Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2394/21 (Ž. B.)
Odluka donesena 23. 01. 2025.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko - invalidske zaštite
- Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2394/21
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 01. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2394/21, rješavajući apelaciju Željka Brkića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, dopredsjednica Angelika Nußberger, dopredsjednica
Mirsad Ćeman, sudac Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudac
Marin Vukoja, sudacna sjednici održanoj 23. siječnja 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Željka Brkića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 004718 20 U 2 od 17. svibnja 2021. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu Željku Brkiću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 400,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Željka Brkića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 004718 20 U 2 od 17. svibnja 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Željko Brkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Darislav Paponja, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda „Paponja – Bunoza“ iz Mostara, podnio je 2. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 004718 20 U 2 od 17. svibnja 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 16. kolovoza 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore.
3. Odgovori na apelaciju su 23. rujna 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Apelantov punomoćnik nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Rješenjem Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-I-09-43-2663/06 od 30. svibnja 2007. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) V. skupine sa 70 % vojnog invaliditeta, na temelju povrede i oboljenja zadobivenih kao pripadnik OSHVO.
Osporeni postupak
6. Rješenjem Ministarstva broj UP-I-03-41-ZKZ-4416/12 od 24. srpnja 2014. godine ukinuto je, po službenoj dužnosti, rješenje Službe od 30. svibnja 2007. godine i upravna stvar je riješena tako što je apelantu prestalo svojstvo RVI i pravo na osobnu invalidninu.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 004718 14 U od 15. lipnja 2017. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno je rješenje Ministarstva i predmet je vraćen na ponovno rješavanje.
8. Rješenjem Ministarstva broj UP-I-03-41-ZKZ-4416/12-1 od 11. svibnja 2020. godine ukinuto je konačno rješenje Službe od 30. svibnja 2007. godine i upravna stvar je riješena tako što je apelantu prestalo svojstvo RVI i pravo na osobnu invalidninu.
9. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja navelo da je tijekom postupka kontrole zakonitosti korištenja apelantovog prava na osobnu invalidninu predmet upućen nadležnoj Liječničkoj komisiji, koja je donijela nalaz i mišljenje 14. svibnja 2019. godine i utvrdila da je apelantov vojni invaliditet ispod 20 %. Ministarstvo je dalje navelo da je Liječnička komisija, odlučujući o apelantovom prigovoru, donijela konačan nalaz i mišljenje 27. kolovoza 2019. godine, kojim je potvrđen procent vojnog invaliditeta. Slijedom iznesenog, Ministarstvo je navelo da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 7. točka 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole zakonitosti) i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja) za daljnje priznavanje svojstva RVI, zbog čega je odlučilo kao u dispozitivu.
10. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva.
11. Vrhovni sud je u obrazloženju, prije svega, naveo da je održao javnu raspravu u prisutnosti apelantovog punomoćnika. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je Liječnička komisija u konačnom nalazu i mišljenju jasno obrazložila zašto je dala novu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu s relevantnim odredbama Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta s Listom procenta i Pravilnika o radu liječničkih komisija po Zakonu o pravima branitelja. Također je naveo da je nalaz donesen na temelju postojeće medicinske dokumentacije u spisu i neposrednog pregleda apelanta. Vrhovni sud je naveo da je apelantu pravom na ulaganje prigovora omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja i da eventualno uloži dokaze kojima bi osporio nalaz i mišljenje. S obzirom na to da je apelant iskoristio pravo na ulaganje prigovora, sud je istaknuo da su neutemeljeni navodi da mu nije omogućeno sudjelovanje u postupku prije donošenja rješenja i da mu nije omogućeno da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su od značaja za donošenje rješenja. U odnosu na navode da je Zakon o provođenju kontrole zakonitosti neustavan, Vrhovni sud je istaknuo da je navedeni Zakon već bio predmet ocjene usklađenosti s „Ustavom“ te da je osporeno rješenje doneseno primjenom odredaba za koje nije utvrđeno da su u nesuglasnosti s „Ustavom“.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
12. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant ističe da ga je Ministarstvo prije donošenja rješenja trebalo saslušati, zbog čega smatra da mu nije omogućeno da kao stranka sudjeluje u postupku, te da je povrijeđeno načelo saslušanja stranke iz članka 8. Zakona o upravnom postupku. Apelant, dalje, navodi da se Ministarstvo u uvodu rješenja pozvalo na odredbe članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti iako je Ustavni sud FBiH Odlukom broj U-17/12 od 7. veljače 2013. godine utvrdio da navedena zakonska odredba nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Nadalje, apelant ističe da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, zbog čega je on stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale pripadnike braniteljske populacije kojima je vršena revizija po istoj osnovi, a Vrhovni sud je donio znatno drugačije odluke. Osim toga, apelant ukazuje da je postupak dugo trajao, što je suprotno pravu na suđenje u razumnom roku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.b)Odgovori na apelaciju
13. Vrhovni sud i Ministarstvo su naveli da nisu povrijeđena apelantova prava. U odnosu na navode o duljini trajanja postupka, Vrhovni sud je naveo da je postupao u skladu s Planom rješavanja starih predmeta.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravak, 70/07, 9/10, 95/13 – odluka USFBiH, 90/17 i 29/22)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravak, 70/07, 9/10 i 95/13 – odluka USFBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 3. stavak (1) Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je obavljajući vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve obrane u sastavu Oružanih snaga, sudjelujući u obrani Bosne i Hercegovine u vremenu i pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. ovoga Zakona, zadobio ranu, ozljedu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je uslijed toga nastupilo oštećenje njegova organizma najmanje za 20%.
15. Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravak, 4/13 – odluka USFBiH, 24/13 – odluka USFBiH i 103/21) U konkretnom slučaju koristi se Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravak, 4/13 – odluka USFBiH, 24/13 – odluka USFBiH), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 7. stavak (3) (Revizija rješenja kojima su priznata prava) (3) U slučajevima iz članka 6. stavak 7. ovoga zakona kada mjerodavno povjerenstvo Instituta utvrdi manji ili veći procenat vojnog invaliditeta u odnosu na ranije utvrđeni procenat vojnog invaliditeta ili utvrdi vojni invaliditet ispod 20%, ili manji ili viši stupanj ortopedskog dodatka ili dodatka za tuđu njegu i pomoć od druge osobe, Federalno ministarstvo će u postupku revizije ukinuti rješenje s danom donošenja novoga rješenja i samo riješiti upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi.
NAPOMENA:
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-17/12 od 7.2.2013. godine objavljenom u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 24/13 od 27.3.2013. godine utvrđuje se da članak 7. st. 2. i 3. u dijelu koji glasi: "i samo riješiti upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi" Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH" broj 82/09) nisu u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
16. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 48/99 i 61/22) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
8. Načelo saslušanja stranke
Članak 8. stavak (1) (1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.
14. Ekonomičnost postupka
Članak 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
17. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
5. Ostale odredbe postupka Članak 55. Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost i meritum
19. Ustavni sud zapaža da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
20. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
21. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
22. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
U odnosu na osporenu odluku
23. U odnosu na apelantove navode da mu nije omogućeno da kao stranka sudjeluje u postupku, Ustavni sud smatra da apelant ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti stranaka u postupku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud podsjeća da načelo ravnopravnosti stranaka u postupku, kako je Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) utvrdio u svojoj praksi u kontekstu građanskog postupka, podrazumijeva da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Europski sud, Dombo Beheer B. V. protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1993. godine, predstavka broj 14448/88, točka 33., i Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. svibnja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, točka 48.). U svezi s tim, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je nadležna Liječnička komisija, po apelantovom prigovoru, na temelju uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju i neposrednog pregleda apelanta, donijela konačan nalaz i mišljenje. Osim toga, iz obrazloženja osporene presude slijedi da je Vrhovni sud održao javnu raspravu u prisutnosti apelantovog punomoćnika. Dakle, proizlazi da je nesporno da je apelant sudjelovao u postupku, odnosno da apelant neutemeljeno prigovara da mu nije omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima, tj. da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
24. U svezi s navodima koji se tiču proizvoljnosti u postupanju suda pri primjeni pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23.).
25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka Ministarstva i Vrhovnog suda slijedi da je na temelju konačnog nalaza i mišljenja Liječničke komisije, a u skladu s relevantnim odredbama Zakona o provođenju kontrole i Zakona o pravima branitelja, donesena odluka da apelantu prestaje svojstvo RVI i pravo na osobnu invalidninu. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da je redovni sud u osporenoj odluci dao detaljna i relevantna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Nadalje, apelant ukazuje da je u postupku primijenjena odredba članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti koja, prema odluci Ustavnog suda FBiH, nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je u više svojih odluka, povodom apelacija koje su za predmet imale isto pitanje, zaključio da su ti navodi apelanata neutemeljeni (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-
4419/20 od 20. travnja 2022. godine, točka 39., AP-4620/20 od 20. travnja 2022. godine, točka 38., i AP-5/21 od 6. srpnja 2022. godine, točka 47., dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
26. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i vlastitu praksu, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U odnosu na suđenje u razumnom roku
27. Ustavni sud ponavlja da se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, duljina trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, predstavka broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, točka 38., i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, predstavka broj 59181/18, točka 18.).
28. Ustavni sud zapaža da je u postupku provedenom po službenoj dužnosti Ministarstvo donijelo rješenje od 24. srpnja 2014. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 17. svibnja 2021. godine. Dakle, postupak je u konkretnom slučaju trajao šest godina i oko deset mjeseci, što je relevantno razdoblje koje će ispitati Ustavni sud. Osim toga, radilo se o predmetu koji je od većeg značaja za apelanta, ali Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu. Također, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim postupcima doprinio duljini trajanja postupka.
29. Ustavni sud ukazuje da je Ministarstvo donijelo rješenje po službenoj dužnosti, a da je Vrhovni sud, po apelantovoj tužbi, tek nakon dvije godine i oko 11 mjeseci ukinuo rješenje Ministarstva i predmet vratio na ponovni postupak. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Ministarstvo donijelo rješenje također nakon dvije godine i oko 11 mjeseci, dok je Vrhovni sud konačnu odluku u predmetu donio nakon jedne godine. Ustavni sud ističe da se u odgovoru na apelaciju Ministarstvo nije izjasnilo u odnosu na navode o duljini trajanja postupka, dok je Vrhovni sud naveo da je postupao u skladu s Planom rješavanja starih predmeta.
30. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u toj oblasti, za što ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. svibnja 2017. godine, toč. 53.–
66. i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da duljina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
31. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naknada nematerijalne štete
32. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. rujna 2022. godine, toč. 32.–34.), Ustavni sud smatra da, u smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 400,00 KM. Tu naknadu je dužna platiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostala prava
33. Apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava temelji na istim tvrdnjama koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljeni. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni.
34. Apelant navodi da je u postupku došlo i do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Iz apelacije proizlazi da kršenje te zabrane apelant dovodi u svezu s pravom na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije ponudio argumente i dokaze kojima bi diskriminaciju učinio vjerojatnom pa su i ti navodi neutemeljeni.
VII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da je postupak kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu, koji je značajan za apelanta, trajao šest godina i oko deset mjeseci, čemu su jednako doprinijeli Ministarstvo i Vrhovni sud svojim neažurnim postupanjem.
36. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer nije bilo moguće zaključiti da je prekršeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku, niti da su Ministarstvo i Vrhovni sud postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“. Osim toga, ne postoji ni povreda prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada u osporenoj odluci nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
37. Također, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje jer apelant nije ponudio argumente ni dokaze koji bi ukazivali na vjerojatnoću da je diskriminiran.
38. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić