Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3106/22 (M. A. A.)
Odluka donesena 23. 03. 2023.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Upravni spor
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Azil
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3106/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 03. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 23. marta 2023. godine, u predmetu broj AP-3106/22, rješavajući apelaciju Mesaed Aory Almesaileem, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mesaed Aory Almesaileem podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 042257 22 Uvp od 8. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mesaed Aory Almesaileem, (u daljnjem tekstu: apelant) državljanin Kuvajta, kojeg zastupa Udruženje „Vaša prava BiH“, podnio je 5. avgusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 042257 22 Uvp od 8. juna 2022. godine i S1 3 U 042257 22 U od 20. aprila 2022. godine i rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Sektor za azil (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-1-07/1-41-1-4454-50/18 od 28. januara 2022. godine. Osporene odluke
2. Ministarstvo je, odlučujući u ponovnom postupku, donijelo rješenje broj UP-1-07/1-41-1- 4454-50/18 od 28. januara 2022. godine kojim je (stav 1. izreke) odbijen apelantov zahtjev za azil. Rješenjem je utvrđeno (stav 2. izreke) da apelant ne može biti udaljen iz Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) zbog razloga propisanih zabranom vraćanja (non-refoulement) iz člana 6. stav
2. Zakona o azilu.
3. U obrazloženju rješenja je konstatovano da apelant u suštini ukazuje da je podnio zahtjev za azil zbog postojanje osnovanog straha od progona na osnovu izraženog političkog mišljenja. Razmatrajući zahtjev i provedene dokaze, Ministarstvo je utvrdilo da je, prema ažuriranim podacima Amnesty Internationala, apelant u zemlji porijekla (Kuvajtu) osuđen na 15 godina zatvora. Takođe, Ministarstvo je utvrdilo da je za apelantom raspisana crvena Interpolova potjernica zbog počinjenog krivičnog djela „nezakonito posjedovanje municije i oružja“. Međutim, Ministarstvo je ocijenilo da se to ne može smatrati političkim djelovanjem. Zbog toga je zaključilo da je apelant isključen iz prava na dodjelu izbjegličkog statusa i statusa supsidijarne zaštite u smislu čl. 21. i 23. Zakona o azilu. S druge strane, Ministarstvo je ocijenilo da se ne može isključiti rizik od nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja apelanta u kontekstu provedenih sudskih postupaka i eventualnog izdržavanja kazni. Shodno tome, ocijenilo je da, u skladu sa obavezama koje proizilaze iz principa zabrane vraćanja propisanog članom 6. Zakona o azilu, apelantu treba pružiti privremenu zaštitu od povratka u Kuvajt u skladu sa odredbama člana 7. istog zakona, pri čemu će nadležni organi postupati u skladu sa odredbama člana 46. st. (1.), (2.), i (3.) tog zakona.
4. Apelant je podnio tužbu protiv navedenog rješenja, koju je Sud BiH odbio presudom broj S1 3 U 042257 22 U od 20. aprila 2022. godine. Sud BiH je u obrazloženju presude ocijenio da je Ministarstvo pravilno utvrdilo činjenično stanje i pravilno primijenilo odredbe čl. 21. i 23, te čl. 6. i
7. Zakona o azilu kada je odbilo apelantov zahtjev za azil te odlučilo da apelant ne može biti udaljen iz BiH zbog razloga propisanih zabranom vraćanja.
5. Apelant je podnio zahtjev za preispitivanje navedene presude, koji je odbijen presudom Suda BiH broj S1 3 U 042257 22 Uvp od 8. juna 2022. godine, takođe uz obrazloženje da je osporena odluka donesena pravilnom primjenom odredbi čl. 21. i 23, te čl. 6. i 7. Zakona o azilu.
6. Služba je izdala potvrdu broj 18.8-50-1103/22 od 22. jula 2022. godine kojom se apelantu dozvoljava ostanak u BiH. U potvrdi, koja je donesena na osnovu člana 110. stav (5) Zakona o strancima, je navedeno da se apelantu dozvoljava ostanak u BiH „dok se ne osiguraju uslovi za povratak u državu porijekla, uobičajenog boravka ili državu iz koje je došao u BiH ili u državu koja ga prihvata“. Takođe, u potvrdi je navedeno da ta potvrda važi do 21. jula 2023. godine. Postupak protjerivanja
7. Služba je donijela rješenje broj UP-1/18.8-07.3-377/22 od 22. jula 2022. godine kojim se (stav 1. izreke) apelant „Protjeruje sa teritorije BiH“. Rješenjem je određeno (stav 2. izreke) da se apelantu zabranjuje ulazak i boravak na teritoriji BiH u periodu od jedne godine „računajući od momenta napuštanja teritorije BiH“. Takođe, rješenjem je (stav 3. izreke) naloženo apelantu „da napusti teritoriju BiH u roku od 8 (osam) dana od dana dostavljanja konačne odluke o protjerivanju, odnosno dok se steknu uslovi za isto.“ Rješenje je doneseno na osnovu čl. 105. i 106. (Mjera protjerivanja i Razlozi za izricanje mjere protjerivana).
8. U obrazloženju rješenja je ukazano da je apelant upoznat sa zakonskim odredbama koje se tiču izdavanja potvrde o ostanku, rokovima važenja te potvrde, postupka eventualnog produženja „te o činjenici odgode izvršenja ovog rješenja, a što je navedeno u tački 3. dispozitiva rješenja, sve dok se ne steknu uslovi za isto“.
9. Iz apelantovih navoda i dokumentacije u spisu proizilazi da je apelant podnio žalbu protiv rješenja Službe, o kojoj još nije odlučeno.
10. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Vezano za navodnu povredu člana 3. Evropske konvencije, apelant, prije svega, tvrdi da su ispunjeni uslovi da se usvoji njegov zahtjev za azil. Smatra da bi na taj način jedino moglo biti spriječeno njegovo protjerivanje iz BiH i kršenje njegovih prava zagarantovanih navedenim članom u zemlji porijekla (Kuvajtu). Pri tome, apelant tvrdi da može biti protjeran iz BIH u zemlju porijekla „u bilo kojem trenutku“ s obzirom na to da je doneseno rješenje o njegovom protjerivanju i da su svrha i efikasnost potvrde „o tolerisanom boravku na godinu dana u BiH“ dovedeni u pitanje donošenjem tog rješenja. Takođe, apelant tvrdi da je lice narušenog psihičkog stanja i da u konkretnoj situaciji nema mogućnosti pristupa zdravstvenim uslugama, što dodatno pogoršava njegovo narušeno psihičko stanje. Pored toga, apelant tvrdi da mu je u postupku po zahtjevu za azil povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi sa tim, apelant tvrdi da su Sud BiH i Ministarstvo „donosili konfliktne oduke odlučujući o istoj pravnoj stvari“ s obzirom da je taj sud u nekoliko navrata poništavao rješenja Ministarstva i predmet vraćao na ponovni postupak.
Relevantni propisi
11. Zakon o azilu („Službeni glasnik BiH“, br. 11/16, 16/16 – ispravka) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6. stav 2.
(Princip zabrane vraćanja "non-refoulement") (2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, stranac koji se iz opravdanih razloga smatra opasnim za sigurnost BiH ili je pravosnažno osuđen za teško krivično djelo i predstavlja opasnost za BiH može se prisilno udaljiti ili vratiti u drugu zemlju, izuzev ako bi time bio izložen stvarnom riziku da bude podvrgnut smrtnoj kazni ili pogubljenju, mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Stranac neće biti prisilno udaljen ili vraćen u zemlju u kojoj nije zaštićen od slanja na takvu teritoriju.
Član 7.
(Zaštita u slučaju odbijanja zahtjeva za azil ili ukidanja dodijeljenog statusa) Strancu čiji je zahtjev za azil pravosnažno odbijen ili ukinut dodijeljeni izbjeglički status, odnosno status supsidijarne zaštite, na osnovu razloga iz čl. 21. (1), 23. i 53. (1) a) ovog zakona, ali za koga se u postupku utvrdi da ne može biti udaljen iz BiH, iz razloga propisanih principom zabrane vraćanja iz člana 6. (2) ovog zakona, dozvolit će se ostanak u BiH u skladu sa zakonom kojim se regulira oblast kretanja i boravka stranaca.
Član 46.
(Zabrana vraćanja u slučaju odbijanja zahtjeva i ukidanja statusa) […] (2) Služba strancu iz stava (1) ovog člana izdaje potvrdu o ostanku u BiH na period do godinu dana, uz mogućnost produženja. Potvrda o ostanku produžava se na zahtjev stranca, uz preporuku Ministarstva. Zahtjev za produženje stranac dostavlja Službi najkasnije u roku od dva mjeseca, prije isteka perioda na koji mu je dozvoljen ostanak u BiH.
(3) Ministarstvo, na zahtjev Službe, dostavlja preporuku o produženju potvrde o ostanku stranca, sve dok postoje razlozi zbog kojih su donesene odluke iz čl. 41. (1) d) i 54. (2) ovog zakona.
[…]
12. Zakon o strancima („Službeni glasnik BiH“, br. 88/15 i 34/21) u relevantnom dijelu glasi: Član 105. st. (7) i (8) (Mjera protjerivanja) (7) Protiv rješenja Službe o protjerivanju i rješenja o produženju perioda zabrane ulaska žalba se može podnijeti Ministarstvu u roku od osam dana od dana dostavljanja rješenja. […].
(8) Žalba odgađa izvršenje rješenja.
Član 110. st. (5) i (6) (5) Strancu čiji je zahtjev za azil pravosnažno odbijen ili mu je ukinut dodijeljeni izbjeglički status, odnosno status supsidijarne zaštite, a za koga se u postupku utvrdi da ne može biti udaljen iz razloga propisanih principom zabrane vraćanja iz člana 109. (Princip zabrane vraćanja) stav (2) ovog zakona, Služba, na zahtjev stranca, a na osnovu preporuke organa nadležnog za poslove azila, izdaje potvrdu o ostanku kojom se strancu dozvoljava ostanak u BiH dok se ne osiguraju uslovi za povratak i služi mu kao identifikacioni dokument.
(6) Potvrda iz stava (5) ovog člana izdaje se na period najduže do jedne godine i može se produžavati na zahtjev stranca pod uslovima pod kojima je izdata i uz preporuku organa nadležnog za poslove azila.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
17. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje da su mu odbijanjem zahtjeva za azil, te istovremenim donošenjem potvrde kojom mu se dozvoljava ostanak u BiH i prvostepenog rješenja o protjerivanju iz BiH povrijeđena prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Naime, apelant smatra da u takvoj situaciji „u bilo kojem trenutku“ može biti protjeran iz BiH u zemlju porijekla, u kojoj bi bio izložen stvarnom riziku od podvrgavanja postupanju suprotnom navedenom članu Evropske konvencije.
18. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda, države ugovornice imaju pravo, prema utvrđenom međunarodnom pravu i u skladu sa njihovim dužnostima iz međunarodnih ugovora, uključujući i Evropsku konvenciju, vršiti kontrolu ulaska, boravka i protjerivanja stranaca. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da prema ustaljenoj praksi Evropskog suda, pravo na politički azil nije sadržano ni u Evropskoj konvenciji ni u njenim protokolima. Međutim, protjerivanje stranca iz države ugovornice može otvoriti pitanje na osnovu člana 3. Evropske konvencije, pa time i dovesti do odgovornosti te države na osnovu Evropske konvencije kada postoje značajni razlozi za uvjerenje da će dotična osoba, ako bude protjerana, biti izložena stvarnom riziku od podvrgavanja postupanju protivnom članu 3. Evropske konvencije u odredišnoj zemlji. U takvim okolnostima član 3. Evropske konvencije podrazumijeva obvezu neprotjerivanja u takvu zemlju osobe o kojoj je riječ (vidi, Evropski sud, F. G. protiv Švedske, presuda od 23. marta 2016. godine, predstavka broj 43611/11, tačka 117. i Saadi protiv Italije, presuda od 28. februara 2008. godine, predstavka broj 37201/06, tačka 125). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će, prije svega, ispitati da li u trenutnim okolnostima postoji mogućnost prisilnog udaljenja apelanta iz BiH u zemlju porijekla.
19. U vezi sa tim, Ustavni sud, napominje da je apelant nesumnjivo ishodio pravosnažnu odluku Ministarstva kojom je utvrđeno da ne može biti udaljen iz BiH zbog razloga propisanih zabranom vraćanja (non-refoulement) iz člana 6. stav 2. Zakona o azilu. Ustavni sud ukazuje da, prema odredbama člana 46. Zakona o azilu i člana 110. st. (5) i (6) Zakona o strancima, Služba strancu u takvoj situaciji izdaje potvrdu o privremenom ostanku u BiH na period do godinu dana, uz mogućnost kasnijeg produženja, i to na zahtjev stranca, a uz preporuku Ministarstva. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju postupljeno u skladu sa navedenim odredbama tako što je apelantu izdata potvrda od 22. jula 2022. godine, kojom mu se dozvoljava ostanak u BiH, sa rokom važenja do 21. jula 2023. godine. Dakle, potvrda kojom se apelantu dozvoljava ostanak u BiH još uvijek važi i može biti produžena na apelantov zahtjev, te uz preporuku Ministarstva. Što se tiče rješenja koje je Služba donijela istog dana kada je apelantu izdala potvrdu o ostanku u BiH, odnosno rješenja od 22. jula 2022. godine kojim je određeno da se apelant protjeruje sa teritorije BiH, Ustavni sud, primjećuje da se radi o prvostepenom rješenju protiv kojeg je apelant podnio žalbu koja ima suspenzivno dejstvo odnosno odlaže njegovo izvršenje. Takođe, Ustavni sud zapaža da je postupak po toj žalbi, prema stanju spisa, još u toku. Stoga bi apelacija podnesena protiv takve odluke svakako bila preuranjena. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da u ovim činjeničnim i pravnim okolnostima apelant ne može biti prisilno udaljen u zemlju porijekla (Kuvajt), te stoga ništa ne ukazuje da se „suočio sa stvarnom opasnošću da će se prema njemu postupati suprotno članu 3. Konvencije“ (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, A.R.N. protiv Bosne i Hercegovine, Odluka od 17. decembra 2013. godine, predstavka broj 5176/13). Zbog toga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u pogledu rizika od postupanja suprotno članu II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Takođe, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio relevantne dokaze za svoje tvrdnje da u konkretnoj situaciji nema mogućnosti pristupa zdravstvenim uslugama kao lice narušenog psihičkog stanja. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je apelantu u toku postupka pred nadležnim organima pružena psihosocijalna pomoć i obavljen specijalistički pregled kod doktora neurologa/neuropsihijatra ali da je apelant odbio dalje liječenje. Imajući vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama donesenim u postupku po njegovom zahtjevu za azil prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravima iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je apelant u postupku okončanom osporenom presudom Suda BiH, imao mogućnost i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove, koji su upravo i rezultirali odlukama donesenim u apelantovu korist jer je tim odlukama određeno da apelant ne može biti udaljen iz BiH iz razloga propisanih zabranom vraćanja (non-refoulement). To je zapravo bio i osnovni cilj apelantove zaštite od eventualne povrede člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije u zemlji porijekla. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije takođe, očigledno (prima facie) neosnovan.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić