Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-563/21 (D. R.)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Doživotno izdržavanje
- Građanski postupak
- Pravo na pravnu sigurnost
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-563/21
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-563/21, rješavajući apelaciju Dijane Radusinović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sudija
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dijane Radusinović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 227650 20 Rev od 24. novembra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dijana Radusinović (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Vesna Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 17. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 227650 20 Rev od 24. novembra 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i punomoćnika tuženog Aljoše Šobota (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 22. juna 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su odgovor na apelaciju dostavili 24. juna 2022. godine.
3. Odgovori na apelaciju su 16. septembra 2022. godine dostavljeni apelantkinjinom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje u ostavljenom roku nije dostavljeno.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom broj 71 0 P 227650 15 P od 18. oktobra 2018. godine Osnovni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) utvrdio je da je ništav notarski ugovor o doživotnom izdržavanju koji su 29. decembra 2014. godine međusobno zaključili Branko Karlica kao primalac izdržavanja i njegova supruga Radojka, s jedne strane, i tuženi kao davalac izdržavanja, s druge strane (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Tom presudom nadležnom organu uprave naloženo je brisanje upisa prava vlasništva tuženog na dvosobnom stanu u Banjaluci, koji je pobliže opisan u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni stan). Iz obrazloženja presude proizlazi da se spornim ugovorom primalac izdržavanja obavezao da će sporni stan nakon smrti ostaviti tuženom, a tuženi se obavezao da će pružati konstantnu pomoć i njegu primaocu izdržavanja. Osnovni sud je utvrdio da su primalac izdržavanja i njegova supruga umrli, da je apelantkinja njihova kćerka, a tuženi njihov unuk, sin njihove druge kćerke. Tokom postupka bilo je sporno da li je sporni ugovor ništav zbog tvrdnji da primalac izdržavanja i njegova supruga nisu bili sposobni za rasuđivanje u momentu zaključenja spornog ugovora, odnosno da je sporni ugovor zaključen kako bi se izigrala apelantkinjina zakonska nasljedna prava.
6. U postupku je utvrđeno da su primalac izdržavanja i njegova supruga u momentu zaključenja spornog ugovora bili sposobni za rasuđivanje i da je taj osnov za utvrđivanje ništavosti ugovora otpao. Međutim, Osnovni sud je naglasio da je dopuštenost kauze bitan uslov za nastanak punovažnog ugovora jer, ukoliko je osnov nedopušten, ugovor je ništav. Nedopušten osnov je onaj koji je suprotan javnom poretku. Ugovor koji je suprotan javnom poretku je ništav, u smislu člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim obrazloženo je da je tuženi u vrijeme zaključenja spornog ugovora bio student, bez zaposlenja i primanja i da su ga izdržavali roditelji. Osnovni sud je naveo da primaocu izdržavanja nije bila potrebna ekonomska pomoć, a ni zdravstvena njega jer su i primalac izdržavanja i njegova supruga bili „na nogama“. Obrazloženo je da tuženi nije izvršavao sve obaveze preuzete ugovorom, posebno da nije pružao novčanu pomoć primaocu izdržavanja na koju se ugovorom obavezao. Osnovni sud je u konačnici zaključio da sporni ugovor „nema pravnu važnost jer su ugovorne strane išle za tim da se zakonski nasljednici primaoca izdržavanja izigraju u svojim pravima i da zbog toga ne ispunjava ni uslove za ugovor o poklonu“. Primjenom člana 139 stav 1 Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZON), te odredbi čl. 46 stav 1, 47, 66 i 103 ZOO-a Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude.
7. Presudom broj 71 0 P 227650 19 Gž od 27. septembra 2019. godine Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) odbio je žalbu tuženog i potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud je sve žalbene prigovore ocijenio neosnovanim, prihvatajući u cijelosti stavove prvostepenog suda (detaljnije na str. 3–6 obrazloženja).
8. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 227650 20 Rev od 24. novembra 2020. godine usvojio reviziju tuženog i obje nižestepene presude preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev. Revizioni sud je naglasio da su nižestepeni sudovi veći dio dokaznog postupka i obrazloženja posvetili objašnjavanju da tuženi nije ispunjavao ugovorom preuzete obaveze. Sve i da je to tačno, kako je naglasio Vrhovni sud, to bi bio razlog za raskid ugovora (član 142 stav 3 ZON-a), a ne za njegovu ništavost. U vezi s tim, navedeno je da primalac izdržavanja nije tražio raskid spornog ugovora zbog neizvršenja, da to ne traži ni apelantkinja, a da sud odlučuje samo u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva. Za valjanost spornog ugovora bitna je volja ugovornih strana u momentu sklapanja spornog ugovora. Tokom postupka je utvrđeno da su primalac izdržavanja i njegova supruga u vrijeme sklapanja spornog ugovora bili sposobni za rasuđivanje i upravljanje svojim postupcima.
9. Kako je dalje navedeno, predmet svakog ugovora mora biti moguć, dopušten, određen ili odrediv, a predmet spornog ugovora predstavlja uzajamne obaveze ugovornih strana. Doživotno izdržavanje je kompleksna obaveza i može se sastojati od niza različitih davanja i činjenja. Sadržina ugovora o doživotnom izdržavanju ne mora se nužno sastojati od davanja sredstava za izdržavanje, ona se može ogledati i u pružanju pažnje i brige u zadovoljavanju ličnih, civilizovanih, kulturnih i moralnih potreba primaoca izdržavanja. Prema činjeničnom utvrđenju, tuženi je svoje obaveze iz spornog ugovora izvršavao, osim obaveze davanja novčanih sredstava za izdržavanje, iako te okolnosti nisu relevantne u kontekstu postavljenog tužbenog zahtjeva. Stoga, činjenice da primaocu izdržavanja i njegovoj supruzi nisu bila potrebna novčana sredstva za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba i da tuženi ne bi bio u stanju da im pruži novčana sredstva nisu dovoljne za utvrđivanje ništavosti. Obrazloženo je da je primalac izdržavanja, osim spornog stana, raspolagao i drugom značajnom imovinom koja će biti predmet nasljeđivanja. U takvim okolnostima Vrhovni sud nije mogao da prihvati zaključak nižestepenih sudova da je sporni ugovor zaključen s ciljem „izigravanja nasljednih prava zakonskih nasljednika primaoca izdržavanja“. Takođe je istaknuto da ni druge činjenice i okolnosti ne ukazuju na takvu volju ugovarača, niti na njih ukazuje apelantkinja ili nižestepeni sudovi.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje prava na pravično suđenje apelantkinja vidi u kršenju principa pravne sigurnosti. Apelantkinja navodi da je Vrhovni sud iznio drugačiji stav od stava koji je taj sud iznio u Presudi broj 118-0-Rev-06-001 249 od 18. jula 2008. godine. U toj odluci Vrhovni sud je utvrdio ništavost ugovora o doživotnom izdržavanju jer namjera ugovarača nije bila ispunjenje obaveza, već izigravanje prava zakonskih nasljednika. Sličan stav je iznio Vrhovni sud FBiH (Rješenje broj 58 0 P 027196 12 Rev od 1. aprila 2013. godine), kao i Vrhovni sud Jugoslavije u Odluci broj Rev-3679/64. Apelantkinja navodi da je te odluke Vrhovni sud imao u vidu u konkretnom slučaju, ali ih nije uvažio. Ukazala je i na praksu suda u susjednoj Republici Srbiji. Prema njenom mišljenju, Vrhovni sud je odstupio ne samo od svoje prakse već i od prakse drugih sudova iste sudske instance. U vezi s kršenjem principa pravne sigurnosti, apelantkinja se pozvala na praksu Ustavnog suda (AP-1076/09, AP-168/09 i AP-2478/06).
Apelantkinja je navela da je Vrhovni sud svoju odluku zasnovao na potpuno drugačijem utvrđenju i ocjeni činjeničnog stanja u odnosu na nižestepene sudove. Stoga je, prema apelantkinjinom mišljenju, osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni člana 240 stav 2 ZPP-a. U vezi s tim, apelantkinja se pozvala na odluke br. AP-1434/06 i AP-1505/06. Apelantkinja smatra da Vrhovni sud nije dao jasno obrazloženje jer nije uzeo u obzir sve činjenice koje su utvrđene pred nižestepenim sudovima. Apelantkinja kršenje svojih prava vidi i u proizvoljnoj primjeni odredbi ZON-a i ZOO-a.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantkinjina prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvala. Istaknuto je da taj sud ostaje pri osporenoj odluci u kojoj su navedeni jasni razlozi zašto je revizija uvažena. Još je navedeno da apelantkinja nije pružila argumente i dokaze kojima bi svoje prigovore potkrijepila, osim što je nezadovoljna ishodom postupka. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. Tuženi je sve prigovore ocijenio neosnovanim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o nasljeđivanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/09, 55/09 – ispravka, 91/16 i 82/19) u relevantnom dijelu glasi:
Član 139.
Uslovi za punovažnost ugovora o doživotnom izdržavanju (1) Ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača ili neko treće lice, a u kome drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u nasljeđe nije ugovor o nasljeđivanju. To je ugovor o otuđivanju uz naknadu cijele ili dijela imovine koja pripada primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, čija je predaja davaocu izdržavanja odgođena do smrti primaoca izdržavanja (ugovor o doživotnom izdržavanju). (2) Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti notarski obrađen. (3) Ovaj ugovor mogu međusobno zaključiti lica koja su po zakonu obavezna da se međusobno izdržavaju.
Član 142. st. (1) i (3)
Raskid ugovora o doživotnom izdržavanju (1) Ugovorene strane mogu sporazumno raskinuti ugovor o doživotnom izdržavanju i pošto je počelo njegovo izvršenje. (3) Svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obaveze.
14. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenom glasilu na srpskom jeziku, ali lektorisan na službene jezike u Bosni i Hercegovini, koji u relevantnom dijelu glasi:
II – PREDMET
Kakav mora biti predmet obaveze
Član 46. (1) Ugovorna obaveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju. (2) Ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.
Ništavost ugovora zbog predmeta
Član 47.
Kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.
Kad je predmet obaveze nedopušten
Član 49. Predmet obaveze je nedopušten ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima.
Član 103. (1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.
15. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS) u relevantnom dijelu glasi:
Član 240. stav (2)
Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Član 250. stav (1)
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
VI.Dopustivost i meritum
16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
17. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
19. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
20. U odnosu na prigovor o povredi principa pravne sigurnosti, Ustavni sud zapaža da apelantkinja tvrdi da je Vrhovni sud odstupio od zauzete prakse u rješavanju istih ili sličnih predmeta. Ustavni sud, takođe, zapaža da je apelantkinja ukazala na jednu presudu Vrhovnog suda iz 2008. godine u kojoj je zauzet stav da je ugovor o doživotnom izdržavanju, koji je bio predmet ocjene u tom postupku, ništav zbog ništavosti predmeta obaveze (čl. 46 i 47 ZOO-a). Apelantkinja se u tom pravcu pozvala i na tri presude drugih sudova u kojima je utvrđena ništavost ugovora o doživotnom izdržavanju. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da samo postojanje jedne (kao u konkretnom slučaju) ili pak nekoliko protivrječnih sudskih odluka u okviru istog suda u pogledu sličnog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3279/20 od 20. aprila 2022. godine, tačka 27 s referiranjem na relevantnu praksu Evropskog suda za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Evropski sud, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
21. Ustavni sud zapaža da apelantkinja pitanje pravne sigurnosti problematizuje u kontekstu razloga za ništavost ugovora o doživotnom izdržavanju, u smislu relevantnih odredbi ZOO-a. Pri tome, apelantkinja tvrdi da su razlozi za ništavost postojali, a da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe ZOO-a. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23 s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).
22. Ustavni sud naglašava da se u konkretnom slučaju raspravljalo o pitanju ništavosti spornog ugovora o doživotnom izdržavanju, što je pitanje koje se cijeni u svakom konkretnom slučaju, u smislu člana 103 ZOO-a. Prema navedenoj odredbi, ugovor je ništav ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima. Ugovor je, u smislu člana 47 ZOO-a, ništav kada je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv. Predmet obaveze je nedopušten ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima (član 49 ZOO-a). U konkretnom slučaju apelantkinja je ništavost spornog ugovora zasnivala na tvrdnjama da primalac izdržavanja i njegova supruga u vrijeme sklapanja spornog ugovora nisu bili sposobni za rasuđivanje (vještačenjem je utvrđeno suprotno) i da je sporni ugovor zaključen „s ciljem izigravanja nasljednih prava zakonskih nasljednika primaoca izdržavanja“, što je činjenično pitanje koje je u postupku trebalo dokazati. Međutim, Vrhovni sud je utvrdio da ni apelantkinja niti nižestepeni sudovi nisu ponudili razloge, u smislu relevantnih odredbi ZOO-a, na osnovu kojih bi se mogla utvrditi ništavost spornog ugovora. U drugim predmetima na koje se apelantkinja pozvala u apelaciji, Vrhovni sud je odlučivao o istom pravnom pitanju, tj. o pravnoj validnosti ugovora o doživotnom izdržavanju, ali s drugačijim činjeničnim okolnostima i dokazima kojima je raspolagao. Stoga, činjenica da je u tim predmetima Vrhovni sud odlučio drugačije ne dovodi u pitanje kršenje prava na pravnu sigurnost jer se u apelantkinjinom slučaju radi o drugačijim činjenicama. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantkinjini navodi o kršenju principa pravne sigurnosti. Neosnovano je i njeno pozivanje na odluke Ustavnog suda u kojima je Ustavni sud utvrdio kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na princip pravne sigurnosti jer se radi o bitno drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji nego što je u ovom slučaju.
23. U vezi s apelantkinjinim navodima kojima ukazuje da Vrhovni sud nije obrazložio odluku, Ustavni sud podsjeća da u skladu s ustaljenom sudskom praksom Evropskog suda, da bi se ispunili zahtjevi pravičnog suđenja, domaći sudovi u presudama moraju na odgovarajući način navesti razloge na kojima temelje presude. Obaveza obrazlaganja ne zahtijeva detaljan odgovor na svaki prigovor podnositelja zahtjeva, već konkretan i izričit odgovor na argumente koji su odlučujući za ishod određenog postupka (vidi, Evropski sud, Farzaliyev protiv Azerbejdžana, presuda od 28. maja 2020. godine, predstavka broj 29620/07, tačka 36).
24. U vezi s tim prigovorom, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud imao u vidu karakteristike ugovora o doživotnom izdržavanju (član 139 ZON-a), kao i predmet i sadržinu spornog ugovora. Sve to je Vrhovni sud doveo u vezu sa zakonskim okvirom koji se odnosi na ništavost ugovora i razlozima na kojima je apelantkinja zasnovala tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je naglasio da razlozi koje su imali u vidu nižestepeni sudovi, koji su se ticali (ne)ispunjavanja ugovornih obaveza tuženog, nisu mogli biti osnov za ništavost ugovora, već za njegovo poništenje, u smislu člana 142 stav (3) ZON-a. Pri tome, Vrhovni sud je na osnovu činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova zaključio da je tuženi, u suštini, ispunio gotovo sve ugovorom preuzete obaveze, osim davanja novčane pomoći, ali da to per se ne može biti valjan pravni osnov za ništavost ugovora, u smislu relevantnih odredbi člana 103 ZOO-a. Vrhovni sud je obrazložio i da je primalac izdržavanja, pored spornog stana, raspolagao i drugom imovinom podobnom za nasljeđivanje, što razloge o izigravanju apelantkinjinih nasljednih prava dodatno čini neosnovanim. Imajući u vidu obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da dato obrazloženje zadovoljava kriterije prava na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga su i ti prigovori neosnovani.
25. U odnosu na prigovor da je Vrhovni sud povrijedio član 240 stav (2) ZPP-a jer je, kako apelantkinja tvrdi, utvrdio drugačije činjenično stanje od onog koje su utvrdili nižestepeni sudovi, Ustavni sud se poziva na stav iznesen u tački 22 ove odluke u vezi s ovlaštenjima Ustavnog suda. Polazeći od toga, Ustavni sud zapaža da član 240 stav (2) ZPP-a propisuje da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Revizioni sud, stoga, prilikom odlučenja o reviziji polazi od činjeničnog stanja koje je utvrdio drugostepeni sud, bilo da je taj sud prihvatio činjenično stanje prvostepenog suda (kao u konkretnom slučaju) ili je drugostepeni sud, u skladu s procesnim pravilima, utvrdio drugačije činjenično stanje od prvostepenog suda. U svjetlu svega prethodno iznesenog, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da su ti prigovori osnovani. Vrhovni sud je primjenom člana 250 stav (2) ZPP-a odlučio kao u izreci presude iz razloga što činjenično utvrđenje drugostepenog suda i razlozi koje je naveo nisu mogli opravdati primjenu relevantnih odredbi ZOO-a koje je drugostepeni sud imao u vidu prilikom utvrđivanja ništavosti spornog ugovora.
26. Konačno, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja tokom postupka imala mogućost da učestvuje u postupku ravnopravno sa suprotnom stranom, da predlaže dokaze i iznosi prigovore. Stoga, očito nezadovoljstvo osporenom odlukom i činjenica da je Vrhovni sud uvažio reviziju suprotne strane i preinačio nižestepene odluke per se ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje. Ustavni sud podsjeća da je prilikom odlučenja uzeo u obzir i ostale apelantkinjine prigovore koji nisu mogli uticati na drugačiji stav Ustavnog suda.
27. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani. Pravo na imovinu
28. Apelantkinja smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantkinja tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantkinjino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je sud u osporenoj odluci dao jasno obrazloženje o neosnovanosti apelantkinjinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila utvrđenje ništavosti spornog ugovora o doživotnom izdržavanju, a apelantkinja svojim navodima nije dovela u pitanje pravičnost postupka u konkretnom slučaju, niti je dokazala da je postupak na bilo koji način proveden na njenu štetu ili da je prekršen princip pravne sigurnosti.
30. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.