Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1541/21 (Trgocentar d.o.o. Gradačac)

Odluka donesena 27. 03. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Društveno vlasništvo
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dosjelost
  • Građevinsko zemljište
  • Građanski postupak
  • Privatizacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1541/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 03. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine, u predmetu broj AP-1541/21, rješavajući apelaciju Trgocentar d.o.o. Gradačac u likvidaciji, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Trgocentar d.o.o. Gradačac u likvidaciji podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 311755 20 Pž 2 od 12. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Trgocentar d.o.o. Gradačac u likvidaciji (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Kemal Begović advokat iz Gradačca, podnio je 5. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 311755 20 Pž 2 od 12. marta 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 311755 17 Ps od 28. novembra 2019. godine utvrđeno je da je apelant stekao pravo vlasništva po osnovu dosjelosti, na nekretninama precizno opisanim u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Obavezan je Grad Gradačac (u daljnjem tekstu: tuženi) da to prizna i dozvoli apelantu da se u zemljišnim knjigama upiše kao vlasnik spornih nekretnina (stav I). Određeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka (stav II). U obrazloženju presude Općinski sud je ukazao da je odredbama člana 58. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini ako mu je posjed zakonit i savjestan a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja protekom 10 godina neprekidnog posjedovanja. Dalje, stavom 2. istog člana je propisano da samostalni posjednik nekretnine koji je savjestan stiče vlasništvo na nekretnini dosjelošću protekom 20 godina neprekidnog posjedovanja. Osim toga, stavom 4. navedenog člana je propisano da se u vrijeme posjeda računa i vrijeme koje su prethodnici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni posjednici, odnosno kao savjesni samostalni posjednici. Sud je dalje utvrdio da su sporne nekretnine u zemljišnim knjigama upisane kao „opštenarodna imovina“, kao i da iz nalaza i mišljenja vještaka geometra proizlazi da su apelant i njegovi pravni prednici u kontinuiranom posjedu tih nekretnina. Takođe je utvrdio da je apelant, kao privredno društvo, privatizovan rješenjem Kantonalnog suda od 4. juna 2002. godine. Sud je dalje ukazao da se pravo vlasništva dosjelošću moglo sticati i na zemljištu u državnom vlasništvu nakon 10. oktobra 1995. godine, kada je stupio na snagu Zakona o osnovama vlasničko-pravnih odnosa. Sud je naveo da se savjesnost posjeda pretpostavlja, te je istakao da tuženi tokom postupka nije prigovarao niti dokazivao apelantovu nesavjesnost. S obzirom da je apelant bio savjestan i zakonit posjednik od 4. juna 2002. godine i da je do podnošenja tužbe protekao rok od 10 godina, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 311755 20 Pž 2 od 12. marta 2021. godine djelimično je uvažena žalba tuženog i prvostepena presuda je preinačena na način da je tužbeni zahtjev iz stava I odbijen, dok je u stavu II prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da ni apelantov pravni prednik, niti apelant nisu mogli steći pravo vlasništva dosjelošću na spornim nekretninama, u smislu člana 58. Zakona o stvarnim pravima, bez obzira što su one ušle u početni bilans i, u vrijeme privatizacije, bile upisane u katastru nekretnina kao posjed apelantovog pravnog prednika. U vezi sa tim je ukazao da sporne nekretnine imaju karakter neizgrađenog građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu, koje shodno odredbama Zakona o građevinskom zemljištu nisu mogle biti predmetom privatizacije. Sud je istakao da je neizgrađeno građevinsko zemljište moglo biti samo predmet dodjele, ali ne i prodaje. Kantonalni sud je dalje naveo da činjenica da je stupanjem na snagu Zakona o osnovama vlasničko-pravnih odnosa prestala zabrana sticanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u državnom vlasništvu, nije dovoljna za zaključak da je apelant po osnovu redovne dosjelosti stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama. U vezi sa tim, sud je ukazao da je u vrijeme privatizacije bio na snazi Zakon o građevinskom zemljištu iz 1986. godine. Tim zakonom je bilo propisano da na gradskom građevinskom zemljištu ne može postojati pravo svojine (član 4.), te da se građevinsko zemljište ne može otuđiti iz društvene svojine (član 5.). Takođe je bilo propisano da opština upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem na način i pod uslovima predviđenim zakonom i propisima donesenim za osnovu zakona (član 6.), te da se odredbe tog zakona, koje se odnose na gradsko građevinsko zemljište primjenjuju i na ostalo građevinsko zemljište u društvenoj svojini (član 78.).

4. Sud je dalje naveo da je pravosnažnom presudom Općinskog suda od 14. jula 2017. godine utvrđeno pravo vlasništva na zgradi, zemljištu ispod zgrade i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu objekta, koje je bilo predmet privatizacije apelantovog pravnog prednika. U vezi s tim, sud je istakao da je u vrijeme privatizacije apelantov prednik, shodno odredbi člana 40. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu, mogao kupiti samo objekat, trajno pravo korištenja zemljišta ispod objekta i površinu zemljišta koja služi za redovnu upotrebu objekta. Slijedom navedenog, sud je zaključio da sporne nekretnine nisu mogle biti predmet privatizacije apelantovog prednika. Stoga je zauzeo stav da apelantovi pravni prednici nisu imali zakonit posjed, kao i da apelantov posjed nije savjestan jer je znao ili mogao znati da je upis posjeda u korist njegovog prednika bio bez pravnog osnova. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da apelant na spornim nekretninama nije stekao pravo vlasništva dosjelošću u smislu odredaba člana 58. Zakona o stvarnim pravima.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant navodi da je Kantonalni sud proizvoljno prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Navodi da sporne nekretnine nisu bile obuhvaćene privatizacijom i da presudom Općinskog suda od 14. jula 2017. godine nije određeno zemljište za redovnu upotrebu zgrade. Apelant navodi da je proizvoljan zaključak da sporne nekretnine ne predstavljaju zemljište za redovnu upotrebu zgrade i da predstavljaju neizgrađeno građevinsko zemljište. Takođe navodi da tuženi u vrijeme privatizacije nije isticao prigovor da sporne nekretnine ne predstavljaju zemljište za redovnu upotrebu zgrade, već je izdao potvrdu da je saglasan sa početnim bilansom. Apelant smatra da je od 4. juna 2002. godine zakonit i savjestan posjednik spornih nekretnina i da je na njima stekao pravo vlasništva dosjelošću protekom vremena od 10 godina.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i imovinu odnose na način na koji je Kantonalni sud primjenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za zaključak da nisu ispunjeni uslovi propisani odredbama člana 58. Zakona o stvarnim pravima za sticanje prava vlasništva dosjelošću. Naime, Kantonalni sud je detaljno obrazložio da apelant i njegovog prednik nisu imali savjestan i zakonit posjed jer sporne nekretnine, shodno odredbama Zakona o građevinskom zemljištu, nisu mogle biti predmetom privatizacije. Takve razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti per se neprihvatljivim. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Ovo naročito imajući u vidu da apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je vlasnik spornih nekretnina nije imao dovoljno uporišta u odredbama relevantnog prava te se stoga te nekretnine ne mogu smatrati „imovinom“ u smislu člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju (mutatis mutandis Evropski sud Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine (VV), predstavke br. 37685/10 i 22768/12, tačka 151).

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1541/21 (Trgocentar d.o.o. Gradačac) | Sudska praksa | Aktio