Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-381/21 („Sberbank“ a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 28. 09. 2023.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Mjenica
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-381/21

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 09. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-381/21, rješavajući apelaciju Sberbank a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine − prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Angelika Nußberger, sudija Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 28. septembra 2023. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sberbank a.d. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 199238 20 Rev od 24. novembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sberbank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirko Dabić, advokat iz Banje Luke, podnio je 3. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 199238 20 Rev od 24. novembra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, te „Sinyu − iberica“ d.o.o. Banja Luka i R. Č. (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili zajedno: tuženi) zatraženo je da u periodu od 27. jula do 1. septembra 2022. godine dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 1. avgusta 2022. godine dostavio odgovor na apelaciju. Prvotuženi, kojem je apelacija dostavljena na odgovor putem oglasne table Ustavnog suda jer nije podigao pismeno, i drugotuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.

4. Odgovor Vrhovnog suda dostavljen je 6. septembra 2022. godine apelantovom punomoćniku na eventualno izjašnjenje, ali u ostavljenom roku izjašnjenje nije dostavljeno. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodna napomena

6. Apelant, kao tražilac izvršenja, podnio je 16. septembra 2014. godine sudu prijedlog za izvršenje protiv izvršenika, sada tuženih. Prijedlog za izvršenje podnesen je na osnovu vjerodostojne isprave − mjenice preciziranog serijskog broja (u daljnjem tekstu: sporna mjenica). Rješenjem o izvršenju od 20. januara 2015. godine dozvoljeno je predloženo izvršenje. Izvršenici/tuženi su protiv rješenja o izvršenju izjavili prigovor, nakon čega je sud donio zaključak od 23. maja 2015. godine kojim je određeno da se prijedlog za izvršenje ima smatrati tužbom, te je stoga izvršenje odgođeno. Nakon toga, postupak je nastavljen prema odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

Postupak okončan osporenom presudom Vrhovnog suda

7. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 199238 19 P 2 od 23. decembra 2019. godine tuženi su obavezani da apelantu solidarno isplate novčani iznos na ime duga po osnovu sporne mjenice, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknade troškove postupka, kako je to precizirano u izreci te presude. U obrazloženju, Osnovni sud je naveo da su u toku postupka, kao dokazi, između ostalih, izvedeni Ugovor o kratkoročnom kreditu (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), Ugovor o solidarnom jemstvu (u daljnjem tekstu: Ugovor o jemstvu), sporna mjenica i mjenična izjava. U vezi s tim, Osnovni sud je utvrdio da su apelantov prednik („Volksbank“) i „Erb komerc“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: korisnik kredita) 2. marta 2010. godine zaključili Ugovor o kreditu. Osnovni sud je takođe utvrdio da su apelantov prednik i prvotuženi istoga dana zaključili Ugovor o jemstvu. Utvrđeno je da se Ugovorom o jemstvu prvotuženi obavezao da će ispuniti dospjelu obavezu iz Ugovora o kreditu ukoliko to ne učini korisnik kredita. Osnovni sud je dalje utvrdio da su tuženi, kao sredstvo obezbjeđenja potraživanja po osnovu Ugovora o kreditu, apelantovom predniku izdali spornu mjenicu. Zatim, Osnovni sud je utvrdio da se radi o trasiranoj mjenici, koja je izdata 2. marta 2010. godine, na kojoj je označena klauzula „bez protesta“. Takođe je utvrdio da je u spornoj mjenici kao trasant − izdavalac označen drugotuženi, kao trasat i akceptant označen je prvotuženi, a da je po apelantovoj naredbi mjenica dospjela na naplatu 22. maja 2014. godine.

8. Osnovni sud je dalje naveo da su tuženi u izjavljenom prigovoru, koji se ima smatrati odgovorom na tužbu, između ostalog, istakli prigovor zastare potraživanja. Naime, tuženi smatraju da se mjenica mora podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja, te su ukazali da je sporna mjenica imala svojstvo vjerodostojne isprave do 2. marta 2011. godine. Osnovni sud je ukazao da iz odredbi člana 80 Zakona o mjenici proizlazi da mjenični zahtjev imaoca mjenice prema njenom izdavaocu zastarijeva nakon godinu dana računajući od dana blagovremeno istaknutog protesta. Ako se u mjenici nalazi odredba „bez troškova“, onda se rok zastare računa od dospjelosti. Nadalje, sud je naveo da, prema navedenoj zakonskoj odredbi, mjenični zahtjev imaoca mjenice prema akceptantu zastarijeva nakon tri godine. U konkretnom slučaju, obrazloženo je da je riječ o mjenici „bez protesta“, te da su apelantova potraživanja dospjela 22. maja 2014. godine. S obzirom na to da je 16. septembra 2014. godine sudu podnesen prijedlog za izvršenje, Osnovni sud je zaključio da nije protekao zakonom propisani rok od godinu dana, a samim tim ni rok od tri godine, te je stoga prigovor zastare neosnovan. Osnovni sud je takođe naveo da tuženi nisu dokazali navode kojima su osporili formalnopravnu i materijalnopravnu valjanost sporne mjenice.

9. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 199238 20 Gž od 10. jula 2020. godine odbijena je žalba drugotuženog i prvostepena presuda je u dosuđujućem dijelu potvrđena. Istovremeno, odbijen je zahtjev drugotuženog za naknadu troškova za sastav žalbe, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio odredbe Zakona o mjenici.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 199238 20 Rev od 24. novembra 2020. godine revizija drugotuženog je usvojena, pa su nižestepene presude preinačene tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na drugotuženog. Osporenom presudom apelant je obavezan da drugotuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu navedenom u izreci presude. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo da se radi o mjeničnom sporu u kojem apelant, kao mjenični povjerilac, zahtijeva isplatu mjenične svote od tuženih kao mjeničnih dužnika. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su apelantov prednik i korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu s rokom povrata od 12 mjeseci od dana potpisivanja, dakle do 2. marta 2011. godine. Vrhovni sud je dalje naveo da su spornu mjenicu tuženi potpisali i uručili apelantovom predniku 2. marta 2010. godine kao bjanko mjenicu. Vrhovni sud je zatim naveo da su tuženi istoga dana sačinili mjeničnu izjavu kojom su apelantovog prednika ovlastili da može da dopuni spornu mjenicu i da upiše sve nedostajuće elemente u skladu s odredbama Ugovora o kreditu. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je tom prilikom izričito navedeno da se dospijeće sporne mjenice i iznos utvrđuju u skladu s Ugovorom o kreditu. Vrhovni sud je podsjetio da je apelant na spornoj mjenici upisao 22. maj 2014. godine kao datum dospijeća, te mjeničnu svotu čiju isplatu traži.

11. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je „osnovni problem“ kod bjanko mjenice način i pravilan postupak njenog ispunjavanja u skladu s podacima koji su bili dogovoreni između imaoca mjenice i trasanta. Obrazloženo je da pravo imaoca mjenice da sam popuni bjanko mjenicu ne znači da je može popuniti isključivo po svojoj volji, jer je to u suprotnosti sa Zakonom o mjenici. Takođe, Vrhovni sud je naveo da su prava iz mjenice vezana za posjedovanje mjenične isprave i ne mogu se ostvariti bez mjenice kao vrijednosnog papira. Vrhovni sud je ukazao da u mjeničnom obrascu moraju biti upisani (sadržani) svi zakonom propisani elementi i moraju odgovarati mjeničnoj izjavi kada je u pitanju izdavanje bjanko mjenice. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je mjeničnom izjavom od 2. marta 2010. godine drugotuženi ovlastio apelantovog prednika da je može dopuniti u skladu s odredbama Ugovora o kreditu. Zatim, Vrhovni sud je istakao da se u skladu sa ovlaštenjem iz mjenične izjave, saglasno odredbama Ugovora o kreditu, kao datum dospijeća na spornoj mjenici, kao krajnji rok mogao upisati samo 2. mart 2011. godine ili raniji datum. Vrhovni sud je naveo da je apelant, nakon tri godine, računajući od dana kada je bio krajnji rok vraćanja kredita, na spornoj mjenici upisao datum dospijeća 22. maj 2014. godine. Shodno tome, Vrhovni sud je ukazao da je evidentno da sporna mjenica, na kojoj se zasniva tužbeni zahtjev, nije popunjena u skladu sa potpisanom mjeničnom izjavom koju je dao drugotuženi. S obzirom na to da se ovaj nedostatak tiče datuma dospjelosti mjenice kao jednog od osnovnih elemenata trasirane mjenice, Vrhovni sud je ukazao da sporna mjenica ne ispunjava uslove trasirane mjenice i ne može se smatrati vrijednosnim papirom na osnovu kojeg se može sa uspjehom isticati mjeničnopravni zahtjev. Ostala pravna pitanja kojima su se bavili nižestepeni sudovi nisu, kako je naveo Vrhovni sud, od uticaja na rješenje ove pravne stvari.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim apelant navodi da je Ugovor o kreditu od 2. marta 2010. godine zaključen na godinu dana, što znači da su tuženi bili u obavezi da kredit vrate do 2. marta 2011. godine. S obzirom da tuženi u tom roku nisu vratili kredit, on je 22. maja 2014. godine pozvao drugotuženog za iskup sporne mjenice, ali se drugotuženi tom pozivu nije odazvao. Apelant je stoga ispunio sadržaj sporne mjenice u skladu sa ugovorom u visini utuženog iznosa i sa danom odbijanja poziva drugotuženog za iskup sporne mjenice. S obzirom na to da je potraživanje dospjelo 22. maja 2014. godine, a da je prijedlog za izvršenje podnesen 16. septembra 2014. godine, apelant smatra da, shodno odredbama člana 80 Zakona o mjenici, nije protekao zakonski rok od godinu dana ni rok od tri godine. Apelant dalje navodi da se Vrhovni sud upustio u raspravljanje pravnih pitanja koja nisu bila predmet raspravljanja pred nižestepenim sudovima. Apelant navodi da je Vrhovni sud utvrđivao protivrječnost između sadržaja sporne mjenice i Ugovora o kreditu, te da se nije bavio pravnom prirodom tužbenog zahtjeva, već se upustio u valjanost sadržaja sporne mjenice, čime se nije bavila pravosnažna presuda. Apelant smatra da je na taj način povrijeđen član 209 stav 2 tačka 11 ZPP-a, jer je osporenom presudom prekoračen tužbeni zahtjev.

b)Odgovori na apelaciju

13. Vrhovni sud navodi da ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka iz osporene presude, te ukazuje da nije bilo proizvoljne primjene relevantnih odredbi procesnog i materijalnog prava. Vrhovni sud takođe navodi da se radi o mjeničnom sporu, što čini neosnovanim apelantove tvrdnje da se sud nije bavio pravnom prirodom tužbenog zahtjeva i da se nije smio baviti pravnom valjanošću mjenice na kojoj je zasnovano potraživanje. Pri tome, Vrhovni sud ukazuje da apelant nije objasnio o kakvoj pravnoj prirodi tužbenog zahtjeva se radi, ukoliko nije riječ o mjeničnom sporu.

V.Relevantni propisi Zakon o menici („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 32/01). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. tačka 4) Trasirana menica sadrži:

[…] 4) označenje dospelosti, Član 4. stav 1.

Isprava u kojoj nema bilo kojeg od elemenata nabrojanih u prethodnom članu, ne smatra se kao trasirana menica, osim u slučajevima koji su određeni u sledećim stavovima.

Član 80.

Svi menično-pravni zahtevi protiv akceptanta zastarevaju za tri godine, računajući od dospelosti.

Menično-pravni zahtevi imaoca menice, protiv indosanta i protiv trasanta zastarevaju za godinu dana, računajući od dana blagovremeno podignutog protesta, a ako se u menici nalazi odredba “bez troškova”, onda od dospelosti.

Menično-pravni zahtevi indosanata jednih protiv drugih i protiv trasanta zastarevaju za šest meseci, računajući od dana kad je indosant iskupio menicu, ili od dana kad je protiv njega kod suda postupljeno.

VI.Dopustivost i meritum

14. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.

15. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

16. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

17. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

18. Ustavni sud, prije svega, konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je pokrenuo apelant protiv tuženih radi isplate mjeničnog duga, dakle, radi se o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

19. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u suštini zasnivaju na nezadovoljstvu osporenom presudom, pri čemu apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23 sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

20. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, koje obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju da odgovore na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, predstavka broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, objavljena na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi zaključak da je Vrhovni sud, kako to tvrdi apelant, utvrđivao protivrječnost između sadržaja sporne mjenice i Ugovora o kreditu i da se upustio u raspravljanje pravnih pitanja koja nisu bila predmet odlučivanja nižestepenih sudova. Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud, prije svega, bavio sadržajem sporne mjenice i ovlašćenjem iz potpisane mjenične izjave, odnosno pravnim pitanjem koje se tiče dospjelosti. Ustavni sud smatra da se navedeno pojavljuje kao neophodan preduslov odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu kojim traži isplatu utuženog iznosa upravo po osnovu sporne mjenice. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud imao u vidu činjenice koje su bile relevantne za razrješenje konkretnog spora, te je shodno tome primijenio relevantne odredbe Zakona o mjenici, pri čemu je razmotrio ključna pitanja i u vezi s tim dao odgovarajuće obrazloženje, odnosno jasne i dovoljne razloge. Pri tome je Vrhovni sud, kako to proizlazi iz obrazloženja osporene presude, u skladu s ovlašćenjima iz člana 250 stav 1 ZPP-a usvojio reviziju i preinačio nižestepene presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Samim tim, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da je Vrhovni sud prekoračio tužbeni zahtjev jer se „upustio u raspravljanje o valjanosti sadržaja sporne mjenice“. Ovo tim prije što se i sam prvostepeni sud, čije je razloge prihvatio drugostepeni sud, bavio istim pitanjima, ali je došao do drugačijeg zaključka u pogledu karaktera mjenice. Stoga se, suprotno apelantovim navodima, ne može reći da su u osporenoj odluci proizvoljno primijenjene relevantne odredbe Zakona o mjenici i ZPP-u. Pri tome, Ustavni sud smatra da, s druge strane, apelant niti jednim navodom nije doveo u pitanje pravičnost postupka u konkretnom slučaju niti je dokazao da je postupak na bilo koji način u procesnom smislu sproveden na njegovu štetu, već je samo nezadovoljan rezultatom postupka.

22. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

23. Apelant smatra da mu je u konkretnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju toga prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju takođe neosnovani.

VII.Zaključak

24. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao dovoljne i relevantne razloge u pogledu primjene prava, a apelant ni na koji način nije doveo u pitanje ukupnu pravičnost sprovedenog parničnog postupka.

25. Ustavni sud takođe zaključuje da nije došlo ni do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je apelant tvrdnje o povredi ovog prava zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud ocijenio neosnovanim, a u osporenim odlukama nema ništa iz čega bi Ustavni sud mogao da zaljuči da je do miješanja u apelantovo pravo na imovinu došlo na način koji bi vodio kršenju tog prava.

26. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-381/21 („Sberbank“ a.d. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio