Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-936/21 (S. B. i M. Č.)
Odluka donesena 19. 09. 2024.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Ugovor o kupoprodaji
- Stanarsko pravo
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-936/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 09. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 19. septembra 2024. godine, u predmetu broj AP-936/21 , rješavajući apelaciju Sabine Brezak i Mirsada Čerkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabine Brezak i Mirsada Čerkića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 162412 19 Rev od 18. novembra 2020. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sabina Brezak i Mirsad Čerkić (u daljnjem tekstu: apelantica i apelant, zajedno: apelanti), koje zastupa Advokatska kancelarija „Kebo & Guzin“ iz Mostara, podnijeli su 22. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 162412 19 Rev od 18. novembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 162412 17 Gž od 26. juna 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 162412 15 P od 25. septembra 2017. godine.
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3209/19 od 17. decembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 162412 17 Gž od 26. juna 2019. godine. Uvodne napomene
3. Nosilac stanarskog prava na spornom stanu bio je M. Č., koji je umro 8. decembra 1999. godine. On je bio apelantov otac i apelanticin djed po majci M. Č. (u daljnjem tekstu: apelanticina majka), koja je umrla 23. augusta 2011. godine.
4. Privredno društvo „Merkur“ d.d. Mostar je kao vlasnik stana rješenjem od 3. novembra 2000. godine dodijelilo taj stan na korištenje svom zaposlenom O. Ć. (u daljnjem tekstu: tužilac) i s njim istog dana zaključilo ugovor o korištenju stana. Tužilac je ugovorom od 4. jula 2001. godine otkupio stan i 24. septembra 2001. godine Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda podnio prijedlog za upis prava vlasništva. Taj postupak nije okončan.
5. U upravnom postupku koji je apelanticina majka vodila protiv tužioca utvrđeno je da je tužilac bespravni korisnik stana, naloženo mu je da iseli i da joj preda stan u posjed. Tužilac je u izvršnom postupku deložiran iz stana 27. augusta 2012. godine.
6. Apelanticina majka je protiv tužioca vodila i parnični postupak radi utvrđivanja ništavosti rješenja o dodjeli stana tužiocu, ugovora o korištenju stana i ugovora o otkupu stana. Prvostepenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev, dok je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 037020 11 Rev 2 od 25. decembra 2014. godine usvojena je revizija tužioca i njegove supruge L. Ć. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i drugostepena presuda je preinačena tako što je potvrđena prvostepena presuda.
Osporene odluke
7. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 162412 15 P od 25. septembra 2017. godine utvrđeno je da su ništavi Ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 27. februara 2013. godine i Ugovor o kupoprodaji stana od 22. maja 2013. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovori) i apelant je obavezan da stan vrati u posjed tužiocima. Također je naloženo Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda brisanje upisa po navedenim ugovorima, dok je odbijen zahtjev za povrat stana u odnosu na Grad Mostar (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelanticu. Apelanti su obavezani da tužiocima nadoknade troškove postupka, a u odnosu na tužioca i prvotuženog je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je apelantica 27. februara 2013. godine s prvotuženim zaključila ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, na osnovu kojeg je uknjižila pravo vlasništva u zemljišnim knjigama. Apelantica je ugovorom od 22. maja 2013. godine prodala stan apelantu za cijenu od 20.000,00 KM i on je također upisao pravo vlasništva u zemljišne knjige. Općinski sud je dalje ukazao da je Vrhovni sud u Presudi broj 58 0 P 037020 11 Rev 2 od 25. decembra 2014. godine (vidi tačku 5. ove odluke) istakao da se sporni stan nije mogao smatrati napuštenim. Naime, kako je obrazloženo, raniji nosilac stanarskog prava M. Č. nije imao članove porodičnog domaćinstva, pa se nakon njegove smrti stan smatrao „slobodnim“ i vlasnik ga je mogao dodijeliti na korištenje tužiocu. Slijedom navedenog, sud je zaključio da apelantica nije imala pravo da otkupi stan jer njena majka 30. aprila 1991. godine nije imala stanarsko pravo na spornom stanu. Stoga je sud zaključio da su sporni ugovori ništavi, u smislu odredaba člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Sud je naveo da je apelantica, uprkos činjenici da je u toku bio parnični postupak pred Vrhovnim sudom, prodala sporni stan apelantu za znatno nižu kupoprodajnu cijenu od tržišne. Pri tome je istakao da je apelant bio upoznat o navedenom parničnom postupku jer je nakon smrti svog oca vratio ključeve vlasniku stana i prijavio policiji tužiočev nasilni ulazak u stan, što je potvrdio u parničnom postupku koji se vodio pod brojem 58 0 P 037020 07 P. Sud je citirao sadržaj odredaba čl. 55. stav 2. i 57. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima i zaključio da apelant nije postupao u dobroj vjeri. Stoga je ocijenio neosnovanim njegovo pozivanje na odredbe člana 9. st. 1–4. Zakona o zemljišnim knjigama.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 162412 17 Gž od 26. juna 2019. godine odbijena je žalba apelanata i prvostepena presuda je potvrđena, te je odbijen i zahtjev tužilaca za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ukazao da se u konkretnom slučaju radi o konkurenciji stjecanja vlasništva u slučaju kada je ista nekretnina prodata različitim licima. Ukazao je da se takva situacija rješava razmatranjem savjesnosti kasnijeg kupca, odnosno ocjenom da li je znao da je nekretnina već prodata trećem licu. U vezi s tim, sud je podržao stanovište da su sporni ugovori ništavi jer apelanti prilikom njihovog zaključenja nisu postupali savjesno.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 162412 19 Rev od 18. novembra 2020. godine odbijena je revizija apelanata, kao i zahtjevi stranaka za naknadu troškova revizionog postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ocijenio pravilnim zaključak nižestepenih sudova da su tužioci dokazali da apelant ni u trenutku zaključivanja kupoprodajnog ugovora niti u trenutku kada je podnio zahtjev za uknjižbu nije bio savjestan. Stoga je ocijenio neosnovanim navode apelanata o pogrešnoj primjeni prava zbog činjenice da tužioci nisu u zemljišnim knjigama upisali zabilježbu prijedloga za uknjižbu. Sud je dalje naveo da su se apelanti neosnovano pozivali na Presudu Vrhovnog suda broj 53 0 P 006550 11 Rev od 14. februara 2013. godine uz obrazloženje da se u tom predmetu radilo o drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Također je ocijenio neosnovanim i tvrdnje apelanata o pogrešnoj primjeni prava u vezi s odlukom o predaji stana u posjed tužiocima te je istakao da apelant stan drži u posjedu bez pravnog osnova. Konačno, sud je zaključio da su nižestepeni sudovi, u situaciji kada su tužioci u roku od tri godine od uknjižbe vlasništva na osnovu spornih ugovora istakli zahtjev za brisanje neispravnih upisa, pravilno primijenili odredbu člana 57. stav 2. Zakona o stvarnim pravima kada su odredili brisanje neispravnih upisa i uknjižbu vlasništva u korist tužilaca. Pri tome je istakao da se ispravka upisa u zemljišnu knjigu, shodno odredbi člana 60. stav 4. Zakona o zemljišnim knjigama, može izvršiti i na osnovu sudske odluke.
10. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelanti navode da se u konkretnom sporu radi o sukobu načela da niko na drugog ne može prenijeti više prava nego što sam ima i povjerenja u zemljišne knjige. Apelanti navode da su postupali savjesno za razliku od tužilaca koji su propustili da u zemljišnu knjigu upišu zabilježbu postojanja parničnog postupka u vezi sa spornim stanom. Stoga smatraju da su sudovi trebali dati prednost načelu povjerenja u zemljišne knjige. U vezi s tim, apelanti su se pozvali na Presudu Vrhovnog suda broj 53 0 P 006550 11 Rev od 14. februara 2013. godine. Apelanti dalje navode da su sudovi o tužbenom zahtjevu za predaju u posjed trebali prekinuti postupak ili tužbu u tom dijelu odbaciti. Također navode da su sudovi bili dužni odbaciti tužbu i u odnosu na zahtjev za brisanje njihovog i uknjižbu prava vlasništva u korist tužilaca jer o takvom zahtjevu može odlučivati samo Zemljišnoknjižni ured, a ne sud u parničnom postupku.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da su sporni ugovori ništavi. Sudovi su naročito ukazali da se apelanti ne mogu pozivati na načelo povjerenja u zemljišne knjige jer nisu postupali savjesno s obzirom na to da su znali da ne polažu prava na sporni stan i da je u vrijeme zaključenja spornih ugovora bio u toku parnični postupak radi utvrđivanja ništavosti rješenja o dodjeli stana tužiocu, ugovora o korištenju stana i ugovora o otkupu stana. Takve razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti per se neprihvatljivim. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelanti u apelaciji ponavljaju navode u vezi s odlukom o brisanju njihovog i upisu prava vlasništva tužilaca i predaji stana njima u posjed, kao i da se ponovo pozivaju na Presudu Vrhovnog suda broj 53 0 P 006550 11 Rev od 14. februara 2013. godine. Međutim, Vrhovni sud je te navode razmotrio i jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić