Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-428/21 (Š. I.)
Odluka donesena 23. 03. 2023.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-428/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 03. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 23. marta 2023. godine, u predmetu broj AP-428/21, rješavajući apelaciju Šefije Ibradžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šefije Ibradžić, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 029847 18 Rev od 6. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Šefija Ibradžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnijela je 6. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 P 029847 18 Rev od 6. oktobra 2020. godine. Uvodne napomene
2. Apelantica i S. Ć. su osnivači firme d.o.o „Euro Benz“ Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: prvotuženi) sa udjelima od po 50% osnivačkog kapitala. S.Ć. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) je upisan kao direktor prvotuženog u registar Općinskog suda u Bihaću. Na skupštini prvotuženog koja je održana 23. marta 2013. godine, donesene su odluke da se drugotuženi razrješava dužnosti direktora, zaključno sa 24. martom 2013. godine, a da se za direktora prvotuženog imenuje A.I. (apelantičin suprug), počev od 25. marta 2013. godine.
3. Drugotuženi je 9. aprila 2013. godine podnio Općinskom sudu u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) tužbu protiv prvotuženog, radi poništenja kao nezakonitih odluka donesenih na skupštini prvotuženog 23. marta 2013. godine. Općinski sud je 19. aprila 2013. godine donio rješenje broj 17 0 P 048852 13 P kojim je usvojio prijedlog drugotuženog za donošenje privremene mjere osiguranja, te je „naložio zabranu upisa svih promjena u sudskom registru Općinskog suda u Bihaću i knjigovodstvu prvotuženog“. Rješenjem je određeno da će mjera zabrane, ostati na snazi do sljedeće odluke suda o njoj. Rješenjem Općinskog suda u Bihaću – registar od 6. avgusta 2013. godine, upisana je zabilježba postojanja privremene mjere osiguranja po osnovu rješenja Općinskog suda od 19. aprila 2013. godine.
Osporene presude
4. Apelantica je 12. aprila 2016. godine podnijela Općinskom sudu tužbu protiv prvotuženog i drugotuženog, radi utvrđenja. Predmet spora u parnici koja je okončana presudom Vrhovnog suda od 6. oktobra 2020. godine i koja se osporava apelacijom bio je apelantičin tužbeni zahtjev da se utvrdi da su zakonite odluke koje su donesene na skupštini prvotuženog od 23. marta 2013. godine, detaljno opisanih u izreci prvostepene presude, te da sud osigura da se kao takve provedu u registru prvotuženog kod Općinskog suda u Bihaću.
5. Presudom Općinskog suda broj 23 0 P 029847 16 P od 30. juna 2017. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 029847 17 Gž od 12. septembra 2018. godine i protiv koje je odbijena revizija presudom Vrhovnog suda broj 23 0 P 029847 18 Rev od 6. novembra 2020. godine, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Prema obrazloženju redovnih sudova, apelantica traži da se utvrdi da su zakonite iste odluke za koje je drugotuženi već zatražio utvrđivanje zakonitosti u drugom postupku.Također je navedeno da je Općinski sud, u postupku po tužbi drugotuženog S. Ć, donio rješenje od 19. aprila 2013. godine kojim je odredio privremenu mjeru osiguranja i „naložio zabranu upisa svih promjena u sudskom registru Općinskog suda u Bihaću i knjigovodstvu prvotuženog“. Na taj način, obustavljena je primjena odluka prvotuženog od 23. marta 2013. godine da se drugotuženi S. Ć. razrješava dužnosti direktora prvotuženo. Rješenjem je određeno da će mjera zabrane, ostati na snazi do sljedeće odluke suda o toj mjeri.
6. Redovni sudovi su ukazali na sadržaj člana 54. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te ukazali da se za podnošenje tužbe u konkretnom slučaju mora dokazati postojanje konkretnog pravnog interesa. U vezi s tim, redovni sudovi su zaključili da apelantica nije dokazala postojanje pravnog ineresa za utvrđenje da su zakonite odluke koje su donesene na skupštini prvotuženog 23. marta 2013. godine, jer je drugotuženi već pokrenuo postupak u kojem traži utvrđenje zakonitosti tih odluka.
7. Ustavni sud zapaža da se apelantica u apelaciji nije izričito pozvala ni na jednu odredbu iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Međutim, iz apelacionih navoda može se izvesti zaključak da apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu prava, odnosno na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, apelantica je istakla da je „imala pravni interes za vođenje postupka okončanog osporenim presudama, jer joj je privremenom mjerom osiguranja u parničnom postupku po tužbi drugotuženog od 19. aprila 2013. godine, onemogućeno provođenje u sudskom registru odluka koje su donesene na Skupštini prvotuženog 23. marta 2013. godine“. Apelantica je istakla da je zajedno sa drugotuženim suosnivač prvotuženog sa 50% udjela, te smatra da je imala pravni interes da se temeljem odredaba člana 54. ZPP-a utvrdi postojanje zakonitosti navedenih odluka skupštine, koje su donesene dovoljnom većinom glasova članova skupštine od 23. marta 2013. godine.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi, u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge o tome zašto je zaključeno da apelantica nije dokazala da ima pravni interes za utvrđenje da su odluke drugotuženog na Skupštini od 23. marta 2013. godine donesene na zakonit način, a takva obrazloženja sudova Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da nije proizvoljan zaključak redovnih sudova da apelantica nema pravni interes za podnošenje tužbe radi utvrđenja, s obzirom da je nesporno da je ona podnijela tužbu da se utvrdi da su zakonite iste odluke prvotuženog koje je drugotuženi već osporio u drugom postupku i u kojem je sud donio odluku kojom se obustavlja primjena tih odluka. Dakle, u postupku koji je već pokrenuo drugotuženi, odlučiće se da li su zakonite odluke, čije je utvrđenje zakonitosti apelantica zahtijevala u postupku koji je okončan odlukama koje se osporavaju apelacijom. Posebno, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi na sve tri instance detaljno bavili prigovorima koje apelantica ponavlja i u apelaciji i koji su isključivo usmjereni na osporavanje primjene relevantnih odredaba člana 54. ZPP-a. Ustavni sud smatra da je takvo obrazloženje u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, pa stoga nema ništa što bi moglo voditi zaključku o bilo kakvoj proizvoljnosti u odlučivanju. Nezadovoljstvo apelantice ishodom konkretnog postupka, ne može pokrenuti pitanje poštivanja garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje.
12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić