Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2697/22 (I. P.)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2697/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. travnja 2026. godine, u predmetu broj AP-2697/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Ivica Paponja, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivica Paponja protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 025433 21 Gži od 16. ožujka 2022. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivica Paponja protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 025433 21 Gži od 16. ožujka 2022. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivica Paponja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured „Paponja – Bunoza“, odvjetnik Darislav Paponja iz Mostara, podnio je 15. srpnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 I 025433 21 Gži od 16. ožujka 2022. godine.

2. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 12. veljače 2020. godine, po prijedlogu tražitelja izvršenja („Addiko Bank“ d.d.) protiv apelanta kao izvršenika, na temelju izvršne isprave – presude tog suda od 14. siječnja 2011. godine, određeno je izvršenje na apelantovim novčanim sredstvima.

3. Rješenjem Općinskog suda od 17. rujna 2021. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju.

4. Općinski sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da apelant osporava rješenje o izvršenju navodeći da je na temelju iste izvršne isprave već pokrenut postupak i donijeto rješenje o izvršenju od 24. siječnja 2014. godine, zbog čega je istaknuo prigovor litispendencije. Osim toga, apelant se pozvao na članak 17. Zakona o zaštiti žiranata u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti žiranata), te je u svezi s tim ukazao da tražitelj izvršenja nije ničim dokazao da je dug po kreditu koji proistječe iz navedene presude pokušao naplatiti od glavnog dužnika. U svezi s tim je Općinski sud naveo da je istaknuti prigovor litispendencije neutemeljen jer se u konkretnom slučaju ne radi o litispedenciji u smislu odredbe članka 67. stavak (1) točka 3) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, Općinski sud je ukazao da je točno da je tražitelj izvršenja podnio dva izvršna prijedloga po osnovi iste izvršne isprave, ali na različitim predmetima i sredstvima izvršenja. Ukazao je da nema prepreke da tražitelj izvršenja podnese više prijedloga za izvršenje istog potraživanja na različitim predmetima izvršenja. Pored toga, Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju nije primjenjiva odredba članka 17. Zakona o zaštiti žiranata, na koju je apelant ukazao u prigovoru, jer je navedeni Zakon donesen nakon pravomoćnosti i izvršnosti isprave iz koje proizlazi apelantova solidarna obveza. Naime, izvršna isprava je postala pravomoćna 20. lipnja 2012. godine, dok je navedeni Zakon donijet 18. prosinca 2013. godine i nema retroaktivno djelovanje.

5. Rješenjem Kantonalnog suda od 16. ožujka 2022. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja od 17. rujna 2021. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je prvostupanjski sud pravilno raspravio prigovor litispendencije primjenom članka 67. stavak (1) točka 3) ZPP-a, te da obrazloženje prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i taj sud. Također, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno raspravio i prigovor koji se odnosi na primjenu odredbi članka 17. Zakona o zaštiti žiranata jer je navedeni Zakon donijet nakon pravomoćnosti i izvršnosti isprave iz koje proizlazi apelantova solidarna obveza.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je redovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno primijenio relevantne propise.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

9. Članak 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

10. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj načelni stav o neprimjenjivosti članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno osoba protiv koje se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-21/02 od 26. ožujka 2004. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

11. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnog suda se odlučivalo o žalbi koju je podnio apelant kao izvršenik u izvršnom postupku u kojem se isključivo odlučivalo o izvršenju pravomoćne presude. Ustavni sud ukazuje da u tom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava ili obveze“, već da su ona utvrđena izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelant ne uživa zaštitu i garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21., i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. U svezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“ i koje služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je provođenje postupka prinudnog namirenja potraživanja na temelju izvršne isprave u situaciji kada izvršenik dobrovoljno ne ispuni utvrđenu obvezu, u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant ne navodi bilo kakve razloge zbog kojih bi navedena odluka predstavljala neproporcionalno miješanje u njegovo pravo na imovinu, odnosno predstavljala prevelik teret. Također, Ustavni sud podsjeća da postoji nesumnjiva obveza izvršenja pravomoćnih sudskih odluka, te da se samo paušalnim pozivanjem na pravo na imovinu takva obveza ne može izbjeći. Stoga, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je osporenom odlukom na apelanta stavljen neproporcionalno težak teret. Stoga su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s

Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavnisud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2697/22 (I. P.) | Sudska praksa | Aktio