Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2665/22 („Simex prom“ d.o.o. Bijeljina)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Izmakla dobit(dobitak)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2665/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-2665/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „Simex prom“ d.o.o. Bijeljina, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Simex prom“ d.o.o. Bijeljina protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 030159 22 Rev od 19. travnja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. „Simex prom“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ZOU „Pucar“ iz Banjaluke, podnio je 13. srpnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 030159 22 Rev od 19. travnja 2022. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 59 0 Ps 030159 21 Pž 2 od 16. prosinca 2021. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je apelantovtužbeni zahtjev da mu tuženik (Grad Bijeljina), na ime naknade štete zbog izgubljene dobiti, isplati novčani iznos naveden u izreci prvostupanjske presude.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da je tuženik donio odluku o prodaji neizgrađenog građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu, na kojem je bila predviđena izgradnja stambeno-poslovnog objekta. Zatim, utvrđeno je da je na licitaciji održanoj 21. srpnja 2007. godine apelant bio najbolji ponuđač, ali da, zbog neriješenih imovinskopravnih odnosa, tada nije zaključen ugovor o kupoprodaji, već je zaključen 17. prosinca 2012. godine. Također, utvrđeno je da je 24. prosinca 2008. godine nadležni organ izdao tuženiku odobrenje za građenje stambeno-poslovnog objekta, ali da je navedeno odobrenje poništeno rješenjem nadležnog organa od 11. lipnja 2009. godine, uslijed čega apelant nije mogao započeti s izgradnjom navedenog objekta. Vrhovni sud je ukazao da je tuženik na licitaciji upozorio sve sudionike da postoje neriješeni imovinskopravni odnosi, koji sprječavaju zaključenje kupoprodajnog ugovora i da će se oni riješiti u roku od 30 dana, te da su sudionici pristali da se postupak, pod takvim okolnostima, nastavi i okonča. Zatim, ukazao je da je tuženik obavijestio apelanta da imovinskopravni odnosi nisu riješeni i da ima pravo na vraćanje kaucije koju je uplatio po osnovi učešća na licitaciji, ali da je unatoč tome apelant je 26. prosinca 2008. godine isplatio kupoprodajnu cijenu. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ukazao da apelant nije mogao, prema redovnom tijeku stvari, osnovano očekivati da će odmah pristupiti izgradnji stambeno-poslovnog objekta, te da će prodajom ostvariti zaradu. S obzirom na to, zaključio je da nisu ispunjeni uvjeti za naknadu štete zbog izmakle dobiti u smislu odredbe članka 189. stavak (3) Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Navedenom odredbom je propisano da se pri ocjeni izgubljene dobiti uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarivanje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovitim sudovima, te smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na slobodu kretanja roba, usluga, kapitala i osoba iz članka I/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Također, apelant ukazuje na povredu članka 23. stavak (1) Opće deklaracije o ljudskim pravima.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovitih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP- 4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO na konkretnu situaciju, a Ustavni sud takvo obrazloženje ne smatra proizvoljnim. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
9. Glede navoda o kršenju članka I/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kojim je propisana sloboda kretanja roba, usluga, kapitala i osoba, Ustavni sud zapaža da osporene odluke ne pokreću pitanja prema navedenoj odredbi Ustava Bosne i Hercegovine.
10. Glede navoda o kršenju prava iz članka 23. Opće deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud ukazuje, pozivajući se na svoju dosadašnju praksu, da Opća deklaracija o ljudskim pravima nije sadržana u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega u odnosu na prava iz navedene deklaracije Ustavni sud ne može pružiti apelantima ustavnu zaštitu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4566/20 od 20. listopada 2021. godine, točka 25., odluka dostupna www.ustavnisud.ba).
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman