevantnosti nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. Dalje je naveo da je prvostepeni sud zatražio dostavljanje sudskih spisa, ali da mu je dostavljen samo izvršni spis, jer su parnični sud i tužilaštvo obavijestili sud da su spisi uništeni zbog isteka roka za njihovo čuvanje. U vezi sa tim, sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da je u takvoj situaciji prvostepeni sud trebao odbiti tužbeni zahtjev primjenom odredaba čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Sud je istakao da su osnovani apelantovi navodi da u prvostepenom postupku kao dokaz nije izveden troškovnik na iznos od 3.923,00 KM. Dalje je naveo da je u sjednici vijeća ponovo ocijenio izvedene dokaze i utvrdio da je apelant dostavio tužiteljicama obračun nagrade i naknade advokatskih usluga, kojim je od njih potraživao ukupan iznos od 10.155,55 KM, sa specifikovanim pojedinačnim pravnim radnjama. Sud je utvrdio da su u izvršnom postupku troškovi dosuđeni u iznosu od 1.057,00 KM, dok je u parničnom postupku apelant zahtijevao naknadu troškova postupka u iznosu od 2.904,00 KM, a sud je dosudio troškove u iznosu od 1.016,40 KM. U vezi sa tim, sud je istakao da je apelant obračun troškova koji je ispostavio tužiteljicama sačinio prema vrijednosti spora od 53.878,00 KM, iako je sam u parničnom postupku odredio vrijednost spora na iznos od 20.000,00 KM. Sud je dalje ukazao da odnos između advokata i stranke predstavlja ugovor o nalogu, u smislu odredaba člana 749. ZOO. Takođe je ukazao na sadržaj odredaba čl. 751. ZOO, 6. Zakona o advokaturi i Kodeksa etike advokata, iz kojih proizlazi da je advokat dužan postupati u najboljem interesu stranke. S obzirom da je apelant propustio da pravilno označi vrijednost spora i po njoj zahtjeva naknadu troškova postupka, kao što je učinio u obračunu koji je ispostavio tužiteljicama, sud je zauzeo stanovište da apelant nije postupao u interesu tužiteljica. Pri tome je naglasio da je apelant na taj način svoje interese stavio iznad interesa tužiteljica i onemogućio ih da ostvare troškove koji im pripadaju po Tarifi koje je od njih zahtijevao. Sud je zauzeo stav da bi svako drugačije tumačenje omogućilo ostvarivanje „pravno i moralno nedopuštenih lukrativnih ciljeva“. Iz navedenih razloga sud je ocijenio irelevantnim činjenicu da je rješenjem Advokatske komore Federacije BiH od 10. novembra 2007. godine ukinuto prvostepeno rješenje kojim je apelant oglašen krivim jer je neovlašćeno raspolagao novčanim sredstvima klijenta uz obrazloženje da apelantu pripadaju troškovi prema Tarifi shodno vrijednosti spora od 53.878,00 KM. Kako osnovani troškovi apelanta iznose 3.923,00 KM a on je zadržao iznos od 9.264,62 KM, sud je zaključio da je apelant, na osnovu odredbe člana 210. ZOO, dužan da isplati tužiteljicama dosuđeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi sa tim, apelant navodi da su redovni sudovi arbitrarno ocijenili dokaze i primijenili materijalno pravo. Navodi da je sud bio dužan odbiti tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja, s obzirom da nisu pribavljeni spisi iz parničnog i postupka pred tužilaštvom. Apelant dalje navodi da je u konkretnom slučaju odlučujuća vrijednost spora u postupcima u kojima je zastupao tužiteljice, te ističe da je rješenjem Advokatske komore Federacije BiH od 10. novembra 2007. godine ona utvrđena u iznosu od 53.878,00 KM. Takođe navodi da ne postoji dokaz „troškovnik“ na koji se sudovi pozivaju, te da su sudovi proizvoljno ocijenili irelevantnim nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke. Apelant navodi da je prvostepeni sud pogrešno interpretirao odredbu člana 1. Tarife („Službene novine Federacije BiH“, br. 22/04 i 24/04), koja je sada na snazi. U vezi sa tim ističe da je odredbom člana 1. Tarife („Službene novine Federacije BiH“, br. 27/02), koja je bila na snazi u vrijeme kada je apelant zastupao tužiteljice u parničnom i postupku pred tužilaštvom, propisano da advokatu pripada nagrada za izvršeni rad po odredbama tarife, te da ne sadrži dio „ukoliko pismenim ugovorom između advokata i njegovog klijenta nije ugovoreno drugačije“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne i detaljne razloge za zaključak da je apelant dužan isplatiti tužiteljicama dosuđeni novčani iznos koji je neosnovano zadržao, u smislu odredbe člana 210. ZOO, koje Ustavni sud ne smatra arbitrarnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud jasno ukazao da je apelantu pripadala naknada i nagrada u skladu sa Tarifom, prema utvrđenoj vrijednosti spora u postupcima u kojima je zastupao tužiteljice. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ponavlja navode u vezi primjene pravila o teretu dokazivanja i dokazne snage Rješenja Advokatske komore, koje je isticao u prvostepenom postupku i u žalbi protiv prvostepene presude, koje su sudovi razmotrili i jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Ustavni sud takođe ukazuje da u situaciji kada je Kantonalni sud dao detaljne i relevantne razloge za zaključak o osnovanosti tužbenog zahtijeva, činjenica da je prvostepeni sud pogrešno interpretirao odredbu člana 1. Tarife, nije ugrozila pravičnost postupka gledano u cjelini. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić