Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1974/21 (D.B.)

Odluka donesena 28. 04. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalidnina
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1974/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 28. aprila 2025. godine, u predmetu broj AP-1974/21, rješavajući apelaciju D. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 007047 18 U od 1. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Dario Kraljević, advokat iz Ljubuškog, podnio je 4. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 007047 18 U od 1. aprila 2021. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-I-03-41-ZKZ-1673/15 od 22. novembra 2018. godine. Uvodna napomena

2. Rješenjem Službe za branitelje iz Domovinskog rata, društvene djelatnosti i opću upravu, Ljubuški (u daljnjem tekstu: Služba) broj 09/1-41-466/07 od 4. oktobra 2007. godine, apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) V grupe sa 70% vojnog invaliditeta-trajno, po osnovu ozljeđivanja i oboljenja kao pripadniku HVO-a, s pravom na ličnu invalidninu i ostalim pravima propisanim zakonom. Osporeni postupak

3. Rješenjem Ministarstva broj UP-I-03-41-ZKZ-1673/15 od 22. novembra 2018. godine, u postupku po službenoj dužnosti, ukinuto je konačno rješenje Službe i upravna stvar riješena tako što je apelantu prestalo svojstvo RVI i pravo na invalidninu, zaključno sa danom donošenja rješenja.

4. U obrazloženju rješenja, Ministarstvo je navelo da je predmet lične invalidnine uputilo ljekarskoj komisiji kantonalnog Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u Mostaru (u daljnjem tekstu: ljekarska komisija), radi revizije nalaza i mišljenja ljekarskih komisija izdatih u postupku priznavanja svojstva RVI. Ukazano je da je ljekarska komisija donijela nalaz i mišljenje od 9. maja 2018. godine, u kojem je navedeno da se apelantov ukupni vojni invaliditet cijeni ispod 20%. Ministarstvo je dalje navelo da je postupajući po apelantovom prigovoru, ljekarska komisija donijela novi nalaz i mišljenje od 17. jula 2018. godine, kojim je potvrdila stepen apelantovog vojnog invaliditeta. Ministarstvo je istaklo da je ljekarska komisija dala ocjenu vojnog invaliditeta u skladu sa odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija, Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa listom procenata. S obzirom da je utvrđeno da je invaliditet ispod 20%, ukazano je da nisu ispunjeni uslovi iz člana 7. tačka 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole zakonitosti) i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branilaca) za dalje priznavanje svojstva RVI.

5. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova tužba. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je nadležna ljekarska komisija, postupajući po apelantovom prigovoru, donijela nalaz i mišljenje u kojem je dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu apelantovog vojnog invaliditeta u skladu sa relevantnim odredbama pravilnika, a na osnovu medicinske dokumentacije o liječenju i neposrednog pregleda apelanta, na koji način je apelant učestvovao u postupku.

6. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da je pogrešno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje, da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi i da su dokazi proizvoljno ocijenjeni. U vezi s tim, apelant osporava nalaz i mišljenje ljekarske komisije, navodi da je dolazak na ocjenu invalidnosti pred ljekarsku komisiju samo „puko zadovoljenje forme“, te da komisija nije ispravno utvrdila njegovu invalidnost. Apelant prigovara i na nadležnost i sastav komisije (da je komisija postupala u sastavu od samo dva umjesto tri člana). Nadalje, apelant navodi da mu u postupku nije bilo omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja, niti da predlaže dokaze i saslušava svjedoke. Osim toga, ukazuje da je postupak dugo trajao „gotovo šest godina“, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. U odnosu na apelantove navode da mu nije omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima, odnosno da nije učestvovao u postupku, Ustavni sud smatra da apelant u suštini ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti stranaka u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48., odluka Ustavnog suda broj AP-3692/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je nadležna ljekarska komisija, postupajući po apelantovom prigovoru, donijela nalaz i mišljenje na osnovu medicinske dokumentacije o liječenju i neposrednog pregleda apelanta, na koji način je apelant učestvovao u postupku. Dakle, proizlazi da je apelant nesporno imao priliku da učestvuje u postupku ravnopravno sa drugom stranom u postupku, odnosno da apelant neosnovano prigovara da mu nije omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima tj. da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

10. Ustavni sud dalje ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose i na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka Ministarstva i Vrhovnog suda slijedi da je na osnovu nalaza i mišljenja ljekarske komisije, a u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o provođenju kontrole i Zakona o pravima branilaca, odlučeno da apelantu prestaje svojstvo RVI. U vezi sa tim, Ustavni sud smatra da je redovni sud u osporenoj odluci dao detaljna i relevantna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Nadalje, Ustavni sud uočava da apelant prigovara i na nadležnost i sastav ljekarske komisije. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da apelant nije objasnio kako je taj eventualni propust (sastav komisije) mogao biti odlučan za ishod postupka i kako je mogao uticati na utvrđivanje njegovih prava. Pri tom, Ustavni sud ukazuje da je u predmetu broj AP-1609/21 razmatrao isti apelacioni navod koji apelant ističe i u konkretnom slučaju i ocijenio ga je neosnovanim (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1609/21 od 5. oktobra 2022. godine, tačka 31., dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U odnosu na navode o dužini trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je relevantan period koji se treba razmatrati dvije godine i pet mjeseci. Naime, Ministarstvo je rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu donijelo rješenje 22. novembra 2018. godine, dok je Vrhovni sud konačnu odluku donio 1. aprila 2021. godine. Uzimajući u obzir da su u postupku donesene dvije meritorne odluke, da je apelant došao do konačne odluke u predmetu prije podnošenja apelacije, Ustavni sud zaključuje da dužina trajanja postupka nije prešla granice „razumnog roka“ iz člana 6. Evropske konvencije. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Takođe, apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.

13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1974/21 (D.B.) | Sudska praksa | Aktio