Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2343/21 (J. V.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Upravni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko - invalidske zaštite
- Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2343/21
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2343/21, rješavajući apelaciju Josipa Vučića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, dopredsjednica
Angelika Nußberger, dopredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudac
Marin Vukoja, sudac
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 25. rujna 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Josipa Vučića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 003926 20 U 3 od 11. svibnja 2021. godine.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Josipa Vučića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 003926 20 U 3 od 11. svibnja 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Josip Vučić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Darislav Paponja, odvjetnik iz Mostara, podnio je 29. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 003926 20 U 3 od 11. svibnja 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 16. kolovoza 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.
3. Odgovori na apelaciju su 19. rujna 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja, ali on nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodna napomena
5. Rješenjem Općinske službe za društvenu djelatnost, opću upravu, branitelje i civilnu zaštitu Općine Čitluk (u daljnjem tekstu: Služba) broj 04-43-145/205 od 21. lipnja 2005. godine, apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI), VI. skupine sa 60 % vojnog invaliditeta po osnovi oboljenja zadobivenog kao pripadnik HVO-a, te pravo na osobnu invalidninu, kao i ostala prava propisana Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja).
Postupak u kojem je donesena osporena odluka
6. Rješenjem Ministarstva broj UP-I-03-41-ZKZ-7125/12 od 26. ožujka 2013. godine, po službenoj dužnosti, u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu ukinuto je konačno rješenje Službe od 21. lipnja 2005. godine i upravna stvar je riješena tako što je apelantu priznato svojstvo RVI-a X. skupine sa 20 % vojnog invaliditeta.
7. Presudama Vrhovnog suda (od 6. listopada 2016. godine i od 24. travnja 2019. godine) dvaput je uvažena apelantova tužba, poništena su rješenja Ministarstva i predmet je vraćen Ministarstvu na ponovno rješavanje.
8. Rješenjem Ministarstva od 13. svibnja 2020. godine ukinuto je konačno rješenje Službe od 21. lipnja 2005. godine i upravna stvar je riješena tako što je apelantu priznato svojstvo RVI-a X. skupine sa 20% vojnog invaliditeta.
9. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je u tijeku postupka kontrole zakonitosti korištenja apelantovog prava na osobnu invalidninu predmet upućen nadležnom liječničkom povjerenstvu koje je donijelo nalaz i mišljenje 11. rujna 2019. godine i apelantov vojni invaliditet cijenilo u visini od 20 %. Ministarstvo je dalje navelo da je apelant imao mogućnost ulaganja prigovora na nalaz i mišljenje, ali da tu mogućnost nije iskoristio. Slijedom iznesenog, Ministarstvo je navelo da su ispunjeni uvjeti iz članka 7. točka 3. Zakona o provedbi kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provedbi kontrole zakonitosti) i članka 3. i 10. Zakona o pravima branitelja za daljnje priznavanje svojstva RVI-a, zbog čega je odlučilo kao u dispozitivu.
10. Presudom Vrhovnog suda od 11. svibnja 2021. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je, prije svega, naveo da je održao javnu raspravu u prisutnosti apelantovog punomoćnika. Vrhovni sud je dalje naveo da je liječničko povjerenstvo u nalazu i mišljenju dalo potpuno, jasno i detaljno obrazloženje razloga za izmjenu ranijeg nalaza i mišljenja, te tako i razloga za novu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu s relevantnim odredbama Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava po Zakonu o pravima branitelja i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta s Listom procenta. Također je naveo da je nalaz donesen na temelju cjelokupne medicinske dokumentacije i neposrednog pregleda apelanta. Nadalje je naveo da je Ministarstvo rješenje donijelo na temelju nalaza i mišljenja, a da je apelant imao pravo uložiti prigovor na nalaz i mišljenje. U svezi s tim je naveo da je pravom na ulaganje prigovora apelantu omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su bitne za donošenje rješenja i da eventualno uloži dokaze kojima bi osporio nalaz i mišljenje. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da apelant to pravo nije iskoristio, pa su neutemeljeni navodi da mu nije omogućeno sudjelovanje u postupku prije donošenja osporenog rješenja i da mu nije omogućeno da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su od značaja za donošenje rješenja. U odnosu na navode da je Zakon o provedbi kontrole zakonitosti neustavan, Vrhovni sud je istaknuo da je navedeni Zakon već bio predmet ocjene usklađenosti sa „Ustavom“, te da je osporeno rješenje doneseno primjenom odredaba za koje nije utvrđeno da su u nesuglasnosti s „Ustavom“.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
