Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4725/22 (N.M.)

Odluka donesena 13. 07. 2023.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izdržavanje
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Dijete
  • Izuzeće
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vještak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4725/22

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 07. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4725/22, rješavajući apelaciju N. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine − prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 13. jula 2023. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija N. M. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 358082 22 Gž od 26.

septembra 2022. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. N. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Alen Gračić, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 358082 22 Gž od 26. septembra 2022. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 358082 19 P od 12. aprila 2022. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i od tužiteljice S. M. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 14. decembra 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni i Općinski sud i tužiteljica su u periodu od 21. decembra 2022. do 4. januara 2023. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 4. januara 2023. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje. Apelant je 12. januara 2023. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 358082 19 P od 12. aprila 2022. godine razveden je brak zaključen između apelanta i tužiteljice, zajednička maloljetna djeca S. M., N. M. i F. M. povjerena su na roditeljsko staranje tužiteljici, te je određeno održavanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata apelanta s maloljetnom djecom. Istom presudom apelant je obavezan da na ime svog doprinosa za izdržavanje maloljetne djece mjesečno plaća novčani iznos preciziran u izreci presude i to od 14. maja 2019. godine kao dana podnošenja tužbenog zahtjeva za N. M. i F. M., te od 1. juna 2021. godine za S. M. pa ubuduće, dok za to budu postojali zakonski uvjeti.

6. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant tokom postupka predložio da se postupak prekine do okončanja krivične istrage koja se vodi pred Kantonalnim tužilaštvom Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) protiv tužiteljice, zbog postojanja osnovane sumnje da je počinila krivično djelo nasilja u porodici. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Općinski sud, u skladu sa članom 379. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), rješenjem odbio apelantov prijedlog, uz obrazloženje da se radi o fakultativnom prekidu postupka. Kako se u konkretnom slučaju radi i o zahtjevu za povjeravanje maloljetne djece na staranje jednom od roditelja, Općinski sud je ocijenio da se odluka o tužbenom zahtjevu može donijeti i prije donošenja odluke Tužilaštva.

7. Prvostepeni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su parnične stranke bile u braku u kojem je rođeno troje djece. Utvrđeno je da u postupku posredovanja nije uspjelo mirenje, ali da su stranke postigle sporazum o roditeljskom staranju. U skladu s tim, djeca su povjerena tužiteljici, uz apelantovu obavezu da na ime doprinosa za izdržavanje mjesečno plaća određeni novčani iznos. Utvrđeno je da su stranke navedeni sporazum poštovale sve do 19. jula 2019. godine, kada je maloljetna S. M. rekla apelantu da ju je tužiteljica istukla. Općinski sud je utvrdio da je ljekar specijalist konstatirao prisustvo površinskih povreda glave u vidu „uboja“ koje su, prema apelantovim navodima, nanesene otvorenom šakom. Nakon toga apelant je tuženu, zbog nasilja u porodici, prijavio policiji i JU Centar za socijalni rad Tuzla (u daljnjem tekstu: Centar), a Tužilaštvo je pokrenulo istragu protiv tužiteljice zbog sumnje da je počinila krivično djelo nasilja u porodici. Dalje je utvrđeno da je Centar, nakon apelantove prijave, po službenoj dužnosti donio rješenje kojim je određeno da će maloljetna S. M. od 19. jula 2019. godine živjeti s apelantom. Utvrđeno je da je maloljetna S. M. do maja 2021. godine živjela s apelantom, nakon čega se, na lični zahtjev, vratila u tužiteljicin stan, od kada živi s njom i sestrama, dok su maloljetne N. M. i F. M. sve vrijeme živjele s tužiteljicom.

8. Općinski sud je dalje naveo da iz izvještaja Centra proizlazi da bi, s obzirom na uzrast maloljetne djece, bilo poželjno da žive s tužiteljicom, a da vrijeme s apelantom provode što češće. Obrazloženo je da iz nalaza i mišljenja vještaka psihologa proizlazi da djecu treba povjeriti tužiteljici na brigu i vaspitanje, zato što je tužiteljicin „psihološki profil pokazao veću psihičku stabilnost ličnosti te bolje roditeljske kompetencije“. Osim toga, iz nalaza vještaka proizlazi da je maloljetna S. M. neko vrijeme bila odvojena od svojih sestara te da je to samo privremeno poboljšalo njen odnos s apelantom, dok se istovremeno njen odnos s tužiteljicom i sestrama pogoršao, što ne doprinosi zdravoj cjelokupnoj porodičnoj psihodinamici. Općinski sud je naveo da je vještak psiholog u dopunskom nalazu, urađenom za potrebe postupka koji se vodi pred Tužilaštvom, naveo da na maloljetnu S. M. sporni događaj nije ostavio nikakve trajne posljedice.

9. Općinski sud je ocijenio da apelantovi navodi za izuzeće vještaka psihologa ne predstavljaju osnovan razlog, u smislu čl. 153. i 357. ZPP-a da se vještak izuzme od vještačenja u konkretnom predmetu. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je potrebno dokazati postojanje razloga za izuzeće zbog pristrasnosti, odnosno dokazati da taj razlog ugrožava nepristrasnost vještaka. U konkretnom slučaju, vještak je dokumentirao i dao dovoljno razloga za svoj nalaz. Činjenica da postoje prijateljske veze iz školskih dana između tužiteljicine i vještakove sestre te da se vještak povremeno družio s kćerkom tužiteljicinog punomoćnika, prema obrazloženju Općinskog suda, nije razlog za sumnju u stručnost i nepristrasnost vještaka. Pri tome, Općinski sud je naveo da je vještak tužiteljicu upoznao prvi put na dan vještačenja, a da apelanta poznaje još iz djetinjstva. Slijedom navedenog, Općinski sud je odbio apelantov prijedlog za izuzeće vještaka.

10. U vezi s odlukom o roditeljskom staranju, Općinski sud se u obrazloženju pozvao na odredbe člana 304. Porodičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: PZ) zaključivši da je u najboljem interesu djece da sve tri djevojčice žive zajedno. Općinski sud je pojasnio da iz izvještaja Centra, kao i iz nalaza vještaka, proizlazi zaključak da se ne može sa sigurnošću utvrditi da je tužiteljica nanijela tjelesne povrede maloljetnoj S. M., jer su njeni iskazi dati psihologu i Centru suprotni navodima iz prijave Tužilaštvu pred kojim se vodi postupak o apelantovoj prijavi. Dalje, sud je naveo da su i Centar i vještak konstatirali da se kod maloljetne S. M. ne mogu utvrditi posljedice zbog spornog događaja niti da je tužiteljica fizički kažnjavala djecu, jer se ni kod jednog djeteta nisu mogle uočiti posljedice fizičkog kažnjavanja. U obrazloženju je naglašeno da je vještak naveo da, čak i u situaciji da se navedeni događaj i desio na način kako je to apelant prijavio Tužilaštvu, to nije ostavilo nikakve trajne posljedice po psihičko zdravlje maloljetne S. M. Stoga je Općinski sud odlučio da se sve troje maloljetne djece povjeri tužiteljici na roditeljsko staranje, jer se radi o djevojčicama u ranim godinama života, kada se „ugledaju na majku, te da im majka u tom uzrastu predstavlja najjači oslonac u životu“. Općinski sud je na osnovu odredbi čl. 138, 215, 235. i 236. PZ-a obavezao apelanta da na ime doprinosa za izdržavanje maloljetne djece isplaćuje određeni novčani iznos, o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na str. 15. i 16. obrazloženja.

11. Kantonalni sud je presudom broj 32 0 P 358082 22 Gž od 26. septembra 2022. godine odbio apelantovu žalbu protiv prvostepene presude i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov prijedlog za izuzeće vještaka. U vezi s tim, Kantonalni sud je imao u vidu odredbe člana 153. st. (1), (2), (4) i (6) i člana 357. stav (2) ZPP-a naglasivši da je upravo apelant predložio da se imenuje vještak koji je sačinio nalaz, a da je zahtjev za izuzeće postavio tek nakon što je on izradio nalaz i mišljenja. Pri tome, Kantonalni sud je ocijenio da razlozi koje je apelant ponovio i u žalbi ne dovode u sumnju nepristrasnost vještaka, odnosno da je svojim nalazom i mišljenjem pogodovao interesima tužiteljice u konkretnom sporu.

12. Apelant se žalio i na pristrasnost Centra navodeći da je i tužiteljica socijalni radnik, zaposlena na Univerzitetsko-kliničkom centru Tuzla, te da ona, zbog prirode posla, „praktično svakodnevno sarađuje sa službenicima Centra“. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da su tačni apelantovi žalbeni navodi da je prvostepenom sudu dostavio prijedlog za izuzeće određenih službenika Centra, kao i samog Centra. Stoga je, kako je navedeno, prvostepeni sud bio u obavezi da taj zahtjev dostavi Centru da odluči o razlozima za izuzeće službenika, pa da onda eventualno nastavi postupanje u tom postupku. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud svoju odluku o roditeljskom staranju zasnovao na ocjeni svih provedenih dokaza u postupku, a ne samo na osnovu izvještaja Centra. Međutim, Kantonalni sud je ocijenio da propust suda da zahtjev za izuzeće službenika dostavi na odlučivanje rukovodiocu Centra, u situaciji kada sud svoju odluku o roditeljskom staranju nije zasnovao samo na izvještaju Centra nego i na ostalim provedenim dokazima, nije utjecao na pravilnost i zakonitost odluke o roditeljskom staranju. U vezi s tim, Kantonalni sud je ponovio i prihvatio sve što je prvostepeni sud naveo u svom obrazloženju u odnosu na razloge zbog kojih je odlučio djecu dodijeliti tužiteljici na staranje. Osim toga, Kantonalni sud je ocijenio da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi kojima je ukazivao da se pred Tužilaštvom još vodi krivična istraga protiv tužiteljice, jer sporni događaj na maloljetnu S. M. nije ostavio nikakve trajne posljedice, kako je to utvrđeno vještačenjem. Kantonalni sud je naročito istakao da se takav događaj dogodio samo jednom, a ne više puta ili u kontinuitetu.

13. Osim toga, Kantonalni sud je naveo i da je pravilan zaključak prvostepenog suda o odbijanju apelantovog prijedloga za prekid parničnog postupka do okončanja krivične istrage, budući da to nije prethodno pitanje koje je od utjecaja na odlučivanje o roditeljskom staranju u konkretnom sporu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini ponavlja sve navode koje je iznosio i tokom cijelog parničnog postupka. Naročito ističe da je radi objektivnosti postupanja nadležnog Centra tražio njegovo izuzimanje i ustupanje predmeta drugom centru za socijalni rad. Ovo naročito imajući u vidu da je tužiteljica socijalni radnik pri Univerzitetsko-kliničkom centru u Tuzli, koja praktično svakodnevno sarađuje s Centrom. Apelant dalje navodi da je od prvostepenog suda tražio da se prekine parnični postupak do okončanja krivične istrage koja se protiv tužiteljice vodi pred Tužilaštvom, ali da je sud njegov prijedlog odbio. Smatra da se kao jedno od suštinskih pitanja pojavilo pitanje zlostavljanja maloljetnog djeteta, a naročito u pogledu odlučivanja o povjeravanju djece jednom od roditelja koji je potencijalno fizički zlostavljao to dijete. Pored toga, apelant navodi da su u postupku kao dokaz provedeni i nalaz i mišljenje vještaka, čije je izuzeće apelant tražio jer postoje bliske prijateljske veze vještaka s kćerkom apelanticinog punomoćnika kao i bliske veze tužiteljicine sestre i vještakove sestre iz školskih dana. Apelant smatra da su neprihvatljivi stavovi vještaka, koji su suprotni važećim propisima i ustaljenoj sudskoj praksi, s obzirom na to da se za bilo kakvo „zlostavljanje“ traži zabrana pristupa licu za koje postoji sumnja da je počinilo zlostavljanje.

15. Konačno, apelant navodi da su ga redovni sudovi obavezali na retroaktivno plaćanje izdržavanja. Smatra da je odluka u tom pogledu mogla biti donesena samo računajući od dana pravosnažnosti presude.

II.Odgovori na apelaciju

16. Kantonalni sud je naveo da je apelant predložio da se za vještaka psihologa imenuje dr. Dženan Berberović, a da se tužiteljica s tim prijedlogom saglasila i da je zahtjev za izuzeće postavljen tek nakon izrade nalaza i mišljenja. Kantonalni sud je naveo da razlozi za izuzeće koje je iznio apelant sami po sebi nisu razlozi za sumnju u stručnost i pristrasnost vještaka. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov prijedlog za prekid parničnog postupka, do okončanja krivične istrage, s obzirom da to nije prethodno pitanje koje je od utjecaja na odlučivanje o roditeljskom staranju u konkretnom sporu. Kantonalni sud je ocijenio da nisu osnovni ni apelantovi navodi kojima ukazuje na propust prvostepenog suda da odluči o njegovom zahtjevu za izuzeće Centra, imajući u vidu da prvostepeni sud svoju odluku o roditeljskom staranju nije zasnovao samo na nalazu Centra, nego na ocjeni svih provedenih dokaza. Smatra da navedeni propust nije bio od utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke o roditeljskom staranju. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju.

17. Općinski sud je naveo da u potpunosti ostaje pri zauzetom pravnom stavu o pitanju osnovanosti tužiteljicinog zahtjeva. Smatra da pri donošenju osporene odluke nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao u apelaciji.

18. Tužiteljica je navela da apelant ničim ne dokazuje postojanje povrede prava na pravično suđenje i imovinu. Navodi da apelant ničim nije dokazao da su redovni sudovi u postupcima koji su prethodili donošenju pobijanih presuda povrijedili neko procesno ili materijalno pravo koje bi utjecalo na povredu prava na pravično suđenje ili imovinu.

19. Apelant je u izjašnjenju na odgovore naveo da ostaje u potpunosti pri podnesenoj apelaciji i svim navodima u apelaciji.

V.Relevantni propisi

20. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka, 31/14, 32/19 − OUSFBiH i 94/20 − Rješenje USFBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 − ispravka, 31/14 i 32/19 − OUSFBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 129.

(1) Roditeljsko staranje je skup odgovornosti, dužnosti i prava roditelja koje imaju za cilj zaštitu osobnih i imovinskih prava i interesa.

(2) Roditeljsko staranje ostvaruje se u najboljem interesu djeteta.

Član 244.

Osobu koja je dužna davati izdržavanje sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja u određenom novčanom iznosu.

Član 305.

(1) Prije donošenja odluke iz stava 1. član 304. ovog Zakona sud će zatražiti mišljenje i prijedlog organa starateljstva. U slučaju razvoda braka roditelja, organ starateljstva dužan je uzeti u obzir mišljenje osobe ovlašćene za posredovanje.

(2) Mišljenje i prijedlog iz stava 1. ovog člana organ starateljstva dužan je hitno dostaviti sudu.

(3) U postupku donošenja odluke iz stava 1. ovog člana sud nije vezan zahtjevima stranaka.

21. Zakon o zaštiti od nasilja u porodici („Službene novine Federacije BiH“ br. 20/13 i 75/21) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav (2) tač. 1), 4) i 10) Pojam nasilja u porodici Radnje nasilja u porodici ili prijetnje tim radnjama, u smislu stava 1. ovog člana, su:

1) svaka primjena fizičke sile na fizički ili psihički integritet člana porodice, 4) fizički napad člana porodice na drugog člana porodice, bez obzira na to da li je nastupila fizička povreda ili nije, 10) upotreba fizičkog i psihičkog nasilja prema djeci i zanemarivanje u njihovom odgoju [...]

22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 12.

(1) Kad odluka suda zavisi o rješavanju nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

(2) Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

(3) U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.

Član 153.

(1) Vještak će biti izuzet iz istih razloga iz kojih može biti izuzet sudija, ali se izuzetno za vještaka može uzeti i osoba koja je ranije bila saslušana kao svjedok. (2) Stranka je dužna podnijeti zahtjev za izuzeće vještaka čim sazna da postoji razlog za izuzeće, a najkasnije prije početka izvođenja dokaza vještačenjem.

(3) U zahtjevu za izuzeće vještaka stranka je dužna navesti okolnosti na kojima temelji svoj zahtjev za izuzeće.

(4) O zahtjevu za izuzeće odlučuje sud.

(5) Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija zahtjev za izuzeće nije dopuštena posebna žalba.

(6) Ako je stranka saznala za razlog za izuzeće poslije obavljenog vještačenja i prigovara vještačenju iz tog razloga, sud će postupiti kao da je zahtjev za izuzeće stavljen prije obavljenog vještačenja.

Član 357.

(1) Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost (isključenje):

1) ako je sam stranka, zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke, ako je sa strankom u odnosu saovlaštenika, saobveznika ili regresnog obveznika ili ako je u istom predmetu saslušan kao svjedok ili vještak;

2) ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena ili mu je bračni, odnosno vanbračni supružnik srodnik po tazbini do drugog stepena, bez obzira na to da li je brak prestao ili nije;

3) ako je staratelj, usvojitelj ili usvojenik stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika ili ako između njega i stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika stranke postoji zajedničko domaćinstvo;

4) ako između sudije i stranke teče neka druga parnica;

5) ako je u istom predmetu učestvovao u postupku medijacije, ili u zaključenju sudske nagodbe koja se pobija u parnici, ili je donio odluku koja se pobija, ili je zastupao stranku kao advokat;

6) ako je u stečajnom postupku učestvovao u donošenju odluke povodom koje je došlo do spora.

(2) Sudija može biti izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (izuzeće).

Član 379. stav (1) tačka 1) (1) Osim slučajeva posebno predviđenih u ovom zakonu prekid postupka sud će odrediti:

1) ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju;

23. Zakon o ratifikaciji Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta [donesena 20. studenog 1989. godine na 44. zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih naroda u New Yorku] („Službeni list SFRJ“ − Međunarodni ugovori, broj 15/90). Konvencija u izvorniku na engleskom jeziku i u prijevodu na hrvatski književni jezik, kako je objavljena u Službenom listu SFRJ, u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav 1.

1. U svim aktivnostima koje se tiču djece, od primarnog su značaja interesi djeteta bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.

VI.Dopustivost i meritum

24. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

25. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom […]

28. Apelant je naveo da postoje sumnje u nepristrasnost Centra koji je postupao u konkretnom predmetu, te s obzirom na to da redovni sudovi nisu otklonili sumnje u nepristrasnost Centra, postoji bojazan da je i sud, isto tako, bio pristrasan. Pri odlučivanju postoje li u konkretnom slučaju opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristrasan, apelantov stav jest važan, ali nije odlučujući. Ono što je odlučujuće jest može li se takva bojazan objektivno opravdati (vidi Evropski sud, Svilengaćanin i drugi protiv Srbije, presuda od 12. 1. 2021. godine, predstavke br. 50104/10 i dr., tačka 60. s daljnjim referencama). U konkretnom slučaju apelant nije doveo u pitanje bilo čiju subjektivnu nepristrasnost, dok je u odnosu na objektivnu nepristrasnost iznio da „da je tužiteljica socijalni radnik pri Univerzitetsko-kliničkom centru u Tuzli te da praktično svakodnevno sarađuje s Centrom“. Dakle, u suštini, apelantovi navodi o nepristrasnosti Centra u najvećoj mjeri su obrazloženi time da je tužiteljica socijalna radnica, kao i njene kolege u Centru, a ne nekim konkretnim okolnostima u postupku donošenja odluke o roditeljskom staranju koje bi eventualno mogle voditi potrebi da se pitanje nepristrasnosti Centra u konkretnom slučaju ispita detaljnije. Stoga, Ustavni sud smatra da takvi navodi ni na koji način ne pokreću pitanje nepristrasnosti u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije i standarda koji su navedeni, te da su zbog toga neosnovani.

29. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise kada su odlučili da odbiju njegov zahtjev za izuzeće Centra i vještaka, kada nisu prekinuli postupak do okončanja krivične istrage te kada su ga obavezali na plaćanje izdržavanja retroaktivno.

30. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito na sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

31. U odnosu na apelacione navode da je u konkretnom slučaju trebalo da bude izuzet vještak, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama jasno obrazložili da apelant nije doveo u sumnju nepristrasnost vještaka, odnosno da je svojim nalazom i mišljenjem pogodovao interesima tužiteljice. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da su sudovi istakli da je apelant zahtjev za izuzeće vještaka, kojeg je sam predložio da vještači u konkretnom predmetu, podnio tek nakon što je vještak izradio nalaz, kojim apelant, očigledno, nije bio zadovoljan. Ustavni sud takvo obrazloženje ne može ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“.

32. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili zašto su odbili apelantov zahtjev za prekid postupka do okončanja krivične istrage koja se vodi protiv tužiteljice, između ostalog navodeći da to nije prethodno pitanje koje je od utjecaja na odlučivanje o roditeljskom staranju u konkretnom sporu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da PZ roditeljsko staranje određuje kao skup odgovornosti, dužnosti i prava roditelja s ciljem zaštite ličnih i imovinskih prava djeteta. U tom kontekstu, Ustavni sud ističe da važnu ulogu u donošenju odluke o roditeljskom staranju ima i organ starateljstva, kojeg sud poziva da učestvuje u postupku, da iznese svoje mišljenje i prijedloge o tome koja bi odluka suda bila u najboljem interesu djeteta. Ustavni sud zapaža su redovni sudovi u konkretnom slučaju postupili upravo na navedeni način, te da su u skladu s Odredbom člana 305. PZ-a pozvali Centar da prikupi i ispita podatke o ličnim i porodičnim prilikama maloljetne djece te tužiteljice i apelanta, kao stranaka u postupku. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, „održavanje porodičnih odnosa uvijek mora biti cilj svake mjere koja se poduzima, osim u izuzetnim slučajevima kada interesi djeteta zahtijevaju drugačije“ (vidi Evropski sud, Gnahoré protiv Francuske, presuda od 19. septembra 2000. godine, predstavka broj 40031/98, tačka 59, i Pontes protiv Portugala, presuda od 10. aprila 2012. godine, predstavka broj 19554/09, tačka 79). Osim toga, Evropski sud je utvrdio i „da je rizik od sistemskog i redovnog udaranja batinom predstavljao relevantan razlog za oduzimanje dijela roditeljskih prava i stavljanje djece pod starateljstvo“ (vidi Evropski sud, Wetjen i drugi protiv Njemačke, presuda od 22. marta 2018. godine, predstavka br. 68125/14 i 72204/14, tačka 78).

33. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o „izvanrednim okolnostima“ na koje ukazuje navedena praksa Evropskog suda. Naime, ni Centar ni vještak nisu mogli utvrditi da su kod maloljetne S. M. nastale posljedice zbog spornog događaja, niti da je tužiteljica uobičajeno i kontinuirano fizički kažnjavala djecu, jer se ni kod jednog djeteta nisu mogle uočiti posljedice fizičkog kažnjavanja. Pri tome, iz provedenih dokaza proizlazi da se sporni događaj dogodio samo jednom, a ne više puta ili u kontinuitetu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je od tada maloljetna S. M. živjela jedno vrijeme kod oca, a onda se, na lični zahtjev, vratila da živi s tužiteljicom. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je vještak u konkretnom slučaju konstatirao da, čak i u situaciji da se navedeni događaj i desio na način kako je to apelant prijavio Tužilaštvu, to nije ostavilo nikakve trajne posljedice po psihičko zdravlje maloljetne S. M. Zbog toga, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da činjenična i pravna utvrđenja sudova u odnosu na ova pitanja nisu ni proizvoljna niti „očigledno nerazumna“, već da su sudovi odgovorili na sva ključna pitanja i o tome dali relevantno obrazloženje.

34. Apelant smatra da je sud donio nezakonitu odluku kada ga je obavezao da retroaktivno plaća izdržavanje, odnosno kada ga je obavezao da izdržavanje plaća od podnošenja tužbe. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su sudovi obrazložili način na koji su primijenili odredbu člana 244. PZ-a, koja jasno propisuje da će osobu koja je dužna davati izdržavanje sud obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja [od podnošenja zahtjeva] (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3781/19 od 27. novembra 2019. godine, tač. 34−39, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu da su redovni sudovi obavezali apelanta na plaćanje izdržavanja od podnošenja tužbenog zahtjeva, dakle upravo u skladu s navedenom odredbom člana

244. PZ-a, Ustavni sud smatra da se ni u ovom dijelu ne može zaključiti da su sudovi postupali proizvoljno.

35. Također, Ustavni sud podsjeća da iz člana 3. stav 1. Konvencije o pravima djeteta proizlazi da će najbolji interes djeteta biti od prvenstvenog značaja u svim aktivnostima koje se tiču djece. Ustavni sud dalje podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda a koju podržava i Ustavni sud, zauzet stav da u postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta „najbolji interesi djeteta bit će od prvenstvenog značaja“. Dakle, kada se radi o djeci, u obzir se moraju uzeti njihovi najbolji interesi (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Jeuness protiv Holandije, presuda od 3. oktobra 2014. godine, stav 118, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5156/15 od 10. maja 2017. godine, stav 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi, imajući u vidu činjenice utvrđene na osnovu provedenih dokaza i njihove sveobuhvatne analize, dali relevantno obrazloženje o tome da je u najboljem interesu maloljetne djece da budu povjerena tužiteljici vodeći računa da se, s ciljem ublažavanja posljedica odvojenog života, apelantu omogući da što češće s njima provodi vrijeme.

36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

37. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje a koje je Ustavni sud ocijenio neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također neosnovani. VII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi, pri donošenju odluka o povjeravanju i izdržavanju zajedničke maloljetne djece, detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa, vodeći računa o najboljem interesu maloljetne djece, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

39. Ustavni sud također zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić