Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-882/21 (V. P.)

Odluka donesena 27. 03. 2025.

Povreda
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Kleveta
  • Naknada štete
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Privatni život
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Član 10. EK – sloboda izražavanja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-882/21

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 03. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-882/21, rješavajući apelaciju Vesne Paleksić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija

Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Vesne Paleksić.

Utvrđuje se povreda prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 241186 19 Gž 2 od 10. februara 2020. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjaluci koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vesne Paleksić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 241186 19 Gž 2 od 10. februara 2020. godine u odnosu na član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vesna Paleksić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Miloš Paleksić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 17. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 241186 20 Rev od 2. februara 2021. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 241186 19 Gž 2 od 10. februara 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1614/20 od 20. maja 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantkinja podnijela protiv navedene presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 2. februara 2021. godine apelantkinjina revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u ovoj pravnoj stvari.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) te od tuženih „Media Lobby“ d.o.o. Sarajevo i Jovice Jole Petkovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 25. maja 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su 1. i 10. juna i 5. jula 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju. Tuženi u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju. Odgovori učesnika u postupku su 14. decembra 2022. godine dostavljeni apelantkinjinom punomoćniku radi izjašnjenja, koje u ostavljenom roku nije dostavljeno.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelantkinja je Osnovnom sudu podnijela tužbu protiv prvotuženog kao izdavača i drugotuženog kao glavnog urednika magazina „Faktor“ radi naknade štete učinjene klevetom. Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 241186 19 P 2 od 13. avgusta 2019. godine kojom je utvrđeno da su tuženi u članku „Kad će doktorirati Mira i Vesna“ objavljenom u magazinu „Faktor“ 23. maja 2016. godine (u daljnjem tekstu: sporni članak) oklevetali apelantkinju i time „zloupotrijebili pravo na slobodu izražavanja“, pa su obavezani da apelantkinji nadoknade štetu.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Osnovni sud utvrdio da je u spornom članku navedeno da je apelantkinja član UO Saveza distrofičara i da je poznata po izjavi da će sve invalide distrofičare penzionisati i otpustiti da bi njeni prijatelji došli do vlasništva nad zgradama. Osim toga, u spornom članku je navedeno da se apelantkinja spominje kao stručnjak iz oblasti medicine rada te da ostvaruje primanja od više poslodavaca. Osnovni sud je utvrdio da se apelantkinja obraćala prvotuženom i demantovala napise u spornom članku. Apelantkinja je u demantiju navela da nisu tačni navodi da je član UO Saveza distrofičara, nego da je član Nadzornog odbora Centra za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida. Apelantkinja je takođe demantovala navode o svojim primanjima. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelantkinja zaposlena u Institutu za zaštitu i ekologiju i da ostvaruje mjesečna primanja od 393,30 KM, da je bila angažovana na Medicinskom fakultetu po osnovu ugovora o djelu i da je posljednju isplatu dobila u maju 2014. godine. Osim toga, utvrđeno je da je apelantkinja zaposlena na mjestu pomoćnika direktora za medicinske poslove Zavoda za medicinu rada i sporta RS i da ima mjesečna primanja od 2.065,50 KM, kao i da je članica Nadzornog odbora Centra za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida i da za svoj rad prima naknadu od 380,00 KM. Osnovni sud je naveo da je apelantkinja u toku postupka izjavila da ju je sporni članak pogodio jer ga je shvatila kao pokušaj omalovažavanja i degradiranja, posebno imajući u vidu „da invalidna lica susreće svaki dan“.

7. Osnovni sud je iz iskaza punomoćnika prvotuženog utvrdio da je Z. Š., novinar magazina „Faktor“, dobio pismo od Samostalnog sindikata radnika u zdravstvu te da je u spornom članku objavio navode iz tog pisma, kao i da se nije bavio nikakvim posebnim istraživanjima i provjerama tih navoda.

8. Osnovni sud je primjenom odredbi člana 5 Zakona o zaštiti od klevete zaključio da navodi iz spornog članka da će apelantkinja sve invalide distrofičare penzionisati i otpustiti da bi njeni prijatelji došli do vlasništva nad zgradom predstavljaju izražavanje za koje se utvrđuje odgovornost onog ko ga iznosi. Osnovni sud je naveo da ni iz jednog navoda datog tokom postupka ne proizlazi da su tvrdnje navedene u spornom članku tačne niti su tuženi u tom pravcu iznosili bilo kakav dokaz kojim bi dokazali istinitost tih tvrdnji u smislu čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Osnovni sud je naveo da sporno izražavanje predstavlja neistinito i klevetničko izražavanje koje nanosi štetu apelantkinjinom ugledu, što je, prema njenim navodima, kod nje dovelo do određenih tegoba. Navodi tuženih da sporno izražavanje predstavlja iznošenje tvrdnji iz pisma sindikata ne mogu isključiti njihovu odgovornost imajući u vidu da novinar nije provjerio tačnost informacija. Osnovni sud je još pojasnio da ne vidi na koji način je sporno izražavanje bilo s ciljem da izazove javnu diskusiju o temama koje su značajne za neko demokratsko društvo. Osnovni sud je takođe napomenuo da nema odgovornosti novinara u slučajevima kada informacija nije tačna ali kad su informacije u dobroj namjeri, bez obzira na to što nisu provjerili tačnost tih informacija. Međutim, Osnovni sud je istakao da u konkretnom slučaju nije mogao da utvrdi namjeru autora teksta niti je autor u tom pravcu dao bilo kakve navode u vezi s takvim iznošenjem činjenica. Osnovni sud je ocijenio da ostali navodi u vezi s radnim angažmanima i visinom primanja nemaju karakter klevete. Pri tome, Osnovni sud je istakao da su tačne apelantkinjine tvrdnje da nije članica UO Saveza distrofičara, već članica Nadzornog odbora Centra za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida, te da su primanja koja ostvaruje po osnovu rada manja nego što tvrde tuženi.

9. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 241186 19 Gž 2 od 10. februara 2020. godine kojom je žalbu tuženih usvojio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbio. Kao razlog za usvajanje žalbe Okružni sud je, između ostalog, naveo: „U konkretnom slučaju, prenošenje opisanih informacija i po nalaženju ovog suda ne dovodi do odgovornosti tuženih za naknadu štete usljed povrede časti i ugleda. To je zbog toga što su tuženi izražavanjem mišljenja prenosili informacije koje su bile objavljene u drugim medijima i sredstvima informisanja, pa nisu odgovorni u smislu odredbe člana 5 Zakona o zaštiti od klevete“.

10. Odlučujući o apelantkinjinoj reviziji, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 241186 20 Rev od 2. februara 2021. godine kojim je reviziju odbacio kao nedopuštenu u smislu odredbe člana 247 st. 1 i 4 u vezi sa članom 237 st. 2, 3 i 4 ZPP-a.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

11. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

12. Apelantkinja smatra da je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, odnosno da je „arbitrirao“ pri tumačenju i primjeni materijalnog prava na njenu štetu. Nadalje, apelantkinja navodi da Okružni sud nije cijenio njen iskaz s glavne rasprave u kojem je „opisala stepen duševnih boli“. Apelantkinja navodi da je Okružni sud u postupku selektivno cijenio činjenice i dokaze, te ih nije detaljno i sveobuhvatno obrazložio. Apelantkinja navodi da su tuženi postupali protivno Zakonu o zaštiti od klevete i elementarnim principima i pravilima novinarske profesije jer nisu preduzeli sve korake, i to ne samo razumne, nego ni one minimalne, kako bi provjerili tačnost iznesenih činjenica, pa čak da je i postojao legitiman cilj, a nije.b)Odgovori na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da pobijenom presudom nisu povrijeđena apelantkinjina prava na koja je ukazala u apelaciji. Navodi da je osporena odluka donesena nakon pažljive i savjesne ocjene svih dokaza utvrđenih pred nižestepenim sudovima. Vrhovni sud je takođe naveo da je za svoju odluku dao jasne i potpune razloge sadržane u obrazloženju osporene presude isključivši bilo kakvu mogućnost proizvoljne primjene prava na apelantkinjinu štetu.

14. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u osporenoj odluci. Smatra da nisu povrijeđena prava na koja je apelantkinja ukazala u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Osnovni sud je naveo da je sutkinja ovim spisom zadužena 19. maja 2022. godine i da nije učestvovala u dosadašnjem parničnom postupku.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“ broj 37/01)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 5. st. 1, 2. i 3.

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Član 6.

U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

VI.Dopustivost i meritum

Dopustivost u odnosu na pravo na slobodu izražavanja

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelacione navode o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

18. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

19. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.

20. Iz apelacije i presuda redovnih sudova nesumnjivo proizlazi da je apelantkinja u konkretnoj pravnoj stvari imala procesnu poziciju tužiteljice tražeći naknadu štete zbog povrede ugleda i časti, što znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelantkinje zbog nekog njenog izražavanja. Pošto član 10 Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2 tog člana reguliše u kojim slučajevima ta sloboda može da bude ograničena, Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-90/06 od 6. jula 2007. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 18), smatra da apelantkinja u osporenom postupku nije bila „žrtva“ kršenja člana 10 Evropske konvencije. U konkretnom slučaju postupak se nije ticao apelantkinjinog prava na slobodu izražavanja, pa navodi u vezi s povredom člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije moraju da se odbace kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na pravo na ostale navode

22. U odnosu na ostale navode Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.

23. Apelantkinja pobija osporenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

24. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, taj sud ima posljednju riječ kada se radi o pravnoj karakterizaciji činjenica predmeta i „ne obavezuje ga karakterizacija koju su dali podnosilac predstavke ili Vlada“ (vidi, između ostalih, Evropski sud, Soares de Melo protiv Portugala, presuda od 16. maja 2016. godine, predstavka broj 72850/14, tačka 65). Stoga će „Sud da razmotri na osnovu kojeg člana treba da ispita predstavku“ (vidi Evropski sud, Radomilja protiv Hrvatske [VV], presuda od 20. marta 2018. godine, predstavke br. 37685/10 i 22768/12, tačka 114).

25. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se suština apelantkinjinog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“ koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, pa će apelantkinjine navode ispitati prema standardima navedenog prava.

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, a ona obuhvataju:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

27. Član 8 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i slobodadrugih.

28. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj dosadašnjoj praksi utvrdio da se „privatni život“ odnosi na aspekte koji se vežu za lični identitet i ugled (vidi, između ostalih, Evropski sud, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 35, 15. novembar 2007. godine, i Petrina protiv Rumunije , broj 78060/01, st. 27−29, 14. oktobar 2008. godine). Štaviše, da bi član 8 Evropske konvencije uopšte bio primjenjiv, napad na čast i ugled mora da dosegne određeni stepen težine koji bi mogao prouzrokovati štetu ličnom uživanju prava na poštovanje privatnog života (vidi Yarushkevych protiv Rumunije, broj 38320/05, st. 22−26, 31. maj 2016. godine). Imajući u vidu sadržaj spornog izražavanja, Ustavni sud smatra da sporno izražavanje ima dovoljnu težinu za pokretanje pitanja zaštite prava iz člana 8 Evropske konvencije.

29. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom preinačena prvostepena odluka i odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev da se tuženi obavežu da joj naknade nematerijalnu štetu, koju je, prema navodima iz tužbe, pretrpjela zbog klevete. Stoga Ustavni sud smatra da osporena odluka Okružnog suda nesumnjivo predstavlja „miješanje“ u apelantkinjino pravo na ugled iz člana 8 Evropske konvencije. Dalje, da bi to miješanje bilo opravdano, ono mora: a) da bude predviđeno zakonom, b) da ima legitiman cilj od javnog ili opšteg interesa i c) da bude u skladu s principom proporcionalnosti.

