Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1755/21 (Mikrokreditna fondacija „Melaha“ Sarajevo)

Odluka donesena 29. 05. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršenje
  • Isplata duga
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1755/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 05. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 29. maja 2025. godine, u predmetu broj AP-1755/21, rješavajući apelaciju Mikrokreditne fondacije „Melaha“ Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mikrokreditne fondacije „Melaha“ Sarajevo podnesena protiv Zaključka Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 640012 17 I od 11. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mikrokreditna fondacija „Melaha“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Adina Buzurović advokat iz Sarajeva, podnio je 20. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Zaključka Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 640012 17 I od 11. marta 2021. godine.

2. Pravosnažnom presudom Općinskog suda od 21. septembra 2016. godine E.Š, L.K. i Z.P. (u daljnjem tekstu: prvoizvršenik, drugoizvršenik i trećeizvršenik; zajedno: izvršenici) su obavezani da apelantu solidarno isplate novčani iznos, preciziran u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

3. Apelant je 10. aprila 2017. godine, podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje protiv izvršenikā radi namirenja potraživanja utvrđenih pravosnažnom presudom. Predložio je da se izvršenje provede pljenidbom penzije koju drugoizvršenik ostvaruje posredstvom Fonda PIO i zapljenom, procjenom i prodajom pokretnih stvari svih izvršenikā.

4. Općinski sud je rješenjem od 5. maja 2017. godine, koje je ispravljeno rješenjem od 8. juna 2017. godine u dijelu koji se odnosi na troškove izvršenja, odredio predloženo izvršenje.

5. Zaključkom Općinskog suda broj 65 0 I 640012 17 I od 11. marta 2021. godine odlučeno je da se postupak izvršenja smatra završenim. U obrazloženju zaključka sud je naveo da ga je Fond PIO dopisom od 16. februara 2021. godine obavijestio da je rješenje o izvršenju u cijelosti izvršeno. Stoga je sud zaključio da se postupak izvršenja smatra završenim, u smislu odredbe člana 64. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).

6. Iz dopisa Fonda PIO od 16. februara 2021. godine, koji je Općinski sud dostavio u prilogu odgovora na apelaciju, proizlazi da je rješenje o izvršenju u potpunosti provedeno. U dopisu je navedeno da su apelantu uplaćena novčana sredstva na ime glavnog duga, kamata i troškova parničnog postupka, u iznosima koji su mu dosuđeni pravosnažnom presudom Općinskog suda od 21. septembra 2016. godine, kao i troškova izvršnog postupka.

7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant navodi da je sud proizvoljno utvrdio odlučne činjenice i da je proizvoljno primijenio pozitivne propise. Navodi da je Fond PIO u toku postupka samoinicijativno prestao provoditi rješenje o izvršenju, te je apelant o toj činjenici i visini ostatka duga obavijestio sud podneskom od 4. marta 2020. godine. Naveo je da je sud taj podnesak dostavio Fondu PIO, koji je nakon toga dopisom od 16. februara 2021. godine obavijestio sud da je rješenje o izvršenju u cijelosti izvršeno. Apelant navodi da je sud donio osporenu odluku isključivo na osnovu dopisa Fonda PIO, a da mu pri tome taj dopis nije dostavio na uvid i očitovanje. Takođe navodi da je u tom dopisu pogrešno naznačena visina troškova izvršnog postupka i da nije iskazan datum uplata, niti način obračuna zakonske zatezne kamate. Apelant navodi da ga je sud na taj način onemogućio da predloži vještačenje s ciljem utvrđivanja da li je potraživanje namireno i onemogućio mu da to potraživanje naplati.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji je redovni sud utvrdio činjenično stanje na osnovu kojih je primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Općinski sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da se postupak izvršenja smatra završenim, u smislu člana 64. ZIP, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je sud jasno obrazložio da ga je Fond PIO obavijestio da je u cijelosti proveo rješenje o izvršenju. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi prigovori odnose na preispitivanje činjeničnog stanja koje je redovni sud utvrdio kao osnov za zaključak da je apelantovo potraživanje namireno. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća da nije sud četvrte instance, te da nije u njegovoj ingerenciji da utvrđuje činjenično stanje, već je to u isključivoj nadležnosti redovnih sudova. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1755/21 (Mikrokreditna fondacija „Melaha“… | Sudska praksa | Aktio