Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-592/21 (A.T.)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Bračna stečevina
- Ugovor o kupoprodaji
- Ništavost
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-592/21
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-592/21, rješavajući apelaciju A. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija A. T. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 348296 20 Rev od 29. oktobra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. A. T. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Emir Šahinpašić, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 348296 20 Rev od 29. oktobra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 348296 14 Gž od 16. oktobra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 348296 13 P od 15. augusta 2014. godine. Apelant je 3. aprila 2023. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda te J. Nj. i „Magros-Veletrgovina“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 28. i 29. jula 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i drugotuženi su u periodu od 8. do 18. augusta 2022. godine dostavili odgovor na apelaciju. Prvotužena nije dostavila odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
4. Odgovori na apelaciju su 9. septembra 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku na eventualno izjašnjenje, ali izjašnjenje u ostavljenom roku nije dostavljeno.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 348296 13 P od 15. augusta 2014. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništavan ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo zaključen 1. jula 2004. godine između drugotuženog i prvotužene (u daljnjem tekstu: ugovor o kupoprodaji), te da se naloži Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da briše upis prvotužene kao vlasnice spornog stana. Apelant je obavezan da tuženima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosima preciziranim u izreci presude.
7. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je apelant u tužbi i tokom postupka tvrdio da prvotuženoj nije dao saglasnost za kupovinu spornog stana. Stoga je smatrao da je ugovor bio zaključen protivno članu 11. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), te da je stoga ništavan u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Na osnovu izvedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da su apelant i prvotužena bili u braku od 21. marta 1992. godine, kao i da je presudom tog suda od 23. juna 2009. godine brak razveden. Općinski sud je dalje utvrdio da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu bio otac prvotužene, koji je preminuo 1998. godine. Sud je također utvrdio da je prvotužena bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, zbog čega joj je rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo od 22. aprila 2002. godine dozvoljeno vraćanje u posjed spornog stana. Utvrđeno je i da je prvotužena upisana kao vlasnik spornog stana s dijelom 1/1, a da je apelant, prema evidenciji prebivališta i boravišta građana (uvjerenje od 21. maja 2007. godine), bio prijavljen na adresi spornog stana.
8. Općinski sud je zaključio da je sporni stan posebna imovina prvotužene. Naime, kako je obrazloženo, presudom Općinskog suda od 16. aprila 2009. godine, koja je postala pravosnažna 10. decembra 2012. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da zajedničku bračnu imovinu apelanta i prvotužene čini sporni stan. Pri tome, Općinski sud je naveo da je u obrazloženju te presude navedeno da je apelant tužbu u toj parnici podnio 2008. godine i „da parnične stranke već izvjesno vrijeme ne žive zajedno“. Nadalje je navedeno da je u toj presudi obrazloženo da je prvotužena sporni stan „otkupila isključivo svojim sredstvima i sredstvima svoje majke“, te da je sud utvrdio „da je majka željela učiniti poklon samo [prvotuženoj]“. Općinski sud je ukazao da je članom
9. Zakona o prodaji stanova propisano da stan mogu kupiti i članovi užeg domaćinstva nosioca stanarskog prava uz njegovu saglasnost ili u slučaju njegove smrti. Također, sud je naveo da je članom 11. stav 1. istog zakona propisano da bračni drugovi stan mogu kupiti zajednički, a jedan od njih samo uz saglasnost drugog. Osim toga, ukazao je i na član 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima kojim je propisano ko se smatra članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Općinski sud je dalje naveo da su apelant i prvotužena bili u braku kada je zaključen ugovor o kupoprodaji. Međutim, Općinski sud je istakao da apelant, osim uvjerenja da je prijavljen na adresi spornog stana, na okolnost zajedničkog života s ocem i majkom prvotužene nije izveo nijedan dokaz. Pri tome, Općinski sud je obrazložio da uvjerenje o prijavi ne znači da je apelant stanovao u spornom stanu, pa je na te okolnosti trebao dostaviti druge dokaze. Imajući sve to u vidu, Općinski sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7, 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz člana 103. ZOO-a te je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 348296 14 Gž od 16. oktobra 2019. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju istakao da nisu osnovani žalbeni navodi o povredi odredaba čl. 7. i 8. ZPP-a. Naime, Kantonalni sud je ukazao na to da prvostepeni sud nije dozvolio izvođenje dokaza saslušanjem apelanta i svjedoka koje je predložio radi utvrđivanja toga da li je on stanovao u spornom stanu. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da za odlučenje u konkretnom predmetu nije relevantna činjenica da li je apelant stanovao u spornom stanu, niti okolnost da li je član domaćinstva oca ili majke prvotužene koja je 1998. godine, nakon smrti supruga, postala nosilac stanarskog prava. Naime, Kantonalni sud je pojasnio da ni apelant niti prvotužena nisu bili nosioci stanarskog prava na spornom stanu u smislu odredaba člana 8, a u vezi sa članom 7. stav 1. Zakona o prodaji stanova. Kantonalni sud je dalje ukazao da je prvotužena nakon smrti oca kao nosioca stanarskog prava otkupila sporni stan kao član njegovog porodičnog domaćinstva. Shodno tome, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se u takvoj situaciji ne može primijeniti član 11. stav 1. istog zakona.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 348296 20 Rev od 29. oktobra 2020. godine apelantova revizija je odbijena, kao i zahtjevi apelanta i prvotužene za naknadu troškova revizionog postupka. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da nije osnovan prigovor o povredi odredaba ZPP-a jer nije usvojen apelantov prijedlog za izvođenje dokaza (saslušanje apelanta i svjedoka) te je istakao da prihvata razloge za odbijanje konkretnog prigovora koje je dao drugostepeni sud. Vrhovni sud je zatim ukazao da je apelant bio dužan dokazati navode iz tužbe, tj. da je ugovor o kupoprodaji zaključen protivno prinudnim propisima i kao takav, u smislu odredaba člana 103. ZOO-a, ništavan. Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova i pri tome podsjetio da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu bio otac prvotužene, a da je prvotužena bila član njegovog porodičnog domaćinstva, te da joj je stoga sporni stan vraćen u posjed. Shodno tome, Vrhovni sud je istakao da je prvotuženoj, po tom svojstvu, pripadalo pravo na otkup spornog stana i uknjižbu prava vlasništva. Vrhovni sud je pri tome obrazložio da prvotuženoj nije bila potrebna apelantova saglasnost za kupovinu spornog stana iako su tada bili u braku. Naime, Vrhovni sud je pojasnio da apelant pogrešno tumači odredbu člana 11. stav 1. Zakona o prodaji stanova zato što se u konkretnom slučaju ne radi o okolnostima kupovine stana na kojem su supružnici nosioci stanarskog prava i zajednički kupuju stan, a jedan od supružnika samo uz saglasnost drugog supružnika, kako taj član propisuje.
IV.Apelacijaa)Apelacioni navodi
11. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je stanarsko pravo na spornom stanu prešlo na prvotuženu nakon smrti njenog oca i da je bez apelantovog znanja i saglasnosti zaključila ugovor o kupoprodaji. Apelant ukazuje da mu je stavljeno na teret da nije dokazao da je bio član porodičnog domaćinstva oca prvotužene, što je samo po sebi kontradiktorno jer onda to nije mogla biti ni prvotužena. Također, apelant ukazuje da se prema navodima Vrhovnog suda ne radi o otkupu spornog stana na kojem jedan od supružnika ima stanarsko pravo kojem je potrebna saglasnost drugog supružnika. Pri tome, postavlja se pitanje da li je bračna zajednica uopće razmatrana kao činjenica prilikom zauzimanja tog stava. Apelant smatra da je Vrhovni sud, suprotno stavu Kantonalnog suda, zauzeo stav da je apelant bio dužan dokazati da je bio član porodičnog domaćinstva oca prvotužene. Apelant ističe da je prvotužena stekla stanarsko pravo na spornom stanu u kojem je od 1998. godine živjela s njim, te joj je za otkup bila potrebna njegova saglasnost. Apelant ističe da je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka te da iz tog razloga podnosi apelaciju.
12. U dopuni apelacije apelant navodi da drugotuženi nije bio nosilac prava raspolaganja na spornom stanu jer je u procesu privatizacije državnog kapitala sporni stan bio izuzet iz privatizacije, pa je njegovu prodaju mogla izvršiti samo Općina Centar Sarajevo na čijem se području sporni stan nalazi. Navodi da je prvotužena, nakon podnošenja apelacije, prodala sporni stan M. H.b)Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud ukazuje da ostaje pri svemu što je izneseno u obrazloženju presude. Vrhovni sud navodi da je apelacija neosnovana i predlaže da se odbaci ili odbije.
14. Kantonalni sud navodi da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu.
15. Općinski sud navodi da primjena prava nije bila proizvoljna i da nije bilo kršenja apelantovih prava u parničnom postupku.
16. Drugotužena navodi da primjena relevantnih zakonskih odredaba nije bila proizvoljna i na apelantovu štetu te stoga smatra da su apelacioni navodi neosnovani. V.Relevantni propisi
17. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 – odluka US, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka, 5/10 – odluka US, 50/12 – odluka USBiH i 16/13 – rješenje USBiH)
U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04 i 36/06) sačinjen u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Nositeljem stanarskog prava smatra se osoba kojoj je vlasnik stana, odnosno davatelj stana na korišćenje dodijelio stan i koja je zaključila ugovor o korišćenju stana, odnosno osoba kojoj je pravomoćnom sudskom presudom stan dodijeljen, kao i osoba kojoj je to svojstvo priznato aktom nadležnog organa u skladu za Zakonom o stambenim odnosima.
Član 9. st. 1. i 2.
Stan, pod uvjetima iz ovog zakona, mogu kupiti i članovi užeg obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava, uz njegovu suglasnost ili u slučaju njegove smrti. Članom užeg obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava smatraju se osobe u smislu Zakona o stambenim odnosima.
Član 11. stav 1.
Supružnici stan mogu kupiti zajednički, a jedan od njih samo uz suglasnost drugog.
18. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 – odluka US i „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:
Ništavost
Član 103. stav 1.
Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
VI.Dopustivost i meritum
20. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
21. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
24. Ustavni sud, prije svega, konstatira da je apelant pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja ništavosti ugovora o kupoprodaji spornog stana, dakle radi se o predmetu koji je građanskopravne prirode pa apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi, u suštini, zasnivaju na nezadovoljstvu osporenim presudama, pri čemu apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
26. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravičnosuđenje, koje obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih irelevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudskoodlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, predstavka broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
27. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u konkretnom postupku, dovoljno jasno i argumentirano obrazložio stav o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Naime, u parničnom postupku bilo je potrebno utvrditi da li je prvotuženoj za zaključenje ugovora o kupoprodaji bila potrebna apelantova saglasnost kao supružnika i da li je zbog eventualnog nedostatka te saglasnosti taj ugovor zaključen protivno odredbi člana 11. stav 1. Zakona o prodaji stanova. Navedeno bi, u smislu člana 103. ZOO-a, za posljedicu imalo ništavost ugovora o kupoprodaji. Ustavni sud zapaža da iz činjenica utvrđenih u toku parničnog postupka, suprotno apelantovim navodima, ne proizlazi da je prvotužena bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu, niti da su apelant i prvotužena ikada bili sunosioci stanarskog prava na tom stanu dok je trajao njihov brak. U vezi s tim, Vrhovni sud je pojasnio kakav je status, u odnosu na sporni stan, imala prvotužena prilikom zaključenja ugovora o kupoprodaji i konkretnu činjenicu doveo u vezu sa sadržajem odredbe člana 11. stav 1. Zakona o prodaji stanova, te dao razloge zašto ta odredba nije primjenjiva u konkretnom slučaju. Shodno tome, Vrhovni sud je ocijenio da prvotuženoj nije bila potrebna apelantova saglasnost da bi zaključila ugovor o kupoprodaji. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 9. Zakona o prodaji stanova proizlazi da stan „mogu kupiti i članovi užeg porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, uz njegovu saglasnost ili u slučaju njegove smrti. Dalje, pod članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava smatraju [se] lica u smislu Zakona o stambenim odnosima“. Stoga, suprotno apelantovom tumačenju, Ustavni sud ne smatra da postoji proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da u datim okolnostima nije bila potrebna apelantova saglasnost za kupovinu spornog stana. Naime, na osnovu navedenih odredbi nesporno je da je za kupovinu stana potrebna saglasnost nosioca stanarskog prava, kao i da apelant u odnosu na sporni stan nije imao taj status. Pri tome, Ustavni sud zapaža da ne može prihvatiti apelantovu tvrdnju da je Vrhovni sud zauzeo stav da je apelant bio dužan dokazati da je bio član porodičnog domaćinstva oca prvotužene. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja konačne odluke slijedi da je Vrhovni sud prihvatio zaključak Kantonalnog suda koji je pojasnio zbog čega smatra da izvođenje dokaza na te okolnosti nije bitno za donošenje odluke u konkretnom postupku. Dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, tim prije što je u prethodno vođenom i pravosnažno okončanom postupku odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da zajedničku bračnu imovinu apelanta i prvotužene čini sporni stan. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi istaknuti u tom pravcu nisu osnovani. Stoga se, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može zaključiti da su u osporenoj odluci proizvoljno primijenjene relevantne odredbe Zakona o prodaji stanova i ZPP-a. Pri tome, Ustavni sud smatra da apelant, s druge strane, niti jednim navodom nije doveo u pitanje pravičnost postupka u konkretnom slučaju, niti je dokazao da je postupak na bilo koji način u procesnom smislu proveden na njegovu štetu, već je samo nezadovoljan rezultatom postupka.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
29. U odnosu na dopunu apelacije od 3. aprila 2023. godine, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je rok za podnošenje apelacije 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio te da se apelacija ne može dopunjavati van tog roka. S obzirom na to da je apelant osporenu presudu primio 25. decembra 2020. godine, proizlazi da je dopuna apelacije podnesena po proteku roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu odluku. Samo izuzetno se može prihvatiti dopuna apelacije podnesena van tog roka, ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka. Apelant u prilogu dopune apelacije i navoda da drugotuženi nije bio nosilac prava raspolaganja na spornom stanu nije dostavio dokaz na osnovu kojeg bi Ustavni sud mogao zaključiti da postoje nove pravne okolnosti koje su nastale nakon propisanog roka od 60 dana od dana prijema konačne presude u konkretnom predmetu. Pravo na imovinu
30. Apelant smatra da mu je u konkretnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao dovoljne i relevantne razloge u pogledu primjene prava, a apelant ni na koji način nije doveo u pitanje ukupnu pravičnost provedenog parničnog postupka.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.