Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3267/22 (M. K. i drugi)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Eksproprijacija
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3267/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3267/22, rješavajući apelaciju Mare Kurbegović i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mare Kurbegović, Sefera Kurbegovića, Seada Kurbegovića i Esada Kurbegovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 015299 20 Uvp od 16. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mara Kurbegović, Sefer Kurbegović, Sead Kurbegović i Esad Kurbegović (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Sanskog Mosta, koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Miodrag Deretić i Draško Zec iz Prijedora, podnijeli su 17. avgusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 015299 20 Uvp od 16. juna 2022. godine.
2. Rješenjem Službe za geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Sanski Most od 26. juna 2019. godine izvršena je nepotpuna eksproprijacija dijela nekretnine u suvlasništvu apelanata, bliže označene u izreci rješenja, u korist Općine Sanski Most kao korisnika eksproprijacije. Rješenjem Federalne uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove od 11. septembra 2019. godine odbijena je žalba apelanata izjavljena protiv prvostepenog rješenja. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 015299 29 U od 27. novembra 2019. godine odbijena je tužba apelanata podnesena protiv drugostepenog rješenja.
3. Osporenom presudom Vrhovnog suda broj 01 0 U 015299 20 Uvp od 16. juna 2022. godine odbijen je zahtjev apelanata za vanredno preispitivanje navedene presude Kantonalnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz stanja u spisu proizlazi da je Općina Sanski Most odlukom od 31. oktobra 2018. godine utvrdila javni interes za nepotpunu eksproprijaciju - ustanovljenje prava služnosti na dijelu sporne nekretnine u svrhu izgradnje kanalizacione mreže. Zatim je naveo da je po prijedlogu Općinskog pravobranilaštva pred prvostepenim organom uz učešće apelanata i njihovog punomoćnika, održano ročište, te da su apelanti predložili da se izvrši potpuna eksproprijacija cijele nekretnine. Dalje je Vrhovni sud istakao da je odredbom člana 7. Zakona o eksproprijaciji propisano da eksproprijacijom nekretnina postaje vlasništvo korisnika eksproprijacije (potpuna eksproprijacija), dok je članom 8. navedenog zakona propisano da se eksproprijacijom na nekretnini može ustanoviti služnost (nepotpuna eksproprijacija). Takođe je istakao da je odredbom člana 11. navedenog zakona propisano da će se na zahtjev vlasnika nekretnine eksproprisati i preostali dio nekretnine ukoliko se utvrdi da vlasnik nema privrednog interesa da koristi taj dio, odnosno da mu je onemogućeno korištenje tog dijela. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da, suprotno navodima apelanata, nisu bili ispunjeni uslovi za potpunu eksproprijaciju nekretnine jer za potpunu eksproprijaciju nije utvrđeno postojanje javnog interesa. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da apelanti nisu dokazali da su ispunjeni uslovi za eksproprijaciju preostalog dijela sporne nekretnine u smislu člana 11. Zakona o eksproprijaciji, te da je slijedom toga zaključio da je nižestepeni sud pravilno odbio njihovu tužbu.
4. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelanti ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelanti naročito ističu da nemaju interes da zadrže preostali dio nekretnine iz čega proizlazi da su ispunjeni uslovi za potpunu eksproprijaciju cijele nekretnine.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim navodima apelanata, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda, čime je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. Stoga, navodi apelanata ne dovode u pitanje zaključak Ustavnog suda o nepostojanju proizvoljnosti u postupanju tog suda. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman