Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2582/22 (S. G. i drugi)
Odluka donesena 23. 03. 2023.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Troškovi postupka
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2582/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 03. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i suci Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 23. ožujka 2023. godine, u predmetu broj AP- 2582/22, rješavajući apelacije koje su podnijeli Srđan Glamočak i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Srđan Glamočak protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 456884 15 Rsž od 14. siječnja 2020. godine;
S. H. protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 Rs 062123 21 Rsž od 1. listopada 2021. godine i Marijana Miličević protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 574955 18 Rsž od 20. listopada 2022. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljene.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2582/22
1. Srđan Glamočak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, kojeg zastupa Jerko Čilić odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 8. srpnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 456884 22 Rev od 5. svibnja 2022. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 456884 15 Rsž od 14. siječnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 456884 14 Rs od 23. prosinca 2014. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-794/20 od 22. travnja 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv rješenja Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obvezana je tužena (Federacija BiH, Sudska policija F BiH) da apelantu, na ime razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora (regres) za 2013. godinu, isplati novčani iznos koji je određen u izreci prvostupanjske presude, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 842,40 KM. Apelantov zahtjev preko dosuđenog iznosa je odbijen.
2. AP-3551/22
4. S. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Miroljub Radomirović odvjetnik iz Tuzle, podnio je 12. rujna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 39 0 Rs 062123 21 Rev od 2. lipnja 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 Rs 062123 21 Rsž od 1. listopada 2021. godine.
5. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4406/21 od 9. veljače 2022. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
6. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, usvojen je apelantov tužbeni zahtjev, poništeno je rješenje tuženog (Inox Ajanović d.o.o. Tešanj) o otkazu ugovora o radu od 15. rujna 2020. godine, te je obvezan tuženi da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.664,20 KM. Apelantov zahtjev preko dosuđenog iznosa je odbijen.
3. AP-4602/22
7. Marijana Miličević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Jerko Čilić odvjetnik iz Ljubuškog, podnijela je 6. prosinca 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 574955 18 Rsž od 20. listopada 2022. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 574955 16 Rs od 14. ožujka 2018. godine.
8. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obvezana je tužena (Federacija BiH, Sudska policija F BiH) da apelantici, na ime razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora (regres) za 2013. godinu, isplati novčani iznos koji je određen u izreci prvostupanjske presude, te da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 842,40 KM. Apelantičin zahtjev preko dosuđenog iznosa je odbijen.
9. U obrazloženjima osporenih odluka, kantonalni sudovi su, između ostalog, naveli da su pravilno postupili prvostupanjski sudovi kada apelantima nisu dosudili troškove postupka, koji se odnose na korištenje vlastitog automobila njihovih punomoćnika i odsustva punomoćnika iz kancelarije u dane održavanja ročišta. Naime, kantonalni sudovi su, cijeneći vrstu, složenost i visinu spora, ukazali da, u smislu članka 387. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, navedeni troškovi nisu bili neophodni za vođenje parnice, jer su apelanti kao punomoćnike mogli angažirati odvjetnike čije je sjedište na području prvostupanjskih sudova. U predmetima AP-2582/22 i AP- 3551/22, u prilog takvom odlučenju, kantonalni sudovi su ukazali na odluku Ustavnog suda u predmetu AP-4407/13 od 15. rujna 2016. godine, te na Pravno shvaćanje usvojeno na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblati. Također, u predmetu AP-4602/22, Kantonalni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju na ročišta pristupao odvjetnički pripravnik, odnosno stručni suradnik, iz čega proizlazi da apelantičin punomoćnik nije ni bio odsutan iz kancelarije.
10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2582/22.
11. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Osim toga, u predmetima AP- 2582/22 i AP-4602/22 apelanti se pozivaju i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenili relevantne propise. Apelanti naročito ističu da su im trebali biti dosuđeni troškovi na ime korištenja vlastitog automobila njihovih punomoćnika i odsustva punomoćnika iz kancelarije u dane održavanja ročišta. Također, u predmetu AP-2582/22 i AP-4602/22 apelanti ističu da se u pogledu odluke o troškovima treba primijeniti Odvjetnička tarifa, koja je „lex specialis“ u odnosu na Zakon o parničnom postupku.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. veljače 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
14. Ustavni sud ukazuje da se navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, točka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23).
15. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-1398/14 od 11. siječnja 2017. godine, AP-3184/17 od 22. svibnja 2019. godine, kao i odluka o dopustivosti broj AP- 3413/22 od 5. listopada 2022. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je Europski sud u svojoj praksi također rješavao pitanje opravdanosti troškova u vezi sa dolaskom punomoćnika izvan sjedišta suda, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje navedenih prava (vidi Europski sud, Fajković i dr. protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 11. veljače 2020. godine predstavka broj 38868/17).
16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
17. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić