Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2544/21 (B. M.)

Odluka donesena 23. 01. 2025.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dijete
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izdržavanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2544/21

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 01. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2544/21, rješavajući apelaciju Blaška Mitrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija na sjednici održanoj 23. januara 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Blaška Mitrovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 251963 18 Gž od 12. novembra 2018. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da Blašku Mitroviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neosnovana apelacija Blaška Mitrovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 251963 18 Gž od 12. novembra 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Blaško Mitrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 15. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 251963 18 Gž od 12. novembra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 4. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Azre Pašić Jusufović, advokatice iz Tuzle, koja je u postupku zastupala zakonsku zastupnicu, odnosno majku tužioca (maloljetnog D. M., u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 29. decembra 2022. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Redovni sudovi su dostavili odgovore na apelaciju 14. odnosno 15. oktobra 2021. godine, a tužilac je dostavio odgovor na apelaciju 13. januara 2023. godine, pa su navedeni odgovori 22. decembra 2022. odnosno 16. januara 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku na izjašnjenje. Međutim, on nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 251963 15 P od 8. decembra 2017. godine odbijen je kao neosnovan tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se izmijeni pravomoćna Presuda Općinskog suda broj 32 0 P 153306 13 P od 24. aprila 2013. godine u dijelu u kojem je apelant obavezan da na ime tužiočevog izdržavanja plaća iznos od 150,00 KM mjesečno tako da se obaveže apelant da na to ime plaća iznos od 190,00 KM mjesečno. Istom presudom izmijenjena je presuda Općinskog suda 24. aprila 2013. godine u dijelu u kojem su uređeni kontakti između apelanta i tužioca na način pobliže opisan u izreci presude.

5. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su se okolnosti u smislu odredbi člana 245. Porodičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) neznatno promijenile budući da se apelantova plaća povećala za oko 70,00 KM, a da se plaća apelantove bivše supruge povećala za oko 50,00 KM. Međutim, Općinski sud je naveo da se u smislu navedenih odredbi Porodičnog zakona okolnosti kod tužioca nisu promijenile u mjeri koja bi opravdala izmjenu ranije odluke o njegovom izdržavanju. Naime, Općinski sud je naveo da iz apelantovog iskaza proizlazi da je apelant, osim doprinosa na ime tužiočevog izdržavanja, tužiocu kupovao odjeću i školski pribor, pa je na taj način smanjio izdatke koje je po tom osnovu imala tužiočeva zakonska zastupnica. Osim toga, Općinski sud je istakao da je ranija presuda tog suda izmijenjena u dijelu održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata tako što će apelant održavati lične odnose i neposredne kontakte s tužiocem svakog vikenda u mjesecu umjesto svakog drugog vikenda, kako je to bilo uređeno ranijom presudom. Prema tome, tako uređeni kontakti će kod apelanta prouzrokovati „povećane troškove u izdržavanju tužioca, pa i ova činjenica govori u prilog“ da se nisu stekli uvjeti za izmjenu odluke u dijelu visine apelantovog doprinosa u tužiočevom izdržavanju.

6. Presudom Kantonalnog suda od 12. novembra 2018. godine odbijena je apelantova žalba, dok je tužiočeva žalba uvažena i prvostepena presuda preinačena, između ostalog, tako da je izmijenjena pravomoćna presuda Općinskog suda od 24. aprila 2013. godine i apelant obavezan da na ime tužiočevog izdržavanja, umjesto iznosa od 150,00 KM mjesečno, plaća iznos od 190,00 KM mjesečno, počevši od 14. oktobra 2015. godine kao dana podnošenja tužbe pa sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti, kako je to pobliže označeno u izreci presude.

7. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio odredbe čl. 215, 235. i 245. Porodičnog zakona. Naime, Kantonalni sud je naveo da se ne može prihvatiti zaključak koji je prvostepeni sud donio na osnovu apelantovog iskaza jer je prvostepeni sud pri tome zanemario iskaz tužiočeve zakonske zastupnice iz kojeg proizlazi da je kupljene stvari tužilac koristio samo za vrijeme boravka kod apelanta. Također, Kantonalni sud je naveo da činjenica da je prvostepenom presudom izmijenjen način na koji su uređeni kontakti između apelanta i tužioca „eventualno može biti od utjecaja na povećane troškove ishrane maloljetnog tužioca s obzirom na njegov uzrast, ali ne i na povećane troškove školovanja i odijevanja“. Kantonalni sud je također istakao da nisu od značaja apelantovi navodi da, između ostalog, ima dodatne finansijske obaveze po osnovu kreditnog zaduženja jer je pri određivanju doprinosa za izdržavanje maloljetnog djeteta odlučno koja su to sredstva potrebna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba i interesa djeteta. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da su tužiočeve potrebe za odijevanjem, ishranom, kupovinom udžbenika i školskog pribora povećane s obzirom na njegov uzrast (13 godina) i činjenicu da pohađa sedmi razred osnovne škole. Naime, tužilac je u vrijeme donošenja ranije presude pohađao treći razred osnovne škole i tada nije nosio naočale i ortopedsko pomagalo koje sada koristi. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da te okolnosti predstavljaju izmijenjene okolnosti u smislu navedenih odredbi Porodičnog zakona koje u konkretnom slučaju opravdavaju izmjenu odluke o visini izdržavanja. Kantonalni sud je zaključio da je, imajući u vidu navedeno te apelantova mjesečna primanja (926,74 KM) i konkretan zahtjev za povećanje doprinosa za izdržavanje u iznosu od 40,00 KM, apelant u mogućnosti da za tužiočevo izdržavanje izdvaja iznos od 190,00 KM mjesečno.

8. Kantonalni sud je spis predmeta vratio Općinskom sudu 30. novembra 2018. godine, koji je presudu Kantonalnog suda od 12. novembra 2018. godine apelantu dostavio 17. maja 2021. godine. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

10. Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud pogrešno primijenio odredbe čl. 235. i 245. Porodičnog zakona. Naime, apelant navodi da je priznao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na uređivanje kontakata između njega i tužioca, ali da to istovremeno znači da će i troškovi povodom održavanja njihovih kontakata biti udvostručeni. Prema tome, apelant ističe da u konkretnom slučaju nije bilo osnova da se pozivanjem na navedene zakonske odredbe izmijeni odluka o iznosu koji je apelant dužan plaćati na ime izdržavanja. Osim toga, apelant ističe da Kantonalni sud nije cijenio činjenicu da je njegova plaća povećana za oko 70,00 KM, ali da ima i povećane troškove u vidu kreditnog zaduženja. U pogledu navoda koji se odnose na dužinu trajanja postupka, apelant ističe da je tužba podnesena 14. oktobra 2015. godine, a da mu je drugostepena presuda, iako je donesena 12. novembra 2018. godine, dostavljena tek 17. maja 2021. godine. b)Odgovori na apelaciju

11. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga i stavova iznesenih u osporenoj presudi.

12. Općinski sud je naveo da je spis konkretnog predmeta, odmah po prijemu tog spisa od Kantonalnog suda, dostavio Tužilaštvu Tuzlanskog kantona, koje je navedeni spis tražilo „hitno“ i „radi uvida“, te da je Tužilaštvo Tuzlanskog kantona „tek na insistiranje Općinskog suda“ vratilo spis predmeta tom sudu 7. maja 2021. godine. Općinski sud je ukazao da je osporena presuda zbog toga apelantu uručena tek 17. maja 2021. godine.

13. Tužilac je naveo da su neosnovani apelantovi navodi. V.Relevantni propisi

14. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka, 31/14, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka i 31/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 215. Roditelji su dužni izdržavati maloljetno dijete i u izvršavanju te obaveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti. Član 235. st. (1), (2) i (3) (1) U postupku za izdržavanje sud će utvrditi ukupan iznos sredstava potrebnih za izdržavanje. (2) Prilikom utvrđivanja potreba osobe koja zahtijeva izdržavanje, sud će uzeti u obzir njeno imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost zaposlenja, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njenih potreba. (3) Prilikom utvrđivanja mogućnosti osobe koja je dužna davati izdržavanje, sud će uzeti u obzir sva njena primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njene vlastite potrebe i zakonske obaveze izdržavanja. Član 245. (1) Izdržavana osoba kao i obveznik izdržavanja može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravomoćnom presudom, ili sporazumom postignutim pred organom starateljstva, ili u formi notarski obrađene isprave, ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda, odnosno sporazum. Član 268. st. (1) i (3) (1) Odredbama ovog dijela zakona određuju se pravila prema kojima postupaju sudovi kad u posebnim parničnim postupcima, vanparničnim postupcima i posebnim postupcima izvršenja i osiguranja, odlučuju o predmetima u odnosima roditelja i djece, bračnim i drugim predmetima koji se uređuju ovim Zakonom. (3) U postupku iz stava 1. ovog člana, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja spora radi zaštite interesa djeteta.

15. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost i meritum

16. Ustavni sud zapaža da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

17. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...] U odnosu na osporenu odluku

20. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Kantonalni sud pogrešno primijenio relevantne odredbe Porodičnog zakona. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

21. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, dovodeći u vezu odredbe čl. 215, 235. i 245. Porodičnog zakona sa činjenicama utvrđenim u postupku pred prvostepenim sudom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da je jasno i argumentirano obrazložio razloge zbog kojih je preinačio prvostepenu presudu i odlučio kao u izreci osporene presude, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odlučujući o identičnim navodima koje je apelant isticao u postupku pred redovnim sudovima dovoljno obrazložio zaključak da su se u konkretnom slučaju, u smislu odredbi člana 245. Porodičnog zakona, okolnosti izmijenile u mjeri koja opravdava odluku o izmjeni visine iznosa doprinosa za tužiočevo izdržavanje, odnosno da je apelant u mogućnosti da za tužiočevo izdržavanje izdvaja iznos određen osporenom presudom. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na štetu apelanta, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

22. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku neosnovani. U odnosu na suđenje u razumnom roku

23. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, dužina trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38. i Delić protiv Bosne i Hercegovine presuda od 2. marta 2021. godine, stav 18).

24. Apelant posebno ukazuje da je tužbu podnio 14. oktobra 2015. godine, da je drugostepena presuda kao konačna odluka u konkretnom postupku donesena 12. novembra 2018. godine, a da je navedena presuda dostavljena apelantu 17. maja 2021. godine. Zbog toga će Ustavni sud u odnosu na dužinu trajanja postupka razmatrati period od podnošenja tužbe do dostavljanja osporene presude apelantu, što ukupno iznosi pet godina i nešto više od sedam mjeseci.

25. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o postupku koji je prema odredbama Porodičnog zakona hitne prirode, da se nije radilo o složenom predmetu, te da apelant svojim postupcima, kako to proizlazi iz apelacionog spisa, nije utjecao na dužinu trajanja postupka.

26. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud najprije zapaža da je postupak pred Općinskim sudom trajao dvije godine i oko dva mjeseca. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odlučio o žalbi nakon nešto više od šest mjeseci, te da je spis predmeta odmah po donošenju presude vratio Općinskom sudu. Ustavni sud posebno uočava da je Općinski sud osporenu presudu dostavio apelantu nakon čak dvije godine i oko šest mjeseci od prijema spisa predmeta. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je u odgovoru na apelaciju Općinski sud naveo određene razloge (vidi tačku 12. ove odluke) zbog kojih je presudu dostavio apelantu nakon dvije godine i oko šest mjeseci. Međutim, Ustavni sud smatra da se ti razlozi ne mogu smatrati objektivnim opravdanjem za navedeno.

27. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog neažurnog postupanja Općinskog suda, koji u odgovoru na apelaciju nije ponudio objektivno prihvatljive razloge koji bi mogli utjecati na drugačiju odluku Ustavnog suda. Pitanje naknade nematerijalne štete

28. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32−34), Ustavni sud smatra da, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM. Tu naknadu dužna je platiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

b) Pravo na imovinu

29. Apelant također smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je isticao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da su ti navodi neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također neosnovani. VII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u postupku u kojem je od podnošenja tužbe do dostave konačne odluke apelantu protekao period od pet godina i nešto više od sedam mjeseci, zbog neažurnog postupanja Općinskog suda koji u odgovoru na apelaciju nije ponudio objektivno prihvatljive razloge koji bi mogli utjecati na drugačiju odluku Ustavnog suda.

31. Ustavni sud dalje zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer nije bilo moguće zaključiti da je Kantonalni sud postupao proizvoljno ili „očigledno nerazumno“. Osim toga, ne postoji ni povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u osporenoj odluci nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

32. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2544/21 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio