Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2657/22 (WILLIAMS KLADIONICA d.o.o. Široki Brijeg)

Odluka donesena 23. 03. 2023.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Upravni spor
  • Miješanje u imovinu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Komunalna taksa
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2657/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 03. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 23. marta 2023. godine, u predmetu broj AP-2657/22, rješavajući apelacije koje je podnijela WILLIAMS KLADIONICA d.o.o. Široki Brijeg, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela WILLIAMS KLADIONICA d.o.o. Široki Brijeg protiv presudâ Vrhovnog suda Federacije BiH br. 01 0 U 014444 19 Uvp od 21.

aprila 2022. godine i 01 0 U 014973 19 Uvp od 7. aprila 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela WILLIAMS KLADIONICA d.o.o. Široki Brijeg protiv presudâ Vrhovnog suda Federacije BiH br. 01 0 U 014444 19 Uvp od 21.

aprila 2022. godine i 01 0 U 014973 19 Uvp od 7. aprila 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2657/22

1. WILLIAMS KLADIONICA d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Odvjetničko društvo Galić & Partneri d.o.o. iz Širokog Brijega, podnijela je 12. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 014444 19 Uvp od 21. aprila 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 014444 18 U od 25. juna 2019. godine.

2. Rješenjem Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: tuženi) od 26. oktobra 2018. godine odbijena je apelantičina žalba izjavljena protiv izmijenjene porezne prijave koju je u ime apelantice podnijela Porezna uprava Kantonalnog ureda Bihać, Ispostava Sanski Most (u daljnjem tekstu: Porezna uprava). Navedenom izmijenjenom poreznom prijavom utvrđena je visina komunalne takse za isticanje firme za 2014. godinu u određenom novčanom iznosu.

3. Presudom Kantonalnog suda 25. juna 2019. godine odbijena je apelantičina tužba podnesena protiv rješenja tuženog od 26. oktobra 2018. godine.

4. Presudom Vrhovnog suda od 21. aprila 2022. godine odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda od 25. juna 2019. godine.

2. AP-2658/22

5. Apelantica, koju zastupa Odvjetničko društvo Galić & Partneri d.o.o. iz Širokog Brijega, podnijela je 12. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 01 0 U 014973 19 Uvp od 7. aprila 2022. godine i Presude Kantonalnog suda broj 01 0 U 014973 19 U od 19. septembra 2019. godine.

6. Rješenjem tuženog od 25. aprila 2019. godine odbijena je apelantičina žalba izjavljena protiv izmijenjene porezne prijave komunalne takse koju je u ime apelanta podnijela Porezna uprava. Navedenom izmijenjenom poreznom prijavom utvrđena je visina komunalne takse za isticanje firme za 2013. godinu u određenom novčanom iznosu.

7. Presudom Kantonalnog suda 19. septembra 2019. godine odbijena je apelantičina tužba podnesena protiv rješenja tuženog od 25. aprila 2019. godine.

8. Presudom Vrhovnog suda od 7. aprila 2022. godine odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda od 19. septembra 2019. godine.

9. U obrazloženju osporenih odluka, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da apelantica tokom upravnih postupaka, odnosno upravnih sporova, nije osporavala da ima firmu na uplatnim mjestima na području Općine Sanski Most. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da je tuženi pravilno postupio kada je odbio apelantičine žalbe izjavljene protiv izmijenjenih poreznih prijava, koje je u ime apelantice podnijela Porezna uprava, radi plaćanja komunalne takse. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da se ne mogu prihvatiti apelantičini prigovori da u konkretnom slučaju nije trebalo primijeniti Odluku o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi Općine Sanski Most (u daljnjem tekstu: Odluku), jer je ta odluka, po mišljenju apelantice, neustavna. Naime, Vrhovni sud je istakao da je za utvrđivanje da li je općinska odluka u saglasnosti sa Ustavom Federacije BiH nadležan jedino Ustavni sud Federacije BiH, a ne organi uprave i redovni sudovi u Federaciji BiH. Zbog toga oni ne mogu odbiti primjenu propisa koji je donijelo Općinsko vijeće Općine Sanski Most, a koji propis je u vrijeme donošenja odluka nadležnih organa i prvostepenog suda bio na snazi.

10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2657/22.

11. U obje navedene apelacije apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama koje je iznijela u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i efikasan pravni lijek

13. U pogledu navoda apelantice o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Lazauskai protiv Litvanije, odluka od 6. septembra 2016. godine, predstavka broj 4964/11, tačka 29. i Ustavni sud, odluka broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, nesumnjivo spada i plaćanje poreza, taksi, doprinosa i naknada koje se uplaćuju na odgovarajući račun javnih prihoda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4736/20 od 7. septembra 2022. godine). Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Imajući u vidu da su apelantičini navodi o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o kršenju prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43 i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

16. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u pravo na imovinu apelantice koje je propisano „zakonom“, koje je u „opštem interesu“ i do kojeg je došlo zbog naplate komunalne takse kao „javnih prihoda“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u obrazloženjima osporenih odluka dao jasne razloge zbog čega je prihvatio kao pravilna odlučenja organa uprave i Kantonalnog suda. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantičinu imovinu bilo i proporcionalno, odnosno da je uspostavljena pravična ravnoteža između opšteg interesa i apelantičinog prava na imovinu. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje povodom apelacije iste apelantice, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda koje bi moglo voditi kršenju prava na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3182/20 od 27. novembra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2657/22 (WILLIAMS KLADIONICA d.o.o. Široki… | Sudska praksa | Aktio