30. Iako je osporena presuda Okružnog suda napisana na šest stranica, kao razlog za odbijanje apelantkinjinog tužbenog zahtjeva navedeno je isključivo ono što je citirano u tački devet ove odluke. Dakle, Okružni sud smatra da tuženi nisu odgovorni za sporno izražavanje zato što su prenosili informacije koje su bile objavljene u drugim medijima i sredstvima informisanja. Navedeno obrazloženje Okružnog suda će da se ispita u skladu s citiranim standardima iz člana 8 Evropske konvencije.

31. Dok u principu novinari, tj. mediji generalno, ne mogu biti kažnjeni ako su prenosili ono što su drugi prethodno javno objavili (vidi Evropski sud, Milisavljević protiv Srbije, presuda od 4. aprila 2017. godine, aplikacija broj 50123/06, tačka 37 s daljnjim referencama), u konkretnom slučaju, u obrazloženju odluke Okružnog suda se nigdje ne navodi u kojim je to drugim medijima i sredstvima informisanja bilo objavljeno pismo Samostalnog sindikata radnika u zdravstvu. Iz činjenica koje je utvrdio Osnovni sud, a koje Okružni sud nije problematizovao u osporenoj presudi, proizlazi da je novinar prvotuženog dobio pismo od Samostalnog sindikata radnika u zdravstvu, te je u spornom članku objavio navode iz tog pisma (vidi tačku 7 ove odluke). Ustavni sud zapaža da nije utvrđeno, kako to proizlazi iz presuda, da je pismo Samostalnog sindikata radnika u zdravstvu prije slanja tuženom bilo javno objavljeno u medijima. To pismo su tuženi dobili kao informaciju, a nisu informacije preuzeli iz sredstava javnog informisanja, odnosno nisu to tvrdili niti je to utvrdio sud. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da navedeno pismo nije bilo objavljeno u medijima bilo koje vrste (štampani mediji, elektronski mediji, društvene mreže itd.) prije slanja tuženima. Dakle, sporne informacije nisu bile javno objavljene u drugim medijima i sredstvima informisanja, te stoga, po ovom osnovu, tuženi nisu mogli da se oslobode odgovornosti za klevetu. Stoga, kod postojanja ovakvih okolnosti miješanje u apelantkinjino pravo na privatni život nije „predviđeno zakonom“, te zbog toga nema dalje potrebe da se ispituje da li je miješanje imalo legitiman cilj od javnog ili opšteg interesa, kao i da li je bilo u skladu s principom proporcionalnosti.

32. S obzirom na to da je Okružni sud kao razloge za usvajanje žalbe naveo samo da su tuženi prenosili informacije koje su prije toga bile objavljene u medijima, Ustavni sud nije mogao da se bavi pitanjima da li su u spornom izražavanju iznesene činjenice ili vrijednosni sudovi, da li je sporno izražavanje doprinijelo debati od javnog interesa, da li je apelantkinja javna ličnost, kao i da li su tuženi postupali u dobroj vjeri, da li su provjerili informacije itd.

33. Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zaključuje da je prekršeno apelantkinjino pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

Ostali prigovori

34. S obzirom na zaključak o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud ne vidi potrebu da posebno obrazlaže apelantkinjine prigovore o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom došlo do kršenja apelantkinjinog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije zato što miješanje u apelantkinjino pravo nije bilo predviđeno zakonom, kao i zato što je Okružni sud proizvoljno zaključio da je pismo Samostalnog sindikata radnika u zdravstvu, koje je upućeno tuženima, prethodno objavljeno u medijima, te da tuženi nisu odgovorni za klevetu zato što su samo prenosili ono što su drugi prethodno objavili.

36. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-882/21 (V. P.) | Sudska praksa | Aktio