Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-464/21 (H. Ć.)

Odluka donesena 30. 11. 2023.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Propisano zakonom
  • Miješanje u imovinu
  • Upravni spor
  • Legitiman cilj
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-464/21

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 11. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-464/21, rješavajući apelaciju Hameda Ćurića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 30. novembra 2023. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Hamed Ćurić protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 014286 20 U od 16. novembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hamed Ćurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Almin Dautbegović i Sanela Dautbegović“ iz Zenice, podnio je 10. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 014286 20 U od 16. novembra 2020. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja, građenja, zaštite okoliša, povratka i stambenih poslova SBK (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj 04- 23-48/18 od 2. jula 2020. godine i Rješenja Službe za urbanizam, građenje, geodetsko-katastarske i imovinskopravne poslove Općine Bugojno (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 05-23- 00463-18 od 7. aprila 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, drugostepenog organa, prvostepenog organa i Selme Rustempašić-Hozić, advokata iz Bugojna kao punomoćnika S. P. u postupku pred redovnim sudom (u daljnjem tekstu: investitor), u periodu od 4. jula do 1. decembra 2022. godine zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, drugostepeni organ i prvostepeni organ su dostavili odgovore na apelaciju od 18. do 27. jula 2022. godine. Investitor u ostavljenom roku nije dostavio odgovor.

4. Ustavni sud je 21. decembra 2022. godine odgovore na apelaciju dostavio apelantu, na koje se apelant nije izjasnio u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodna napomena

6. Apelant je vlasnik 5/6 stambeno-poslovnog objekta, dok je vlasnik preostale 1/6 drugo fizičko lice (u daljnjem tekstu: suvlasnik). Apelantov objekt se sastoji od stambenog dijela koji se nalazi na spratu i poslovnog dijela koji se nalazi u prizemlju objekta. Navedeni objekt je s jedne strane graničio s objektom u vlasništvu investitora. Stambeni dio objekta je imao prilaz javnom putu kroz prolaz investitorovog objekta, a poslovni dio ima pristup cijelom svojom dužinom drugom javnom putu, s druge strane apelantovog objekta. Tokom postupka je utvrđeno da iz projektne dokumentacije proizlazi da je u okviru apelantovog objekta projektirano stepenište koje se spuštalo iz stambenog dijela u poslovni dio objekta koji je tada bio u apelantovom posjedu. Iz tog dijela poslovnog objekta je vodio prolaz kroz investitorov objekt. Međutim, na tom dijelu poslovnog objekta je, presudom iz 2005. godine, suvlasniku priznato pravo vlasništva. U postupku u kojem su donesene osporene odluke odlučivalo se o investitorovom zahtjevu za izdavanje urbanističke saglasnosti za izgradnju objekta na prolazu kroz investitorov objekt. Apelant se protivio urbanističkoj saglasnosti tvrdeći da će izgubiti pravo prolaza kroz objekt (raniji prolaz kroz investitorov objekt). Naime, stambeni dio objekta u apelantovom vlasništvu je imao prilaz javnom putu zato što je povezan s prolazom kroz investitorov objekt. Apelant je tvrdio da će njegov dio stambenog objekta izgubiti prilaz javnom putu ako se investitoru odobri urbanistička saglasnost na prolazu preko kojeg je apelantov dio stambenog objekta imao prilaz javnom putu. Apelant je tražio da se projektna dokumentacija uskladi na način da sporni prolaz ostane kroz investitorov objekt. Osporene odluke

7. Rješenjem prvostepenog organa broj 05-23-00463-18 od 7. aprila 2020. godine investitoru je dodijeljena urbanistička saglasnost za izgradnju stambeno-poslovnog objekta. Rješenjem drugostepenog organa broj 04-23-48/18 od 2. jula 2020. godine odbijena je apelantova žalba.

8. U obrazloženju je drugostepeni organ istakao da je prvostepeni organ, na osnovu pravilne primjene relevantnih odredbi materijalnih propisa kojim je uređena oblast prostornog uređenja, donio prvostepeno rješenje. Naime, prvostepeni organ je pravilno primijenio Regulacioni plan ,,Gradski centar“ Bugojno kao detaljni prostorno-planski dokument iz kojeg nesporno proizlazi da je lokacija investitorovog objekta predviđena planom. Drugostepeni organ je ukazao da je prvostepeni organ tokom postupka utvrdio da apelant investitorove nekretnine (prolaz kroz investitorov objekt) nije koristio u svrhu prilaza svom objektu od 1999. godine, niti je odlukama nadležnog suda uspostavljeno pravo u apelantovu korist na teret tih nekretnina. Zatim, prvostepeni organ je utvrdio da u poslovnom dijelu objekta koje je u vlasništvu suvlasnika postoji bočni ulaz na mjestu gdje je bio prolaz koji je vodio kroz investitorov objekt, a do kojeg apelantov stambeni dio objekta nema pristup. Stoga, kako je obrazloženo, prvostepeni organ je zaključio da eventualno pravo na nužni prilaz i pravo služnosti ima suvlasnik u čijem dijelu poslovnog prostora se nalazi bočni prolaz. U vezi s tim, drugostepeni organ je ukazao da je suvlasnik u svom iskazu istakao da se protivi bilo kakvom prolasku kroz njegov poslovni prostor, te da ne osporava gradnju investitorovog objekta. Drugostepeni organ je istakao da je kod takvog činjeničnog i faktičkog stanja prvostepeni organ zaključio da on nije nadležan da svojom odlukom u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti optereti nekretninu uzgredne stranke – suvlasnika, preko koje bi se prolazilo do spornog bočnog prolaza i kroz investitorov objekt.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 U 014286 20 U od 16. novembra 2020. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv drugostepenog rješenja.

10. Kantonalni sud je ukazao da je u toku postupka pred organima uprave, prilikom uviđaja, koji je drugi put izvršen i u apelantovom prisustvu, utvrđeno da je postojao sporni prolaz kroz investitorov objekt, koji je zazidan i nije u funkciji jer apelantov stambeno-poslovni objekt ima prilaz s druge strane ulice. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da apelantov stambeni dio trenutno nema stepenište „jer je isto porušeno od strane suvlasnika, jer ne postoji mogućnost prolaska koji je tu nekad postojao“. Kantonalni sud je pojasnio da je suvlasnik izjavio da je već dugo vlasnik i posjednik poslovnog prostora koji graniči s investitorovim objektom, što je utvrđeno i u sudskom postupku. Stoga, kako je obrazloženo, suvlasnik smatra da niko drugi ne može osporavati pravo gradnje investitoru s obzirom na to da se raniji prolaz kroz investitorov objekt, u stvari, nalazi na dijelu koji vodi kroz njegov poslovni prostor. Zatim, Kantonalni sud je istakao da je nesporno da je prilikom izdavanja građevinske dozvole iz 1955. godine, na koju se apelant poziva, predniku investitora omogućeno da izgradi stambenu zgradu, s tim da je bio dužan da osigura prolaz u susjednu zgradu. Nakon toga je došlo do niza promjena vlasništva na spornoj nekretnini i na susjednim nekretninama. Kantonalni sud je naglasio da ni sam apelant nije sporio da dugi niz godina nije koristio navedeni prolaz, kao i da je nesporno da je poslovni prostor, koji se upravo nalazi na prolazu kroz investitorov objekt, u vlasništvu suvlasnika. Kao bitno, Kantonalni sud je naglasio da je apelant, u međuvremenu, postao vlasnik i stambenog i poslovnog dijela objekta, koji imaju prilaz na različite javne puteve.

11. Pored navedenog, Kantonalni sud je istakao da se apelant neosnovano poziva i na odredbu člana 23. stav 2. Zakona o stvarnim pravima, iz koje proizlazi da stjecatelj prava vlasništva ne može steći to pravo u većem obimu od onog koji je imalo lice od kojeg je to pravo stekao. Kantonalni sud je pojasnio da građevinska dozvola iz 1955. godine, kojom je regulirano pravo prolaza, nije nikakav osnov za stjecanje nekog trajnog prava na nekretnini, nego je osnov za stjecanje prava gradnje u datom momentu. Dakle, kako je obrazloženo, ograničenja koja su vrijedila za prednika investitora, prilikom izdavanja odobrenja za građenje 1955. godine, ne vrijede i za investitora kao pravnog slijednika. Pri tome, Kantonalni sud je naglasio da navedeno opterećenje nekretnine, na koje se poziva apelant, nije evidentirano u zemljišnim knjigama, tj. investitorova nekretnina nije evidentirana kao poslužno dobro pa ne postoji ni pravo služnosti. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istakao da je osporeno drugostepeno rješenje doneseno na osnovu potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene člana 62. st. 1. i 5. Zakona o prostornom uređenju SBK.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

13. Apelant smatra da su u konkretnom slučaju organi uprave i Kantonalni sud proizvoljno utvrdili činjenično stanje, proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, te da nisu adekvatno obrazložili osporene odluke. Apelant je istakao da je pogrešno utvrđeno da cijeli objekt, koji je u njegovom vlasništvu, ima prilaz sa strane druge ulice. Naime, propušteno je da se utvrdi da samo poslovni dio objekta (u prizemlju) ima prilaz sa strane druge ulice, dok stambeni dio objekta (koji se nalazi na spratu) nema prilaz, nego se uvijek dolazilo kroz prolaz sa strane investitorovog objekta. Apelant je ukazao da njegov objekt nema unutrašnje stepenište, niti je ikada imao, a ni projektom nije predviđen ulaz u stambenu jedinicu sa strane druge ulice. Apelant je istakao da činjenica da je postao u međuvremenu vlasnik i stambenog i poslovnog dijela objekta, a koji imaju prilaze na različite javne puteve, ne daje za pravo da mu se ukine prilaz sa strane investitorovog objekta jer je stambeni dio objekta oduvijek imao izlaz samo na tu stranu. Apelant, također, ukazuje da je proizvoljno primijenjen član 23. stav 2. Zakona o stvarnim pravima. Apelant je istakao da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek naprijed navedenim povredama prava na pravično suđenje. Naime, apelantovo pravo na žalbu je samo formalno zadovoljeno jer je očito izostalo efektivno i djelotvorno odlučivanje suda o svim razlozima i navodima, kao i o onima o kojim je dužan paziti po službenoj dužnosti. U vezi s povredom prava na imovinu, apelant je istakao da iz razloga navedenih vezano za pravo na pravično suđenje i pravo na djelotvoran pravni lijek proizlazi da je apelant osporenom presudom lišen i mogućnosti da nesmetano uživa u svojoj imovini. II.Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud i drugostepeni organ su, u suštini, istakli da je konkretna apelacija neosnovana, te da osporenim odlukama nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao u apelaciji.

15. Prvostepeni organ je istakao, između ostalog, da je u toku postupka nesporno utvrđeno da apelantova nekretnina ima pristup s druge ulice, i to cijelom svojom dužinom, pa da je apelantovo pozivanje na to da nema pristup nekretnini neosnovano. Pored toga, prvostepeni organ je istakao da je neosnovano apelantovo pozivanje na pravo na imovinu, koje se, u suštini, zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o prostornom uređenju („Službene novine Srednjobosanskog kantona“ broj 11/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 62. stav 1.

(Urbanistička saglasnost) (1) Urbanistička saglasnost je upravni akt koji se izdaje na osnovu razvojnih dokumenata prostornog uređenja, posebnih zakona i propisa donesenih na osnovu tih zakona.

17. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13 i 32/19 – odluka USFBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 23. stav 2.

Sticanje vlasništva (2)Pravnim poslom sticalac prava vlasništva ne može steći to pravo u većem obimu od onog kojeg je imala osoba od koje je to pravo stečeno, osim kad sticanje vlasništva u dobroj vjeri uživa zaštitu.

Član 230.

Osnivanje stvarne služnosti (1)Stvarna služnost zasniva se pravnim poslom, odlukom suda ili drugog nadležnog organa i dosjelošću.

(2)Stvarna služnost osnovana pravnim poslom stiče se upisom u zemljišne knjige.

(3)Osoba koja stvarnu služnost na nekretnini stekne na osnovu pravosnažne odluke suda ili drugog nadležnog organa ovlaštena je da traži upis svog prava služnosti u zemljišne knjige.

(4)Pravo služnosti stečeno u skladu sa stavom 3. ovog člana ne može se suprotstaviti pravu savjesne osobe koja je, postupajući sa povjerenjem u zemljišne knjige, upisala svoje pravo prije nego što je bio zatražen upis prava služnosti stečenog na osnovu sudske odluke ili odluke drugog nadležnog organa.

Član 233. stav 1.

Nužni prolaz (1)Nužni prolaz je služnost puta koju je osnovao sud na zahtjev vlasnika nekretnine do koje nema nikakve ili nema prikladne putne veze s javnim putom uz uvjet da je korist od otvaranja nužnog prolaza za vlasnika povlasne nekretnine veća od štete koju otvaranjem nužnog prolaza trpi vlasnik poslužne nekretnine.

VI.Dopustivost i meritum

18. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

19. Apelant smatra da su mu u konkretnom slučaju povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 13. Evropske konvencije, kao i iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

22. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno, u suštini, zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne primjene propisa, te da nisu adekvatno obrazložene osporene odluke. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

23. Apelant smatra da je pogrešno utvrđeno da njegov cijeli stambeno-poslovni objekt ima prilaz javnom putu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke jasno obrazložio da je postojao sporni prolaz kroz investitorov objekt, koji je zazidan i nije u funkciji, a koji se nalazio sa strane poslovnog djela objekta koji je sada u vlasništvu suvlasnika. Dakle, s te strane apelantov objekt više nema pristup javnom putu. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da apelantov stambeno-poslovni objekt ima prilaz javnom putu s druge strane objekta, znači da nije utvrđeno da apelantov cijeli stambeno-poslovni objekt ima pristup javnom putu, kako to apelant pogrešno navodi. Osim toga, to su navodi kojim se osporavaju utvrđene činjenice. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da nije nadležan da ispituje utvrđeno činjenično stanje, osim ako ne postoji očigledna proizvoljnost sudova kod utvrđivanja činjenica, što u konkretnom slučaju ne proizlazi iz osporenih odluka. Naime, Ustavni sud zapaža da su ključne činjenice, koje se odnose na postojanje prilaza s javnog puta apelantovom stambeno-poslovnom objektu, utvrđene na osnovu više uviđaja na licu mjesta, a apelant je i prisustvovao jednom od uviđaja. Osim toga, navodi da apelantov stambeni dio objekta nema prilaz javnom putu su kontradiktorni. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant uopće ne osporava da dio njegovog objekta ima prilaz javnom putu s druge strane objekta, mimo spornog prolaza koji je sada zazidan. Osim toga, tokom postupka je utvrđeno da apelant dugi niz godina nije koristio sporni prolaz, što apelant nije osporavao. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ne može utvrditi da postoji očigledna proizvoljnost u činjeničnim zaključcima Kantonalnog suda.

24. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao detaljno i jasno obrazloženje vezano za apelantov prigovor u odnosu na, navodno proizvoljnu, primjenu člana 23. Zakona o stvarnim pravima, odnosno zašto investitora ne obavezuje građevinska dozvola izdata njegovom predniku 1955. godine. Ustavni sud podsjeća da je Kantonalni sud jasno ukazao da navedena građevinska dozvola nije nikakav osnov za stjecanje nekog trajnog (stvarnog) prava na nekretnini, niti je u zemljišnim knjigama investitorova nekretnina evidentirana kao poslužno dobro. Stoga, Ustavni sud ne može utvrditi očiglednu proizvoljnost u datom obrazloženju, pogotovo ako se ima u vidu da apelant nije dokazao da ima zasnovano pravo služnosti na investitorovoj nekretnini u skladu s relevantnim odredbama Zakona o stvarnom pravu.

25. U odnosu na apelacione navode kojima se ukazuje na kvalitet obrazloženja, tj. da Kantonalni sud nije cijenio sve apelantove navode, Ustavni sud podsjeća da u skladu sa standardima prava na pravično suđenje Kantonalni sud nije bio obavezan da odgovori na sve iznesene žalbene argumente. Kantonalni sud je bio dužan da odgovori na relevantne navode i obrazloži razloge za svoju odluku, što je i učinio. Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Rusishvili protiv Gruzije, presuda od 30. juna 2022. godine, predstavka broj 15269/13, tačka 75. s daljnjim referencama). Naime, Ustavni sud podsjeća, kao što je već navedeno u prethodnim tačkama, da je Kantonalni sud dao detaljno, argumentirano i jasno obrazloženje u odnosu na relevantne apelantove prigovore koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu propisa u konkretnom slučaju.

26. Osim pitanja koja su analizirana, apelant ne ukazuje, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu;

28. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

29. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je osporenom presudom lišen mogućnosti da nesmetano koristi svoj stambeni objekt. U postupku izdavanja urbanističke saglasnosti nije bilo sporno da je apelant učestvovao jer je urbanistička saglasnost tražena za nekretninu koja je povezana s korištenjem apelantove nekretnine koja je u njegovom vlasništvu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant posjeduje imovinu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

30. Nadalje, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama, kojima je usvojena urbanistička saglasnost za izgradnju investitorovog objekta, došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu zato što je apelantov objekt s jedne strane izgubio prilaz javnom putu kroz investitorov objekt za koji se traži urbanistička saglasnost.

31. S obzirom na to, rukovodeći se kriterijima koji proizlaze iz prakse Evropskog suda (vidi, između ostalih, Evropski sud, Kothencz protiv Mađarske, presuda od 13. oktobra 2020. godine, predstavka broj 29258/16, tač. od 31. do 42), Ustavni sud treba odgovoriti i na sljedeća pitanja: (a) da li je miješanje predviđeno zakonom, (b) da li miješanje služi zakonitom cilju u općem ili javnom interesu i (c) da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg ili javnog interesa.

32. U vezi s prvim pitanjem, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je urbanistička saglasnost izdata u upravnom postupku na osnovu relevantnih odredbi Zakona o prostornom uređenju SBK, tj. člana 62. navedenog zakona. Naime, u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti zaključeno je da je Regulacionim planom ,,Gradski centar“ Bugojno predviđena lokacija objekta za koji se traži saglasnost. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka utvrđeno da je vlasnik i posjednik na dijelu poslovnog objekta koji graniči s investitorovim objektom koji je prije bio u apelantovom posjedu, tj. spornim prolazom, postao suvlasnik, i to na osnovu pravosnažne sudske odluke. Također, iz obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud zapaža da se suvlasnik protivio bilo kakvom prolasku kroz njegov dio poslovnog prostora, ali da nije osporavao gradnju investitorovog objekta, tj. da se zazida sporni prolaz. Osim toga, utvrđeno je da sporni prolaz apelant dugi niz godina nije koristio niti je tu činjenicu apelant osporavao tokom postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu imovinu izvršeno u skladu sa zakonom.

33. Ustavni sud smatra da je navedeno miješanje u apelantovu imovinu imalo legitiman cilj u javnom interesu radi provođenja propisa o urbanističkom planiranju, kao i planskom uređenju prostora i upravljanju prostorom.

34. Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati „pravičan odnos“ između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi „poseban i pretjeran teret“. Stoga, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja glavno pitanje da li je miješanje u apelantovu imovinu proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i javnog interesa.

35. Ustavni sud zapaža da u konkretnom postupku nije bilo sporno da je postojao sporni prolaz kroz investitorov objekt, koji je spajao stambeni dio apelantovog objekta s javnim putem. Utvrđeno je da je taj prolaz zazidan. Međutim, Ustavni sud zapaža i da je tokom postupka utvrđeno da je apelant vlasnik kako stambenog dijela objekta koji se nalazi na spratu tako i poslovnog dijela objekta koji se nalazi u prizemlju i koji ima prilaz javnom putu cijelom svojom dužinom. Dakle, prilaz apelantovom objektu s javnog puta postoji, ali s druge strane objekta. S obzirom na navedeno, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije stavljen poseban i pretjeran teret na apelanta zato što apelantov objekt, nakon što je zazidan sporni prolaz, nije izgubio pristup javnom putu koji je moguć s druge strane objekta. Stoga, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama uspostavljena pravična ravnoteža između apelantovog prava i javnog interesa.

36. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na djelotvoran pravni lijek

37. Ustavni sud zapaža da se apelant poziva i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove u konkretnom postupku. Dalje, Ustavni sud zapaža da su drugostepeni organ i Kantonalni sud u postupku povodom pravnih lijekova razmotrili apelantove navode koje su ocijenili kao bitne, a da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom za apelanta ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, također, neosnovani. VII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine s obzirom na to da su organi uprave i Kantonalni sud u osporenim odlukama dali jasne, precizne i detaljne razloge zašto su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za izdavanje urbanističke saglasnosti, odnosno zašto su apelantovi prigovori neosnovani.

39. Ustavni sud zaključuje da nije došlo ni do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine budući da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu s relevantnim odredbama Zakona o prostornom uređenju, da je služilo zakonitom cilju u javnom interesu, te da je, imajući u vidu specifične okolnosti konkretnog slučaja, uspostavljena pravična ravnoteža između apelantovog prava na imovinu i javnog interesa.

40. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju u konkretnom postupku.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-464/21 (H. Ć.) | Sudska praksa | Aktio