Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3194/22 (H.H.)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Proporcionalnost
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3194/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-3194/22, rješavajući apelaciju Husmira Hamidovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Husmira Hamidovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 022107 21 U od 13. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Husmir Hamidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sapne, kojeg zastupa Mirnes Ajanović advokat iz Tuzle, podnio je 15. avgusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 022107 21 U od 13. juna 2022. godine.

2. Rješenjem Službe za urbanizam, stambeno-komunalne, imovinsko-pravne i geodetske poslove Općine Sapna od 2. novembra 2021. godine naređeno je apelantu i Općini Sapna kao vlasnicima stambenih jedinica u stambenom objektu, bliže označenom u izreci tog rješenja, da hitno uklone – poruše taj objekat zbog opasnosti po život ljudi, okolnih objekata i saobraćaj. Rješenjem Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona od 23. novembra 2021. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje.

3. Osporenom presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 022107 21 U od 13. juna 2022. godine odbijena je apelantova tužba protiv drugostepenog rješenja. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da iz stanja u spisu proizilazi da je urbanističko-sanitarni inspektor po službenoj dužnosti pokrenuo postupak rušenja spornog objekta, te da je zakazano ročište na licu mjesta. Takođe je ukazao da je prilikom inspekcijskog nadzora, te na osnovu nalaza stalnog sudskog vještaka građevinske struke, utvrđeno da objekat zbog fizičke dotrajalosti i vidljivih oštećenja predstavlja opasnost po život ljudi, susjednih objekata i saobraćaj. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da nije imao mogućnost da učestvuje u upravnom postupku. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je apelant uredno obaviješten o zakazanom ročištu na licu mjesta na koje se nije odazvao, da je potom angažovao punomoćnika-advokata, kojem je dostavljen nalaz sudskog vještaka građevinske struke, na koji se nije izjasnio. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 145. Zakona o prostornom uređenju, između ostalog, propisano da nadležni inspektor određuje uklanjanje građevine, ako utvrdi da ona zbog fizičke dotrajalosti i većih oštećenja ne može da dalje služi svojoj namjeni. Kantonalni sud je ukazao da je nesporno utvrđeno da je sporni objekat zbog neodržavanja izgubio svoja svojstva, zbog čega nije prikladan za upotrebu shodno njegovoj namjeni, te da predstavlja opasnost po život ljudi, sigurnost okolnih objekata i saobraćaj. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da su organi uprave u smislu člana

145. Zakona o prostornom uređenju pravilno naložili rušenje spornog objekta.

4. Apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudom, te smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. U vezi s tim posebno ističe da nije imao mogućnost da učestvuje u upravnom postupku što je Kantonalni sud u potpunosti zanemario.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

7. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“ i koje služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je zaštita života, zdravlja ljudi i imovine. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, koje apelant ponavlja u apelaciji, u obrazloženju osporene odluke jasno obrazložio da je apelant imao mogućnost da učestvuje u postupku te dao jasne razloge zbog čega je naloženo da se sporni objekat ukloni shodno odbredbama člana 145. Zakona o prostornom uređenju. Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi bilo kakve razloge zbog kojih bi ovakve odluke predstavljale neproporcionalno miješanje u njegovo pravo na imovinu, odnosno preveliki teret za njega, već je nezadovoljan načinom na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Naime, u upravnom postupku je utvrđeno da apelantov objekat predstavlja opasnost po život ljudi, susjedne objekte i saobraćaj, te da ne služi svojoj svrsi zbog čega je apelant dužan da ga ukloni, pa se samo paušalnim pozivanjem na pravo na imovinu ne može dovesti u pitanje proporcionalnost miješanja u apelantovo pravo na imovinu.

8. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću pitanje prava na imovinu, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3194/22 (H.H.) | Sudska praksa | Aktio