11. Apelant navodi da su mu u postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant ističe da ga je Ministarstvo prije donošenja rješenja trebalo saslušati, zbog čega smatra da mu nije omogućeno da kao stranka sudjeluje u postupku, te da je povrijeđeno načelo saslušanja stranke iz članka 8. Zakona o upravnom postupku. Apelant dalje navodi da se Ministarstvo u uvodu rješenja pozvalo na odredbe članka 7. stavak 3. Zakona o provedbi kontrole zakonitosti, iako je Ustavni sud FBiH Odlukom broj U-17/12 od 7. veljače 2013. godine utvrdio da navedena zakonska odredba nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Nadalje, apelant ističe da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, čime je on stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale pripadnike braniteljske populacije kojima je vršena revizija po istoj osnovi, a Vrhovni sud je donio znatno drugačije odluke. Osim toga, apelant ukazuje da je postupak dugo trajao, što je suprotno pravu na suđenje u razumnom roku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.b)Odgovori na apelaciju
12. Vrhovni sud i Ministarstvo su naveli da nisu povrijeđena apelantova prava. U odnosu na navode o duljini trajanja postupka, Ministarstvo je istaknulo da je sve radnje provelo u najkraćem mogućem roku, ali da medicinsko vještačenje provodi Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja, te da je to najviše utjecalo na tijek i duljinu obnove postupka.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravak, 70/07, 9/10, 95/13 – odluka USFBiH, 90/17, 29/22 i 60/24)
U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravak, 70/07, 9/10, 95/13 – odluka USFBiH i 90/17) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 3. stavak (1)
Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je obavljajući vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve obrane u sastavu Oružanih snaga, sudjelujući u obrani Bosne i Hercegovine u vremenu i pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. ovoga Zakona, zadobio ranu, ozljedu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je uslijed toga nastupilo oštećenje njegova organizma najmanje za 20%.
14. Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravak, 4/13 – odluka USFBiH, 24/13 – odluka USFBiH i 103/21)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravak, 4/13 – odluka USFBiH i 24/13 – odluka USFBiH) koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 7. stavak (3) (Revizija rješenja kojima su priznata prava) (3) U slučajevima iz članka 6. stavak 7. ovoga zakona kada mjerodavno povjerenstvo Instituta utvrdi manji ili veći procenat vojnog invaliditeta u odnosu na ranije utvrđeni procenat vojnog invaliditeta ili utvrdi vojni invaliditet ispod 20%, ili manji ili viši stupanj ortopedskog dodatka ili dodatka za tuđu njegu i pomoć od druge osobe, Federalno ministarstvo će u postupku revizije ukinuti rješenje s danom donošenja novoga rješenja i samo riješiti upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi.
NAPOMENA:
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH, broj U-17/12 od 7.2.2013. godine objavljenom u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 24/13 od 27.3.2013. godine utvrđuje se da su odredbe članka 7. st. 2. i 3 u dijelu koji glasi: "i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava na bilo kojem temelju" Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH", broj 82/09) u nesuglasnosti s člankom 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.
15. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 48/99 i 61/22) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
8. Načelo saslušanja stranke
Članak 8. stavak (1) (1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.
14. Ekonomičnost postupka
Članak 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
16. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI.Dopustivost i meritum
18. Ustavni sud zapaža da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
19. Apelant smatra da su mu u postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.a)Pravo na pravično suđenje
20. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
21. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
U odnosu na osporenu odluku
22. Prije svega, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje da mu nije bilo omogućeno da kao stranka sudjeluje u postupku, te da je u konkretnom slučaju povrijeđeno načelo saslušanja stranke. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da svaka stranka tijekom postupka mora imati razumnu mogućnost da iznese svoje argumente, odnosno mora joj se omogućiti saslušanje o njezinim navodima. U konkretnom slučaju Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je nadležno liječničko povjerenstvo na temelju neposrednog pregleda apelanta i na temelju uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju donijelo konačan nalaz i mišljenje. Također proizlazi da je apelant imao pravo izjavljivanja prigovora na nalaz i mišljenje, ali da to pravo nije iskoristio. Osim toga, iz obrazloženja osporene presude slijedi da je Vrhovni sud održao javnu raspravu u prisutnosti apelantovog punomoćnika. Dakle, proizlazi da je apelant nesporno imao priliku sudjelovati u postupku, odnosno da je sudjelovao u postupku. Stoga Ustavni sud ne uočava da je u konkretnom slučaju povrijeđeno načelo saslušanja stranke, pa su ovi apelantovi navodi neutemeljeni.
23. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
24. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka Ministarstva i Vrhovnog suda slijedi da je na temelju konačnog nalaza i mišljenja liječničkog povjerenstva, a u skladu s relevantnim odredbama Zakona o provedbi kontrole i Zakona o pravima branitelja, donesena odluka o apelantovom svojstvu RVI-a i procentu vojnog invaliditeta. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da je redovni sud u osporenoj odluci dao detaljna i relevantna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Nadalje, apelant ukazuje da je u postupku primijenjena odredba članka 7. stavak 3. Zakona o provedbi kontrole zakonitosti koja, prema odluci Ustavnog suda FBiH, nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je u više svojih odluka, povodom apelacija koje su za predmet imale isto pitanje, zaključio da su ovi navodi apelanata neutemeljeni (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-4419/20 od 20. travnja 2022. godine, točka 39., AP-4620/20 od 20. travnja 2022. godine, točka 38. i AP-5/21 od 6. srpnja 2022. godine, točka 47., dostupne na www.ustavnisud.ba). U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u tim odlukama ukazao da je „Odlukom Ustavnog suda FBiH broj U-17/12 od 7. veljače 2013. godine, između ostalog, utvrđeno da samo dio odredbe članka 7. stavak 3. koji glasi: 'I samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi' nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije”. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije uočio bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda kojom je ukazao da je u konkretnom slučaju osporeno rješenje doneseno primjenom odredaba za koje nije utvrđeno da su u nesuglasnosti s „Ustavom“. Dakle, proizlazi da su apelantovi navodi neutemeljeni.
25. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i vlastitu praksu, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
26. Ustavni sud ponavlja da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, opravdanost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Europski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, predstavka broj 59181/18, točka 18.).
27. Ustavni sud zapaža da je u postupku provedenom po službenoj dužnosti Ministarstvo donijelo rješenje od 26. ožujka 2013. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 11. svibnja 2021. godine. Dakle, postupak je u konkretnom slučaju trajao osam godina i jedan mjesec, što je relevantno razdoblje koje će ispitati Ustavni sud. Osim toga, radilo se o predmetu koji je bio od većeg značaja za apelanta, ali Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu. Također, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim postupcima doprinio duljini trajanja postupka.
28. Ustavni sud ukazuje da je Ministarstvo donijelo rješenje po službenoj dužnosti, a da je Vrhovni sud, po apelantovoj tužbi, tek nakon tri godine i šest mjeseci ukinuo rješenje Ministarstva i predmet vratio na ponovni postupak. Nakon toga, Ministarstvo je donijelo rješenje nakon jedne godine i 10 mjeseci. Međutim, Vrhovni sud je ponovno, nakon osam mjeseci, ukinuo rješenje Ministarstva i predmet vratio na ponovni postupak. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Europskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sustav (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4843/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 38., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud dalje ukazuje da je Ministarstvo donijelo rješenje nakon jedne godine, te je Vrhovni sud konačnu odluku u predmetu donio također nakon jedne godine. Ustavni sud ističe da se Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije izjasnio u odnosu na navode o duljini trajanja postupka, dok je Ministarstvo navelo da je na duljinu trajanja postupka utjecala provedba medicinskih vještačenja pred nadležnim liječničkim povjerenstvom.
29. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sustavni problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u toj oblasti, za šta ne postoji ni učinkovit pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. svibnja 2017. godine, toč. 53−66. i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine, sve dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da duljina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
30. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naknada nematerijalne štete
31. Ustavni sud, u smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ustavni sud zapaža da apelant nije tražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje, zbog čega, u smislu svega navedenog, utvrđivanje povrede tog ustavnog prava samo po sebi predstavlja primjerenu i dovoljnu pravnu zaštitu (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-1828/22 od 23. ožujka 2023. godine, točka 49., dostupnu na www.ustavnisud.ba, i
Europski sud, Kožul i ostali protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 38695/13 od 22. listopada 2019. godine, te Kahriman protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 4867/16 od 17. listopada 2017. godine).b)Ostala prava
32. Apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava temelji na istim tvrdnjama koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljeni. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
33. Osim toga, apelant se pozivao i na kršenje zabrane diskriminacije iz članka 14. Europske konvencije. Ustavni sud ukazuje da članak 14. Europske konvencije nije neovisan, nego da ima bitnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Europske konvencije i njezinih protokola (vidi Europski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. veljače 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, točka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da je u postupku diskriminiran po nekoj od zabranjenih osnova u svezi s uživanjem prava iz Europske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
VII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije s obzirom na to da je postupak kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu , koji je značajan za apelanta, trajao osam godina i jedan mjesec, čemu su doprinijeli Ministarstvo i Vrhovni sud svojim neažurnim postupanjem, kao i činjenica da je predmet više puta vraćan na ponovni postupak.
35. Ustavni sud dalje zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje.
36. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman