Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-783/21 (J. J.)
Odluka donesena 13. 07. 2023.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Radni spor
- Pravo na rad
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-783/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 07. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 13. jula 2023. godine, u predmetu broj AP-783/21, rješavajući apelaciju Jordana Jovanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jordana Jovanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 443756 20 Rev 2 od 15. decembra 2020.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jordana Jovanovića podnesena zbog dužine trajanja postupka koji je okončan presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 443756 20 Rev 2 od 15. decembra 2020. godine, zbog toga što se radi o istom pitanju o kojem je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. Jordan Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Milorad Ivošević, advokat iz Banjaluke, podnio je 8. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 443756 20 Rev 2 od 15. decembra 2020. godine. Apelant je u dopuni apelacije od 17. marta 2021. godine ponovio apelacione navode. Uvodne napomene
2. Apelant je, prije podnošenja ove apelacije, Ustavnom sudu podnio dvije apelacije zbog dužine trajanja konkretnog postupka. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP- 5086/14 od 14. oktobra 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), usvojio apelantovu apelacija i utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u konkretnom postupku. Ustavni sud je naložio Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) da po hitnom postupku okonča postupak a Vladi Kantona Sarajevo da apelantu isplati iznos od 3.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku. Osim toga Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 756/20 od 3. marta 2021. godine, odbio apelantovu apelaciju u odnosu na dužinu trajanja istog parničnog postupka koji je nakon podnošenja te apelacije, ali prije donošenja odluke Ustavnog suda, okončan presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 443756 20 Rev 2 od 15. decembra 2020. godine.
Postupak okončan osporenom odlukom
3. Apelant je 22. oktobra 1999. godine tužbom pokrenuo parnični postupak radi vraćanja na posao. Postupak je prekinut radi ustupanja spisa Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija). Nakon što je rješenje Komisije kojim je odbijen apelantov zahtjev za regulisanje radnopravnog statusa postalo konačno, apelant je 1. decembra 2006. godine podnio novu tužbu. Apelant je tužbenim zahtjevom tražio da sud obaveže tuženog JP Ceste Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) da, na osnovu odredbe člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), uspostavi apelantu radnopravni status radnika na čekanju, poveže staž i isplati potraživanja iz radnog odnosa. Nakon spajanja ove dvije parnice 2017. godine, apelant je konačno opredijelio tužbeni zahtjev.
4. Općinski sud je, nakon što su prethodno donesene odluke ukinute u žalbenom postupku i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, donio presudu broj 65 0 Rs 443756 16 Rs 2 od 10. novembra 2017. godine. Navedenom presudom Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da apelantu uspostavi radnopravni status povezivanjem staža od 30. aprila 1992. godine do 1. juna 2009. godine, zaključi radnu knjižicu s navedenim datumom, te uplati doprinose i isplati neisplaćene plate, naknade za topli obrok i regres za navedeni period.
5. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant 1983. godine zasnovao radni odnos kod prednika tuženog i da nije obavljao faktički rad kod tuženog u utuženom periodu. Dalje je navedeno da se, prema izvedenim dokazima, apelantova radna knjižica nalazi kod tuženog i da se apelant de iure još nalazi u radnom odnosu. Međutim, Općinski sud nije mogao utvrditi datum do kada je apelant faktički obavljao rad kod tuženog, jer u tom pravcu nisu provođeni dokazi. Stoga je Općinski sud odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je traženo da se zaključi radna knjižice. Kako apelant de facto nije u radnom odnosu kod tuženog, Općinski sud je ocijenio neosnovanim i tužbeni zahtjev za povezivanje staža i isplatu neisplaćenih plata i naknada, te uplatu doprinosa. Osim toga, Općinski sud je ocijenio neblagovremenim apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade otpremnine za odlazak u penziju, jer je istaknut tek u završnoj riječi.
6. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 14. marta 2019. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. Međutim, u revizionom postupku, Vrhovni sud je rješenjem od 8. oktobra 2019. godine usvojio apelantovu reviziju, ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
7. U ponovnom postupku, Kantonalni sud je donio presudu broj 65 0 Rs 443756 19 Rsž 4 od 3. juna 2020. godine, kojom je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da zakonito i pravilno odlučivanje o apelantovom zahtjevu pretpostavlja pravilnu primjenu odredbe člana 143. stav 2. ZOR-a. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da apelant nije predložio dokaz na okolnost da u periodu od 30. aprila 1992. godine do 5. maja 2000. godine nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. Istaknuto je da je apelant obavezan predočiti ove dokaze jer se ne radi o općepoznatoj ili nespornoj činjenici. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da nije podnio tužbu iz osnova člana 143. stav 2. ZOR-a, jer je tužba podnesena 2006. godine sadržavala tužbeni zahtjev zasnovan na ovoj zakonskoj odredbi. Ukazano je da je apelant svoja prava iz radnog odnosa koje je imao sa prednikom tuženog mogao ostvariti samo u onom obimu i kako je predviđeno odredbama člana
143. ZOR-a. Kako apelant nije ispunio uslove iz člana 143. ZOR-a, Kantonalni sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da se apelantu ne može povezati radni staž, zaključiti radna knjižica i isplatiti novčana potraživanja. Kantonalni sud je također ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da se apelantu mora omogućiti vraćanje radne knjižice, koju zaštitu može ostvariti kroz upravni postupak i putem nadležne upravne inspekcije (čl. 135. i 136. ZOR).
8. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 443756 20 Rev 2 od 15. decembra 2020. godine, odbijena je apelantova revizija. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio pravilo o teretu dokazivanja iz člana 126. u vezi sa čl. 123. i 125. Zakona o parničnom postupka (u daljnjem tekstu: ZPP), kao i odredbu člana 143. ZOR-a. Dalje je naveo da iz navoda tuženog ne proizlazi da je tuženi priznao činjenicu da apelant u spornom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, pa je apelant bio obavezan da tu odlučnu činjenicu dokaže u postupku. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je apelant dokazao prve dvije odlučne činjenice u smislu primjene člana 143. ZOR-a: da je bio u radnom odnosu sa prednikom tuženog i da se blagovremeno obratio tuženom radi uspostavljanja radnopravnog statusa. Međutim, apelant nije dokazao činjenicu koja se odnosi na zasnivanje radnog odnosa kod drugog poslodavca. Stoga je Vrhovni sud zaključio da apelant nije dokazao postojanje prava čiju je zaštitu tražio.
9. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Osim toga apelant je ukazao da je prekršena zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te odredbe člana II/1 i člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine i prava na rad. Apelant navodi da je sud odbio izvođenje dokaza uvidom u rješenja Komisije i Federalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a, a da su svi sudovi zasnovali svoje odluke na ovom dokazu. Također tvrdi da se u ovoj pravnoj stvari ne može primijeniti odredba člana 143. ZOR-a, jer u vrijeme podnošenje tužbe ona nije postojala. Nadalje, apelant smatra neosnovanim stav Vrhovnog suda da treba dokazivati pravo na vraćanje na posao, odnosno uspostavljanja radnopravnog statusa, kao i stav Vrhovnog suda o teretu dokazivanja. U vezi s tim, ističe da se sve vrijeme u Fondu penzijskog i invalidskog osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine vodio kao radnik tuženog. Stoga smatra da ne postoji teret dokazivanja“ kod činjenica koje su neupitne a tuženi nije negirao“.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. U odnosu na dužinu trajanja postupka
11. Ustavni sud zapaža da apelant pokreće isto pitanje koje je bilo predmet ranijih podnesenih apelacija (AP-5086/14 i AP 756/20) o kojim je Ustavni sud, kako je to navedeno, već donio odluku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u ovom dijelu, podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2647/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 10, dostupna na www.ustavnisud.ba).
U odnosu na osporenu odluku
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. U vezi sa navodima koji se tiču ocjene dokaza i primjene procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe člana 143. ZOR-a i ZPP-a, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbu iz 2006. godine zasnovao na članu 143. ZOR-a, pa su očigledno neosnovani navodi da se u ovoj pravnoj stvari ne može primijeniti navedena odredba. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud jasno ukazao na razloge zbog kojih je apelant morao dokazati činjenicu da nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. Dalje, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Ustavni sud zapaža da je apelant naveo i kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz apelacionih navoda proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Ustavni sud, dalje, u odnosu na apelantove navode da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na rad, podsjeća da pravo na rad nije garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostalog, naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996.; u daljnjem tekstu: Pakt). Ovim paktom u članu 6. je garantirano pravo na rad. S obzirom da se apelantovi navodi o kršenju prava na rad zasnivaju na istim navodima koje je istaknuo pri navodnom kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. Pakta također očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Također, apelant smatra da su osporenom odlukom prekršene odredbe člana II/1. i člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, imajući u vidu suštinu navedenih odredbi (obaveza osiguranja najvišeg nivoa prava odnosno direktna primjena prava i sloboda iz Evropske konvencije) i zaključke Ustavnog suda iz prethodnih tačaka odluke, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi ovih članova očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić