Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2708/22 (HŽ Infrastruktura d.o.o. Zagreb)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2708/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. travnja 2026. godine, u predmetu broj AP-2708/22, rješavajući apelaciju koju je podnio HŽ „Infrastruktura“ d.o.o. Zagreb, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio HŽ „Infrastruktura“ d.o.o. Zagreb protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 062730 22 Rev od 27. rujna 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. HŽ „Infrastruktura“ d.o.o. Zagreb (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, Republika Hrvatska, koji zastupa Zajednički odvjetnički ured „Josip Krešić, Bojan Krešić i Franjo Barbarić“ iz Čapljine, podnio je 15. srpnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 062730 22 Rev od 31. ožujka 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 062730 22 Rev od 27. rujna 2021. godine.

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-41/22 od 9. veljače 2022. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda od 27. rujna 2021. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 31. ožujka 2022. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 18. svibnja 2017. godine obvezani su tuženi (Željeznice Federacije BiH Sarajevo, PJ Čapljina i apelant) da tužitelju (S. M.) na ime naknade nematerijalne štete solidarno isplate iznos od 18.277,00 KM.

4. Presudom Kantonalnog suda od 27. rujna 2021. godine žalbe tuženih su djelomično uvažene i prvostupanjska presuda preinačena tako što su tuženi obvezani tužitelju solidarno isplatiti iznos od 13.055,00 KM, dok su u preostalom dijelu žalbe odbijene. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je u postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno da se 12. studenog 2015. godine dogodila prometna nezgoda tako što je tužitelj upravljajući automobilom izašao na prijelaz preko željezničke pruge, nakon čega je s njim kontakt ostvarilo apelantovo šinsko vozilo. Također je utvrđeno da su ispred prijelaza postavljeni prometni znaci kojim se nalaže obvezno zaustavljanje, odnosno kojim se označava prijelaz puta preko željezničke pruge, ali da tužitelj unatoč tome prije prelaska nije zaustavio svoj automobil. Konačno, utvrđeno je da se apelantovo šinsko vozilo prije kočenja kretalo brzinom od 115 km/h, a u momentu kontakta 80 km/h. Pri tome, Pravilnikom za neosigurane putne prijelaze preko pruge propisano je da brzina kretanja šinskih vozila ne smije biti veća od 15 km/h.

5. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ukazao da je relevantne činjenice o uzroku i tijeku prometne nezgode prvostupanjski sud pravilno utvrdio, ali da je iz pravilno utvrđenih činjenica izveo pogrešne zaključke i nepravilno primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom odredbi čl. 178. stavak (2) i 192. stavak (1) Zakona o obligacijskim odnosima podcijenio tužiteljev doprinos, a precijenio doprinos tuženih s obzirom na to da je nezgodu primarno izazvao tužitelj. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da su tuženi svojim radnjama uzrokovali da šteta bude veća, te zaključio da je njihov doprinos nastanku nezgode 50 %. Naime, ukazao je da se njihov doprinos ogleda u tome da se apelantovo šinsko vozilo, prema nalazu i mišljenju vještaka prometne struke, moglo zaustaviti prije kontakta s tužiteljevim automobilom da se kretalo propisanom brzinom, dok prvotuženi nije osigurao pružni prijelaz na odgovarajući način.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je redovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da je Kantonalni sud pogrešno izjednačio tužiteljeve radnje, za koje je utvrdio da su uzrok nezgode, i apelantove radnje, za koje je utvrdio da su doprinijele nezgodi.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

9. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21., i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

12. Na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud dao jasne razloge za izvođenje zaključka o doprinosu tužitelja, prvotuženog i apelanta nastanku nezgode, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2708/22 (HŽ Infrastruktura d.o.o. Zagreb) | Sudska praksa | Aktio