Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-861/21 (S. Z.)

Odluka donesena 13. 07. 2023.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-861/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 07. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 13. jula 2023. godine, u predmetu broj AP-861/21, rješavajući apelaciju Seada Zaimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seada Zaimovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 019939 20 U od 20. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sead Zaimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Šefko Dizdarević advokat iz Tuzle, podnio je 16. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 019939 20 U od 20. januara 2021. godine.

2. Apelant je 6. februara 2017. godine podnio zahtjev za utvrđivanje vremena angažovanja u Teritorijalnoj odbrani općine Lukavac (u daljnjem tekstu: TO Lukavac) u periodu od 6. aprila do 18. maja 1992. godine, te u Oružanim snagama - Armiji R BiH (u daljnjem tekstu: OS RBiH) u periodu od 22. novembra 1992. godine do 20. januara 1994. godine (u daljnjem tekstu: sporni period). U toku postupka apelant je odustao od zahtjeva u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje angažovanja u spornom periodu, ali je nakon toga tražio da se ipak postupi po prvobitno postavljenom zahtjevu.

3. Rješenjem Grupe za pitanja evidencije iz oblasti vojne obaveze Lukavac broj UP.I 07/34- 05/1-3/17 od 2. novembra 2018. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog Ministarstva za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP II 07/1-03-1641/19 od 22. novembra 2019. godine, djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i utvrđeno da je apelant bio pripadnik TO Lukavac u traženom periodu, dok je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje vremena angažovanja u OS R BiH u spornom periodu.

4. U obrazloženju rješenja prvostepeni organ je naveo da je analizirajući izvedene dokaze koje je predložio apelant, te dokaze pribavljene po službenoj dužnosti utvrdio apelantovo učešće u toku rata u OS RBiH u određenim vremenskim periodima. Međutim, prvostepeni organ je istakao da nije prihvatio apelantove navode da je u spornom periodu bio pripadnik OS RBiH, jer je 22. novembra 1992. godine demobilisan zbog neizvršavanja vojne obaveze i ponovo angažovan 20. januara 1994. godine. Pri tom, istaknuto je da je i apelant izjavio da u spornom periodu nije bio nigdje raspoređen i da nije izvršavao nikakve vojne dužnosti. Na osnovu navedenog, prvostepeni organ je zaključio da apelant nije bio pripadnik OS RBiH u spornom periodu.

5. Kantonalni sud odbio je apelantovu tužbu podnesenu protiv rješenja Ministarstva. U obrazloženju Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao da je u spornom periodu imao bilo koji status koji se po odredbama člana 2. Uredbe sa zakonskom snagom o OS RBiH (u daljnjem tekstu: Uredba) priznaje u status pripadnika tih snaga. U vezi s tim, Kantonalni sud je ponovio činjenice koje su utvrđene u upravnom postupku, te između ostalog, istakao da su se saslušani svjedoci isključivo izjašnjavali o apelantovom angažmanu u TO Lukavac (za period koji je apelantu priznat prvostepenim rješenjem). Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da je i apelant izjavio da za sporni period ne raspolaže materijalnim dokazima i da ne može predložiti svjedoke. Stoga je Kantonalni sud ocijenio da nijedan navod iz tužbe po važećem materijalnom i procesnom pravu nije od uticaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari.

6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući pravo na suđenje u razumnom roku, te na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio u tužbi protiv drugostepenog rješenja, te smatra da je pogrešno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje, da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi i da su dokazi proizvoljno ocijenjeni. Osim toga, apelant navodi da je u konkretnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ali te navode posebno nije obrazložio, već ih zasniva na istim tvrdnjama koje je iznio u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje. Također, apelant ukazuje da je postupak dugo trajao, što je suprotno pravu na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

7. Uredba sa zakonskom snagom o Oružanim snagama Republike Bosne i Hercegovine („Službeni list RBiH", br. 4/92, 7/92, 12/92, 19/92, 17/93, 27/93 i 13/94). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 2.

Oružane snage Republike čine Armija Republike (u daljem tekstu: Armija).

Sastavni dio Armije čine postrojbe Hrvatskog vijeća obrane kao i drugi naoružani sastavi koji se stave pod jedinstvenu komandu Armije.

Oružane snage za vrijeme ratnog stanja čine: Armija i policija Ministarstva unutrašnjih poslova, kao i jedinice fizičkog osiguranja u poduzećima i drugim pravnim licima i jedinice carinske službe koje odredi Vrhovna komanda oružanih snaga.

Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, pripadnicima oružanih snaga smatraju se i naoružane formacije koje su se samoorganizovale ili organizovale u ilegalne vojne jedinice pod raznim nazivima u snage otpora protiv fašističke okupacije Republike Bosne i Hercegovine od strane tzv. Savezne Republike Jugoslavije, bivše Jugoslovenske narodne armije, Srpske demokratske stranke i drugih neprijateljskih snaga, u vremenu od 30. aprila 1991. do 15. aprila 1992. godine.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23.). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, odnosno ocjene dokaza, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Kantonalni sud je obrazložio kako apelant nije dokazao da je u spornom periodu imao bilo koji status koji se po odredbama člana 2. Uredbe priznaje u status pripadnika OS RBiH to je odbijen njegov zahtjev. U odnosu na navode o dužini trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je relevantni period koji se treba razmatrati tri godine i oko 11 mjeseci u kojem su organi uprave i redovni sud donijeli tri odluke. Dalje, Ustavni sud uočava da je postupak pred prvostepenim upravnim organom trajao duže (jednu godinu i oko devet mjeseci). Pri tom, Ustavni sud zapaža da je u toku trajanja prvostepenog postupka apelant odustao od zahtjeva koji se odnosi na sporni period, te da je nakon sedam mjeseci ponovo tražio da se postupi po navedenom zahtjevu, što je uticalo na dužinu trajanja postupka pred prvostepenim organom. Dalje, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Ministarstvom i Kantonalnim sudom trajao po jednu godinu. Imajući u vidu sve navedeno, te da je apelant došao do konačne odluke prije podnošenja apelacije, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja dužina trajanja postupka nije prešla granice „razumnog roka“ iz člana 6. Evropske konvencije.

12. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuju na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da je u postupku diskriminisan, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-861/21 (S. Z.) | Sudska praksa | Aktio