Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1077/21 (Kanton Sarajevo)
Odluka donesena 21. 03. 2024.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Obligaciono- pravni odnosi
- Cesija
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1077/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 03. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nußberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 21. marta 2024. godine, u predmetu broj AP-1077/21, rješavajući apelacije Kantona Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Kantona Sarajevo podnesene protiv:
Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 376033 20 Rev od 11. januara 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 478810 17 Pž od 17. februara 2021. godine, Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 400131 20 Rev od 11. februara 2021. godine, Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 366380 20 Rev od 23. aprila 2021. godine, Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 384209 21 Rev od 8. juna 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 513885 17 Pž od 22. septembra 2021. godine i Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 374895 21 Rev od 5. oktobra 2021. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Kanton Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo, podnio je 2. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 376033 20 Rev od 11. januara 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 376033 15 Pž od 11. maja 2020. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP-1077/21.
2. Apelant je 24. maja 2021. godine podnio Ustavnom sudu dvije apelacije, i to protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 478810 17 Pž od 17. februara 2021. godine, te protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 400131 20 Rev od 11. februara 2021. godine i Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 400131 15 Pž od 11. maja 2020. godine. Ove apelacije su zavedene pod br. AP- 1792/21 i AP-1793/21.
3. Apelant je 14. jula 2021. godine podnio Ustavnom sudu apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 366380 20 Rev od 23. aprila 2021. godine i Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 366380 15 Pž od 11. maja 2020. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP-2512/21.
4. Apelant je 3. septembra 2021. godine podnio Ustavnom sudu apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 384209 21 Rev od 8. juna 2021. godine i Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 384209 16 Pž od 17. februara 2021. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP- 3162/21.
5. Apelant je 18. novembra 2021. godine podnio Ustavnom sudu apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 513885 17 Pž od 22. septembra 2021. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP-3939/21.
6. Apelant je 7. januara 2022. godine podnio Ustavnom sudu apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 374895 21 Rev od 5. oktobra 2021. godine i Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 374895 16 Pž od 17. februara 2021. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP- 67/22.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1077/21.
Činjenice
8. Apelant je Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u periodu od 2. septembra 2013. do 6. jula 2015. godine podnio tužbe protiv „Raiffeisen bank“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. Presudama Općinskog suda obavezan je tuženi da apelantu na ime naknade štete isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, na način preciznije naveden u izrekama prvostepenih presuda.
9. U obrazloženju presuda Općinski sud je naveo da su apelant i pravni prednik tuženog („Market banka“ d.d. Sarajevo) 7. marta 1997. godine zaključili ugovor o komisionu s aneksima (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Prema spornom ugovoru, prednik tuženog se obavezao da će u svoje ime, a za apelantov račun, obavljati bankarske poslove po odobrenim kreditima, te preduzimati mjere za naplatu dospjelih potraživanja po kreditima. Nadalje, sud je ukazao da je prednik tuženog zaključio ugovore o kreditima s korisnicima kredita, koji nisu plaćali obaveze po kreditu, zbog čega je tuženi protiv njih pokrenuo izvršne, odnosno parnične postupke. Izvršni postupci su obustavljeni rješenjima (koja su postala pravomoćna u periodu od 14. januara 2004. do 26. juna 2007. godine) jer tuženi (kao tražilac izvršenja) nije postupio po pozivima suda. Također je navedeno da su zbog propusta tuženog i parnični postupci okončani presudom zbog propuštanja (pravomoćna 16. juna 2009. godine), odnosno rješenjima kojima je tužba odbačena (pravomoćno 13. jula 2007. godine) ili se smatra povučenom (pravomoćno 5. augusta 2005. godine).
10. Općinski sud je dalje naveo da su parnične stranke 12. jula 2012. godine zaključile ugovor o cesiji kojim je otkazan sporni ugovor i kojim je tuženi na apelanta prenio sva potraživanja po osnovu spornog ugovora. Dalje je istaknuto da je izvršena primopredaja predmeta, te su na apelanta preneseni i predmeti korisnika kredita iz ovih sporova. Na osnovu navedenog, Općinski sud je zaključio da tuženi nije izvršio svoje ugovorne obaveze i osigurao najveći mogući stepen pružanja pravne zaštite apelantu. U vezi s tim, sud je ukazao da je zbog propusta, odnosno nepostupanja tuženog po pozivima suda, došlo do pravomoćnog okončanja postupaka u kojima apelant više nije mogao preduzimati pravne radnje kako bi se namirio za iznos plasiranih kredita. Stoga je Općinski sud zaključio da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev. Pri tome je Općinski sud ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja.
11. Osporenim presudama Kantonalnog suda usvojene su žalbe tuženog i prvostepene presude su preinačene tako što su odbijeni kao neosnovani apelantovi tužbeni zahtjevi. U obrazloženju osporenih presuda Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava zanemarujući osnov tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je istakao da se radi o povredi ugovornih obaveza i naknadi štete zbog povrede ugovornih obaveza. U tom slučaju se, kako je dalje obrazloženo, imaju primijeniti odredbe člana 376. stav (3) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno opći zastarni rok od pet godina predviđen članom 371. ZOO, sve u vezi sa članom 186. ZOO. Dalje je ukazao da se obaveza naknade štete smatra dospjelom danom nastanka štete. Stoga, kako je obaveza naknade štete koja je načinjena povredom ugovorne obaveze (propust tuženog da preduzme sve radnje u izvršnom, odnosno parničnom postupku radi naplate potraživanja) vezana za datume pravomoćnosti rješenja o obustavljanju izvršnog postupka, odnosno pravomoćnosti presude zbog propuštanja i rješenja u parničnom postupku, to se zastarni rok računa od narednog dana u smislu člana 361. ZOO. Dakle, imajući u vidu datume pravomoćnosti navedenih rješenja i presude, te datume kada su podnesene tužbe u konkretnim slučajevima, Kantonalni sud je zaključio da je, shodno članu 371. u vezi sa članom 376. stav (3) ZOO, osnovan istaknuti prigovor tuženog o zastarjelosti potraživanja.
12. Osporenim presudama Vrhovnog suda odbijene su apelantove revizije izjavljene protiv drugostepenih presuda. U obrazloženju presuda Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da se ne može prihvatiti apelantov navod da se zastarni rok treba računati od dana njegovog saznanja za nastalu štetu, odnosno od zaključenja ugovora o cesiji jer se u konkretnoj pravnoj stvari radi o naknadi štete zbog povrede ugovorne obaveze, u kojem slučaju se zastarni rok računa od dana povrede ugovorne obaveze.
Apelacioni navodi
13. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da je za ocjenu osnovanosti prigovora zastare relevantan datum nastanka štete, odnosno datum docnje tuženog. U vezi s tim, ukazuje da se datum pravomoćnosti rješenja i presude donesenih u izvršnim i parničnim postupcima može cijeniti kao štetna radnja tuženog, ali da to nije i vrijeme nastupanja posljedica za apelanta. Dalje ukazuje da je, u vrijeme vođenja postupaka (izvršnih i parničnih) i propusta tuženog, između apelanta i tuženog postojao ugovorni odnos u kojem apelant nije „raspolagao podacima o propustu tuženog“. Stoga smatra da se samo dan zaključenja ugovora o cesiji ili datum primopredaje predmeta treba smatrati datumom nastanka štete za apelanta i početkom toka roka zastare. Također smatra da se treba cijeniti i mogućnost primjene instituta zastoja zastarijevanja s obzirom na to da apelant nije znao, niti je sudskim putem mogao zahtijevati ispunjenje obaveze, sve do zaključenja ugovora o cesiji.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud podsjeća da prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15, i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba), ali ne i Evropske konvencije i njenih protokola. Međutim, primjenljivi standardi su isti.
18. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava po apelacijama nosilaca javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
19. U vezi s navodima koji se tiču proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23, s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45, s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
20. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe člana 376. stav (3) ZOO, u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Ustavni sud naročito ukazuje da su navedeni sudovi detaljno obrazložili od kada se u konkretnim slučajevima računa rok zastare. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao apelacije istog apelanta koje su se odnosile na identično pravno pitanje, te da je u vezi s tim zaključio da su apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2878/21 od 16. novembra 2021. godine, tačka 12, i AP-1115/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 11, dostupne na www.ustavnisud.ba). Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
21. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić