Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-738/21 (Đ. R.)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Naknada štete
- Privatni život
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Internet
- Građanski postupak
- Kleveta
- Sloboda izražavanja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-738/21
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-738/21, rješavajući apelaciju Đorđa Rađena, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sudija
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Đorđa Rađena podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 283904 20 Gž od 14. decembra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Đorđe Rađen (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragan Stupar, advokat iz Banjaluke, podnio je 4. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 283904 20 Gž od 14. decembra 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tuženog Slobodana Vaskovića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 16. juna 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud i Osnovni sud su odgovor na apelaciju dostavili 8, odnosno 9. jula 2022. godine. Tuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Odgovori sudova su 13. jula 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi izjašnjenja. Izjašnjenje u ostavljenom roku nije dostavljeno.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 283904 19 P2 od 19 P2 od 19. februara 2020. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu 5.000,00 KM na ime povrede ugleda i časti zbog klevete. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je tuženi u periodu od 28. aprila do 1. maja 2018. godine na svom blogu http://slobdanvaskovic.blogspot.ba objavio tri teksta u kojima se apelantovo ime pominje u kontekstu događaja u vezi s ubistvom Davida Dragičevića i apelantove izjave koju je dao policijskim organima o pljački njegove kuće, koja je dovedena u vezu s Davidom Dragičevićem. U tekstu pod naslovom „Pravda za Davida: Inspektor Karanović istraživao 'lažnu' pljačku; Đorđe Rađen potpisao Lažnu izjavu, napisanu u MUP-u“ navedeno je: „Među njima i […] Đorđe Rađen, suvlasnik kuće u Laušu. Obojica saučesnici, zasad.“ Zatim u tekstu pod naslovom „Prihvatanje polovičnih rješenja značilo bi oslobađanje nalogodavaca ubistva i prihvatanje novih ubistava: Neophodno otkriti Sve Egzekutore i Naručioce Ubistva Davida Dragičevića“ navedeno je: „Kada se Kuća isključi kao mjesto zločina, a isključena je, već imamo saučesnika tog zločina – od Đorđa Rađena do […]“. U tom tekstu još je navedeno: „Objavio sam i da je Đorđe Rađen u MUP-u RS potpisao već napisanu izjavu da mu je Kuću opljačkao David Dragičević. Ko je Rađenu dao već napisanu izjavu?“ U tekstu pod naslovom „Razgovor sa Vujadinom Savanovićem, vlasnikom hostela 'Vesto', čije su kamere snimile Lažnu, Izrežiranu Pljačku Kuće Đorđe Rađena“ prezentiran je razgovor između tuženog i Vujadina Savanovića u vezi s pljačkom kuće Đorđa Rađena i njihovo viđenje o tome da li se pljačka uopšte dogodila. Tokom postupka je utvrđeno da su sporne tekstove objavili različiti štampani mediji.
7. Imajući u vidu sadržaj spornih tekstova, Osnovni sud se pozvao na odredbe čl. 5 i 6 Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK) i član 10 stav 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), koje je citirao. Potom je sud naveo da je na apelantu bio teret dokazivanja da je sadržaj spornog izražavanja netačan, a da apelant na te okolnosti nije provodio dokaze. Osnovni sud je obrazložio da apelant ni u svom iskazu nije naveo šta u spornom izražavanju nije tačno. Shodno tome, Osnovni sud je primjenom čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.
8. Presudom broj 71 0 P 283904 20 Gž od 14. decembra 2020. godine Okružni sud je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud je imao u vidu čl. 5, 6 i 7 ZZK, zatim član 10 stav 2 Evropske konvencije, te je u svjetlu navedenih odredbi istakao da sloboda izražavanja uživa najviši stepen zaštite u demokratskom društvu, posebno kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, koje može biti ograničeno samo u određenom broju slučajeva. Obrazloženo je da su odredbama ZZK predviđeni slučajevi u kojima je isključena odgovornost za klevetu, između ostalog, ako se radi o izražavanju mišljenja koje ne podliježe dokazivanju istinitosti. Okružni sud je potom analizirao sporno izražavanje, nakon čega je izveo zaključak da je tuženi u spornim tekstovima iznio svoje mišljenje o događaju koji je pokrenuo sveobuhvatnu javnu polemiku. Navedeno je da je tačno da je tuženi u spornim tekstovima apelanta nazvao „saučesnikom“ u ubistvu Davida Dragičevića. Međutim, Okružni sud je obrazložio da se radi o mišljenju tuženog u vezi s okolnostima ubistva Davida Dragičevića. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da su se nakon pronalaska tijela Davida Dragičevića različiti mediji bavili detaljima tog slučaja. Mediji su se bavili i događajem u vezi s apelantovom prijavom o pljački njegove kuće, za koju je osumnjičen David Dragičević. Nadležna tijela su tokom istrage ubistva utvrdila da za tvrdnje o pljački apelantove kuće ne postoje čvrsti dokazi, što je u javnosti izazvalo sumnju u postupanje nadležnih organa u postupku istrage o okolnostima stradanja Davida Dragičevića. Prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan, ali, prema mišljenju tog suda, iz drugih razloga od onih koje je naveo prvostepeni sud, odnosno zato što sporno izražavanje nema karakter klevete, pa shodno tome ne postoji pravni osnov za naknadu štete.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na ugled iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant dovodi u vezu s arbitrarnom primjenom prava jer redovni sudovi nisu „pravilno istražili“ izražavanje tuženog i sve okolnosti konkretnog slučaja. Apelant ukazuje da je prvostepeni sud arbitrarno primijenio odredbe ZZK kada je teret dokazivanja (ne)istinitosti spornog izražavanja prebacio na apelanta jer je u takvim predmetima teret dokazivanja bio na tuženom. Prema apelantovom mišljenju, u konkretnom slučaju se radi o ozbiljnoj i zlonamjernoj kleveti i teškim optužbama koje su gotovo uništile njegov ugled, a nikako o izražavanju mišljenja. Zatim, apelant tvrdi da nezadovoljstvo radom nadležnih institucija ne može biti opravdanje za štetu koja mu je učinjena. Izvršenje krivičnog djela, neprofesionalan rad nadležnih institucija i sporno izražavanje tuženog stavili su apelanta i članove njegove porodice na metu medija i neopravdanog gnjeva javnosti. Apelant je zbog spornog izražavanja okarakterisan kao saučesnik krivičnog djela, zbog čega je došlo do povrede ugleda i časti. Prema apelantovom mišljenju, redovni sudovi nisu postigli pravičan balans između njegovog prava na ugled i prava tuženog na slobodu izražavanja. Povreda prava na pravično suđenje ogleda se, kako navodi, u tome što sudovi nisu odgovorili na sva pitanja i prigovore koji su ponovo izneseni u apelaciji.
b) Odgovor na apelaciju
10. Okružni sud i Osnovni sud su naveli da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava te su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
11. Zakon o zaštiti od klevete RS („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje.
3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši , prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
4. Kada se izražavanje odnosi na preminulu osobu, nasljednik prvog reda te osobe može podnijeti tužbu u smislu ovog zakona ako izražavanje prouzrokuje štetu i njegovom ličnom ugledu.
Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
VI.Dopustivost i meritum
12. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz čl. II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 8 Evropske konvencije.
Pravo na zaštitu ugleda
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
14. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj dosadašnjoj praksi utvrdio da se „privatni život“ odnosi na aspekte koji se vežu za lični identitet i ugled (vidi, između ostalih, Evropski sud, Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, tač. 27–29). Štaviše, da bi član 8 Evropske konvencije uopšte bio primjenjiv, napad na čast i ugled mora doseći određen stepen težine koji bi mogao prouzrokovati štetu ličnom uživanju prava na poštovanje privatnog života (vidi Evropski sud, Fuchsmann protiv Njemačke, presuda od 19. oktobra 2017. godine, predstavka broj 71233/13, tačka 30). Imajući u vidu sadržaj spornog izražavanja, Ustavni sud smatra da sporno izražavanje ima dovoljnu težinu za pokretanje pitanja zaštite prava iz člana 8 Evropske konvencije.
15. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu naknade nematerijalne štete koju je, prema navodima iz tužbe, pretrpio zbog klevete. Ustavni sud stoga smatra da osporena odluka Okružnog suda nesumnjivo predstavlja „miješanje“ u apelantovo pravo na ugled iz člana 8 Evropske konvencije. Dalje, da bi to miješanje bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili opšteg interesa i (c) biti u skladu s principom proporcionalnosti.
16. Ustavni sud zapaža da je navedeno miješanje bilo „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama čl. 5 i 6 Zakona o zaštiti od klevete, koji je objavljen u javnosti i dostupan. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je Okružni sud, koji je donio konačnu odluku u tom predmetu, korigovao proizvoljan stav Osnovnog suda o primjeni pravila o teretu dokazivanja u predmetima koji pokreću pitanje iz člana 10 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Europapress Holding d.o.o. protiv Hrvatske, presuda od 22. oktobra 2009. godine, predstavka broj 25333/06, tačka 63). Dalje, miješanje je u konkretnom slučaju imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti prava tuženog na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije (vidi, između ostalih, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, predstavka broj 17224/11, tačka 73).
17. Zatim, zaštita privatnog života mora biti uravnotežena s pravom na slobodu izražavanja prema članu 10 Evropske konvencije. Dakle, osnovno pitanje u predmetu jeste da li su sudovi svojim odlukama postigli pravičnu ravnotežu između prava apelanta na zaštitu njegovog ugleda, koji je element njegovog privatnog života, i prava tuženog na slobodu izražavanja zagarantovanog članom 10 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Pfeifer protiv Austrije, presuda od 15. novembra 2007. godine, predstavka broj 12556/03, tačka 38). U principu, ta prava zaslužuju jednako poštovanje. Ako su domaće vlasti uspostavile ravnotežu između ta dva prava u skladu s kriterijima postavljenim u praksi suda, sudu bi bili potrebni jaki razlozi da stav domaćih sudova zamijeni svojim mišljenjem. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je Evropski sud u praksi utvrdio relevantne principe koji bi se trebali razmotriti u kontekstu uspostavljanja pravične ravnoteže između jednako važnih, ali u određenom slučaju suprotstavljenih prava (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (VV) predstavke br. 40660/08 i 60641/08, tač. 109–113, ECHR 2012). Ti kriterijumi su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je oštećeni poznat, predmet izvještaja, prethodno ponašanje dotičnog lica, način pribavljanja informacija i njihova istinitost, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja.
18. Prvo pitanje koje se postavlja jeste da li se, u smislu zakonske definicije, tuženi može smatrati „novinarom“. Ustavni sud zapaža da je sporno izražavanje tuženi objavio na svojoj internet stranici – blogu. O ulozi bloga kao informativne platforme u svjetlu Preporuke Komiteta ministara CM/Rec (2016)4 i prakse Evropskog suda Ustavni sud se detaljnije bavio u svojoj praksi (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-18/20 od 20. oktobra 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je naveo da, iako nove informativne platforme, uključujući i blog, ne potpadaju pod zakonsku definiciju „novinara“, one sve više imaju sličnu ili jednaku ulogu u javnim debatama onoj koju su tradicionalno imali institucionalizovani mediji. Imajući u vidu navedeno, kao i okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se tuženi može smatrati „novinarom“ koji na svojoj internet stranici – blogu objavljuje tekstove koji se tiču korupcije, kriminala i sl.
19. Redovni sudovi su u predmetu zaključili da se sporno izražavanje odnosilo na pitanje od javnog interesa jer se ticalo događaja u vezi s nerazjašnjenim ubistvom mladića iz Banjaluke Davida Dragičevića. Opštepoznato je da je navedeni događaj zaokupio javnost u BiH, ali i van njenih granica. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odlučivao o (ne)djelotvornosti istrage nadležnih organa u predmetu ubistva Davida Dragičevića (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
1140/19 od 23. juna 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) i utvrdio kršenje prava iz člana 2 Evropske konvencije u njegovom proceduralnom dijelu s obzirom na to da nadležni organi nisu okončali istragu u vezi s ubistvom Davida Dragičevića. Dakle, i Ustavni sud smatra da je nesporno da je sve što se dovodi u vezu s još nerazjašnjenim ubistvom Davida Dragičevića od velikog interesa za javnost.
23. Dalje, Ustavni sud zapaža da se redovni sudovi u konkretnom predmetu nisu bavili pitanjem da li je apelant javna ličnost ili ne. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je apelant postao poznat široj javnosti nakon što su mediji objavili da je prijavio pljačku svoje kuće baš zato što je pljačka dovedena u vezu s Davidom Dragičevićem. U toku istrage ubistva Davida Dragičevića nadležni organi su ispitali apelantovu prijavu i o tome su izvještavali javnost. Mediji su pratili događaj. Takve okolnosti potaknule su tuženog da na blogu objavi tekstove u kojima je propitivao apelantovu ulogu u tragičnom događaju i njegovu navodnu vezu s nadležnim organima MUPRS. Stoga, Ustavni sud smatra da je, u kontekstu tog događaja, apelant nesporno postao poznat široj javnosti.
24. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud analizirao izražavanje tuženog, koje je doveo u kontekst konkretnog slučaja. Okružni sud je zaključio da se, uzimajući u obzir okolnosti koje su pratile sporni događaj, ne može govoriti o kleveti već o mišljenju tuženog o apelantovoj ulozi u spornom događaju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se u predmetima koji pokreću pitanje klevete sporna izražavanja i izjave moraju sagledavati u kontekstu različitih aspekata (vidi Evropski sud, Bodrožić protiv Srbije, predstavka broj 32550/05, tač. 51 i 52). Prema mišljenju Ustavnog suda, Okružni sud je upravo postupajući na navedeni način sporno izražavanje okarakterisao kao mišljenje tuženog, imajući u vidu kontekst cijelog događaja i apelantovo ponašanje. Ustavni sud zapaža da je apelant MUPRS prijavio provalnu krađu u svojoj kući u noći kada je David Dragičević nestao. Navodi o provalnoj pljački apelantove kuće su se u prvi mah doveli u vezu s Davidom Dragičevićem. Tokom daljnje istrage ubistva nadležni policijski organi u Republici Srpskoj su utvrdili da ne postoje dokazi da je u apelantovoj kući izvršena provalna krađa, kao ni dokazi da je to učinio David Dragičević, kako je to apelant tvrdio u prijavi koju je podnio MUPRS (op. cit. AP-1140/19, tačka 157). Upravo kada se sporno izražavanje sagleda s različitih aspekata može se doći do zaključka da je tuženi u apelantovim postupcima imao povod, odnosno „vjerodostojan činjenični osnov“ da iznese svoje mišljenje da je apelant dao „lažnu izjavu“ i da je „saučesnik ubistva“. Ustavni sud može prihvatiti da je sporno izražavanje moglo izazivati neugodnosti kod apelanta. Međutim, tuženi je izrazio svoje mišljenje za koje je postojao povod u apelantovim postupcima. Pri tome, Ustavni sud ne zapaža ništa što bi ukazalo da je tuženi postupao mala fide.
20. Imajući u vidu sve izneseno, Ustavni sud prihvata obrazloženje Okružnog suda da se u konkretnom slučaju radilo o izražavanju mišljenja tuženog o spornom događaju za koje je tuženi imao povod u događajima koji su bili medijski praćeni. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je osporenom odlukom postignuta pravična ravnoteža između apelantovog prava na ugled i prava tuženog na slobodu izražavanja. Pri tome, Ustavni sud ne uočava da je Okružni sud u balansiranju između dva zaštićena prava prekoračio svoju slobodnu procjenu. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
22. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
23. U vezi s apelantovim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23 s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
24. Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da tokom postupka iznese argumente i dokaze koje je smatrao relevantnim za svoj slučaj i imao je priliku stvarno osporavati argumente i dokaze suprotne strane. Sve argumente koji su, objektivno gledano, bili relevantni za rješavanje slučaja, sudovi su ispitali. Činjenica da se apelantov stav o spornom izražavanju ne podudara sa stavom Okružnog suda per se ne pokreće pitanje kršenje prava na pravično suđenje. Imajući u vidu obrazloženje Okružnog suda, koji je donio konačnu odluku u predmetu, Ustavni sud ne zapaža proizvoljnost u segmentima na koje je apelant ukazao.
25. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
VII.Zaključak
26. Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije jer je Okružni sud u balansiranju apelantovog prava na ugled iz člana 8 Evropske konvencije i prava tuženog kao autora spornog izražavanja na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije u okolnostima konkretnog slučaja postigao razumnu ravnotežu između navedenih konkurentskih prava.
27. Nema ni kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud nakon analize spornog izražavanja u kontekstu spornog događaja, koji je pobudio pažnju javnosti, zaključio da sporno izražavanje ne predstavlja klevetu u smislu člana 5 ZZK i da u takvim okolnostima nema osnova da se tuženom nametne sankcija u vidu tražene naknade štete, za što je dato dovoljno jasno obrazloženje.
28. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.