Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3974/21 (I. S.)

Odluka donesena 30. 11. 2023.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3974/21

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 11. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3974/21, rješavajući apelaciju Ismeta Skoke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 30. novembra 2023. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija koju je podnio Ismet Skoko.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se trenutno vodi pred Kantonalnim sudom u Sarajevu pod brojem 65 0 Rs 731443 20 Rsž.

Na osnovu člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se predsjedniku Kantonalnog suda u Sarajevu da, u skladu s ovom odlukom, odmah preduzme odgovarajuće mjere za okončanje navedenog postupka, shodno članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantu Ismetu Skoki isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo i Kantonalnom sudu u Sarajevu da u prethodno navedenom roku od najkasnije tri mjeseca obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ismet Skoko protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 731443 21 Mož 2 od 10. novembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ismet Skoko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, čiji je punomoćnik Ešref Gracić, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 731443 21 Mož 2 od 10. novembra 2021. godine, te zbog prekomjerne dužine postupka koji se vodi pred Kantonalnim sudom pod brojem 65 0 Rs 731443 20 Rsž po žalbi protiv Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 731443 18 Rs od 25. decembra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog suda zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Općinski sud i Kantonalni sud su dostavili odgovor na apelaciju.

4. Navedeni odgovori dostavljeni su apelantu radi izjašnjenja, ali on u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice koje su relevantne za odlučivanje o navedenoj apelaciji navedene su kako slijedi. Pozadina slučaja

6. Apelant i KJU „Gerontološki centar Sarajevo“ (u daljnjem tekstu: tuženi) zaključili su ugovor o radu 7. jula 2014. godine kojim je utvrđeno da je apelant, na osnovu odluke Upravnog odbora tuženog od 29. maja 2014. godine, imenovan za direktora tuženog na mandatni period od četiri godine, koju funkciju je obavljao od 4. jula 2014. godine. Taj ugovor je prestao istekom mandata. Članom 12. ugovora o radu ugovoreno je da je u slučaju zakonitog prestanka mandata iz bilo kojeg razloga preciziranog članom 11. tog ugovora tuženi u obavezi da apelanta rasporedi na drugo radno mjesto u skladu s njegovom stručnom spremom. Nakon isteka mandata i provedene konkursne procedure, apelant je odlukom Upravnog odbora od 21. juna 2018. godine ponovo imenovan za direktora. Ta odluka nije postala konačna jer je resorna ministrica nije proslijedila nadležnoj vladi na usvajanje. Zbog toga je Upravni odbor zaključkom od 3. oktobra 2018. godine zadužio Z. M., vršioca dužnosti direktora tuženog, da hitno realizira taj zaključak i apelanta rasporedi na radno mjesto shodno članu 12. ugovora o radu. Z. M. je 5. oktobra 2018. godine donio odluku da se neće provesti taj zaključak, a što je podržala i resorna ministrica. Parnični postupak u kojem je donesena osporena odluka

7. Apelant je 31. oktobra 2018. godine podnio tužbu protiv tuženog radi poništenja odluke, uspostave radnopravnog statusa i isplate potraživanja, s prijedlogom za određivanje mjere osiguranja – da se naloži tuženom da apelanta rasporedi na radno mjesto shodno članu 12. ugovora o radu. Prvostepeni sud je usvojio taj apelantov prijedlog rješenjem od 28. decembra 2018. godine, koje je Kantonalni sud rješenjem od 13. februara 2019. godine preinačio tako što je odbio prijedlog. Prvostepeni sud je presudom od 25. decembra 2019. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev u pogledu poništenja zaključka vršioca dužnosti direktora tuženog, ostajanja na snazi zaključka Upravnog odbora i apelantovog vraćanja na posao s uspostavljanjem radnopravnog statusa u skladu sa stručnom spremom počevši od 4. jula 2018. godine. Sud je usvojio i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu plaća i doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Spis predmeta je 5. marta 2020. godine dostavljen Kantonalnom sudu radi odlučivanja o žalbi tuženog izjavljenoj protiv te presude. Taj žalbeni postupak je u toku. Postupak ukupno traje duže od četiri godine i još nije okončan.

Osporena odluka

8. Apelant je u žalbenom postupku 8. jula 2021. godine ponovo podnio prijedlog za određivanje mjere osiguranja tako što će se naložiti tuženom da apelanta odmah vrati na ranije radno mjesto koje je obavljao na osnovu ugovora o radu ili drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu.

9. Drugostepeni sud je rješenjem od 10. novembra 2021. godine odbio taj prijedlog. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da razlozi koje je ponudio apelant za određivanje mjere osiguranja, odnosno apelantova životna dob i status nezaposlenog lica nisu dokazi da je ispunjen drugi uslov za određivanje mjere osiguranja. Sud je naveo da će apelantu, ako dokaže osnovanost tužbenog zahtjeva, po pravosnažnoj presudi biti nadoknađena šteta uspostavom radnopravnog statusa i isplatom plaća i doprinosa, kako to tužbom potražuje. Kantonalni sud je utvrdio da nisu ispunjeni uslovi za donošenje mjere osiguranja iz člana 269. Zakona o parničnom postupku.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na rad. Apelant navodi da se drugostepeni sud u osporenoj odluci nije bavio pitanjem da li je apelant dokazao da nema sredstava za elementarnu egzistenciju budući da ima status nezaposlenog lica i da ne postoje druga lica koja su dužna da doprinose njegovom izdržavanju. Apelant posebno ukazuje da za njega šteta svakodnevno nastupa jer nema od čega da živi, te da nikakav novac kao naknada štete to ne može obeštetiti. Apelant smatra da u obrazloženju rješenja nisu dati dovoljni razlozi za odbijanje njegovog prijedloga. Također, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku jer drugostepeni sud još nije odlučio o žalbi tuženog izjavljenoj protiv prvostepene presude.

b) Odgovori na apelaciju

11. Kantonalni sud je naveo da razlozi navedeni u osporenom rješenju ukazuju da taj sud nije povrijedio apelantova prava. Kantonalni sud se nije očitovao na navode koji se tiču dužine trajanja žalbenog postupka.

12. Općinski sud je naveo da je postupao u razumnim rokovima i da nisu povrijeđena apelantova prava.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi: Član 269. stav (1) Mjera osiguranja može se odrediti:

1) ako predlagač osiguranja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava, i 2) ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača osiguranja.

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 217. st. (4) i (5) Drugostepeni sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

14. U Zakonu o sudovima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 38/05, 22/06, 63/10, 7/13 i 52/14) relevantne odredbe glase: Član 31.

Dužnosti predsjednika suda Predsjednik suda odgovoran je za rukovođenje cjelokupnim sudom i sudačkom upravom. [...] VI.Dopustivost Dopustivost u odnosu na rješenje Kantonalnog suda od 10. novembra 2021. godine

15. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

16. Ustavni sud zapaža da se navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao, odnose na način na koji je redovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Kantonalni sud je jasno ukazao da apelantova životna dob i njegov status nezaposlenog lica nisu dokazi da je ispunjen drugi uslov za određivanje mjere osiguranja, čime je odgovorio na apelantove navode koje ponavlja u apelaciji. Apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

18. Konačno, u odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da apelant nije naveo bilo šta što bi njegovu tvrdnju o diskriminaciji moglo učiniti vjerovatnom, niti to očigledno proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu.

19. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku

21. Ustavni sud zapaža da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

VII.Meritum

22. Apelant smatra da je dužina postupka o kojem je riječ nespojiva sa zahtjevom za suđenje u „razumnom roku“. On se pozvao na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]

25. Ustavni sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. februara 2002. godine, predstavka broj 53176/99, tačka 38. i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

26. Ustavni sud naglašava da je ranije u nizu svojih odluka utvrdio kršenje prava na suđenje u razumnom roku u vezi s pitanjem koje se postavlja i u ovoj apelaciji. Osim toga, Ustavni sud je utvrdio i da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta u razumnom roku pred sudovima u Bosni i Hercegovini, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53–66. i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

27. Nakon što je ispitao sve dokumente koji su mu podneseni u ovoj apelaciji, naročito imajući u vidu da je riječ o radnom sporu koji je od većeg značaja za apelanta i koji je po zakonu hitan, Ustavni sud nije uočio bilo kakvu činjenicu ili argument koji bi mogao opravdati sveukupnu dužinu postupka pred redovnim sudovima. Imajući u vidu svoju praksu o ovom pitanju, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju dužina postupka bila prekomjerna te da nije zadovoljila kriterij „razumnog roka“.

Pitanje naknade nematerijalne štete

28. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32–34), Ustavni sud smatra da, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

29. Tu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je dužina postupka pretjerano duga, za šta redovni sudovi nisu dali razumno i logično objašnjenje.

31. Na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) , člana 72. st. (4) i (5), člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3974/21 (I. S.) | Sudska praksa | Aktio