Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-879/21 (M. D.)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Legitiman cilj
- Proporcionalnost
- Hipoteka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-879/21
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-879/21, rješavajući apelaciju Mirka Dubroje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mirka Dubroje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 019650 20 Rev 2 od 12. augusta 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mirko Dubroja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šida, Republika Srbija, kojeg zastupa Dragiša Jokić, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 18. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 1 P 019650 20 Rev 2 od 12. augusta 2020. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Republike Srpske, Ministarstva finansija, Poreska uprava – PC Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotužena), i Jovice Gorete (u daljnjem tekstu: drugotuženi, zajedno: tuženi) zatraženo je 19. jula 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i tuženi su dostavili tražene odgovore, koji su 25. oktobra 2022. godine dostavljeni apelantu na eventualno izjašnjenje. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 P 019650 10 P od 8. maja 2017. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 019650 18 Gž 3 od 19. decembra 2018. godine, utvrđeno je da je apelant na osnovu Rješenja o dosudi broj 89 1 Ip 000896 07 Ip od 16. marta 2009. godine na određenom ugostiteljskom objektu stekao pravo vlasništva s dijelom 1/1. Apelant je pravo vlasništva stekao prije nego što je u zemljišnim knjigama upisana hipoteka na ugostiteljskom objektu u korist prvotužene, kao i zabilježba izvršenja u korist drugotuženog. Zbog toga je naloženo brisanje svih tih upisa u zemljišne knjige. U postupku je utvrđeno da je u korist „Hypo Alpe Adria Bank“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: banka) na ugostiteljskom objektu zasnovana hipoteka kao osiguranje dugovanja ranijeg vlasnika ugostiteljskog objekta prema toj banci. Kako raniji vlasnik nije izmirio svoje dugovanje, banka je pred Osnovnim sudom pokrenula izvršni postupak i tražila da se na osnovu ugovora o hipoteci izvršenje provede na ugostiteljskom objektu. Osnovni sud je donio rješenje od 21. decembra 2007. godine kojim je dozvolio izvršenje. Navedeno rješenje o izvršenju nije dostavljeno Zemljišnoknjižnom uredu radi upisa zabilježbe izvršenja. Dalje, u tom istom izvršnom postupku je određena prodaja ugostiteljskog objekta putem licitacije pa je 16. marta 2009. godine doneseno rješenje o dosudi kojim je objekat dosuđen apelantu kao najpovoljnijem ponuđaču. Ni to rješenje nije dostavljeno Zemljišnoknjižnom uredu radi provođenja u zemljišnim knjigama.
6. Paralelno s provođenjem navedenog izvršnog postupka, 28. maja 2009. godine u zemljišnim knjigama je upisana hipoteka u korist prvotužene. Upis je izvršen na osnovu zahtjeva prvotužene radi osiguranja i naplate poreskih obaveza koje je dugovao raniji vlasnik. Zabilježba izvršenja u korist drugotuženog je izvršena 31. augusta 2010. godine. Na osnovu navedenog, Osnovni sud je utvrdio, a Okružni sud potvrdio, da je apelant stekao pravo vlasništva na objektu na osnovu sudske odluke. Sudovi su utvrdili da bi upis apelantovog vlasništva u zemljišne knjige (koji nije izvršen jer rješenje o dosudi nije dostavljeno na upis) imao samo deklarativni karakter shodno odredbama člana 93. stav 2. Zakona o izvršnom postupku. Navedeno je da zbog deklarativnog karaktera upisa nisu pravno valjani upisi prvotužene i drugotuženog zato što je upis njihovih prava izvršen tek nakon stjecanja apelantovog prava. Navedeno je i da je shodno odredbama člana 23. Zakona o stvarnim pravima jasno da se u takvim slučajevima pravo vlasništva stječe odlukom suda, a ne upisom u zemljišne knjige, koji ima samo informativnu ulogu jer obavještava treća lica o upisu prava vlasništva.
7. Nakon toga, Vrhovni sud je donio Presudu broj 89 1 P 019650 20 Rev 2 od 12. augusta 2020. godine kojom je usvojio reviziju prvotužene i preinačio obje nižestepene presude tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Revizija koju je izjavio drugotuženi odbačena je jer ga nije zastupao advokat, niti je drugotuženi imao položen pravosudni ispit. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je nesporno da sud u izvršnom postupku nije postupio prema relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku. Naime, sud nije po službenoj dužnosti dostavio nalog Zemljišnoknjižnom uredu za zabilježbu pokretanja izvršnog postupka, niti je tom uredu dostavio rješenje o dosudi objekta apelantu. Vrhovni sud je istakao da, stoga, u vrijeme upisa u korist tuženih u zemljišnim knjigama nije bilo upisano bilo kakvo opterećenje ili neko apelantovo pravo u odnosu na spornu nekretninu. Navedeno je i da apelant u toku postupka nije dokazao da su tuženi znali da je on na licitaciji kupio objekat. Vrhovni sud je obrazložio da je odredbama člana 52. stav 2. Zakona o stvarnim pravima eksplicitno propisano da se pravo vlasništva stečeno, između ostalog, na osnovu odluke suda ne može suprotstaviti pravu trećeg savjesnog lica koje je prije izvršenih upisa po navedenim osnovama podnijelo zahtjev za upise na istim nekretninama, uvažavajući princip povjerenja u zemljišne knjige. Navedeno je da je, osim toga, pogrešan zaključak nižestepenih sudova da upis apelantovog prava vlasništva u zemljišne knjige na osnovu odluke suda ima samo deklaratorni karakter budući da je odredbama člana 5. Zakona o zemljišnim knjigama propisano da se pravo vlasništva na nekretninama, osim u slučaju nasljeđivanja, stječe isključivo upisom u zemljišne knjige. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da apelant zbog navedenog propusta suda u izvršnom postupku ima pravo da traži naknadu štete od pravnog lica čiji mu je organ prouzrokovao štetu obavljanjem ili u vezi s obavljanjem svojih funkcija. Međutim, apelant ne može tražiti brisanje upisa tuženih koji su izvršeni shodno relevantnim zakonskim odredbama budući da apelantova tužba ima elemente brisovne tužbe koja se, shodno čl. 68–78. Zakona o zemljišnim knjigama, koji je u to vrijeme važio, kao i članu 56. stav 4. sada važećeg Zakona o stvarnim pravima, ne može podnijeti ukoliko je treće savjesno lice upisalo neko svoje pravo u zemljišne knjige, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu. Navedeno je i da su tuženi u predmetu jedinstveni suparničari shodno članu 366. Zakona o parničnom postupku (jer je tužbom traženo brisanje upisa u korist oba tužena po istom osnovu) pa se djelovanje odluke o reviziji prvotužene proteže i na drugotuženog.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
8. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da Vrhovni sud pogrešno rezonira da su tuženi jedinstveni suparničari. Smatra da obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje jer je kontradiktorno samo sebi. Navodi i da nije jasno zašto Vrhovni sud nije tražio ocjenu ustavnosti odredbi člana 5. Zakona o zemljišnim knjigama jer taj član zadire u prava koja garantiraju odredbe Zakona o stvarnim pravima. Smatra da je Vrhovni sud pogrešno postupio kada je prihvatio shvatanja iz komentara zakona prema kojima upis u zemljišne knjige ima konstitutivno djelovanje. Navodi da je odredbama Zakona o stvarnim pravima obaveza upisa u javne evidencije propisana jedino za stjecanje prava vlasništva na osnovu pravnog posla. Smatra da je Vrhovni sud postupio suprotno svojoj dotadašnjoj praksi o tim pitanjima, ali ne obrazlaže kakva je bila ta ranija praksa. Također navodi i da nije mogao tražiti da bude upisan u zemljišne knjige jer je već ranije u korist tuženih bila upisana zakonska hipoteka i zabilježba izvršenja. Navodi da je zbog toga i lakšeg pristupa Zemljišnoknjižnom uredu tužbom tražio i brisanje prava tuženih, ali da to ne znači da je njegova tužba imala elemente brisovne tužbe. Ističe da nije jasno zašto je Vrhovni sud primijenio odredbe člana 68. Zakona o Poreskoj upravi jer je tom odredbom propisano da se zakonska hipoteka može zasnovati samo na imovini poreskog obveznika, što apelant nije. Navodi i da je stekao vlasništvo na nekretnini bez ikakvih tereta i zabilježbi. Apelant smatra da je Vrhovni sud prihvatanjem suprotnog stava stavio prevelik teret na njega i prekršio mu pravo na imovinu.b)Odgovori na apelaciju
9. Vrhovni sud je naveo da su netačni apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni prava i drugačijem stavu tog suda u odnosu na raniju praksu. Navedeno je da je Vrhovni sud u svojoj praksi zauzeo stanovište da se pravo vlasništva stječe isključivo upisom u zemljišne knjige a da, npr., odluka suda kako je u konkretnom predmetu slučaj predstavlja pravni osnov za njegovo stjecanje. Vrhovni sud navodi i da apelant nikada nije zatražio upis svog prava vlasništva.
10. Prvotužena navodi da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
11. Drugotuženi navodi da nije bilo kršenja apelantovih prava te da nema kolizije između odredbi člana 5. Zakona o zemljišnim knjigama i člana 52. Zakona o stvarnim pravima.
V. Relevantni propisi
12. Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 74/02, 67/03, 46/04, 109/05, 119/08)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa koji je u službenom glasilu objavljen samo na srpskom jeziku, ali lektoriran na službene jezike u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 67/03, 46/04, 109/05 i 119/08) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je primijenjen na konkretan slučaj, a čije relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 5.
5) Uknjižba je konačan upis prava na nekretninama, kojim se bezuvjetno stiču, prenose, ograničavaju ili prestaju prava na nekretninama.
Član 3. st. 1. i 2. tačka (3)
Pretpostavke za upis (1) Postupak upisa u zemljišnu knjigu pokreće se podnošenjem zahtjeva za upis. (…) (2) Uz zahtjev za upis treba priložiti i dokaznu dokumentaciju na kojoj se zahtjev zasniva.
To mogu biti:
3) ovjerena kopija sudske odluke koja je osnov za upis.
Član 5. stav 1.
Konstitutivno dejstvo
1) Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu, uključujući i ona koja su predviđena u članu 87. ovog zakona.
Zaštita povjerenja u zemljišne knjige
Član 55. st. (1) i (3) (1) Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nepokretnosti, pa ko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od vanknjižnog stanja, uživa u pogledu tog sticanja zaštitu prema odredbama ovog zakona. (3) Nedostatak dobre vjere ne može se prebaciti nikome iz razloga što nije istraživao vanknjižno stanje.
13. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16 – odluka Ustavnog suda RS, 107/19, 1/21 – odluka Ustavnog suda RS, 119/21 – odluka Ustavnog suda RS) relevantne odredbe glase: Sticanje prava svojine na nepokretnostima
Pravni osnovi sticanja
Član 52. (1) Sticalac prava svojine na nepokretnosti na osnovu pravnog posla, zakona, nasljeđivanja, pravosnažne odluke suda ili konačne odluke drugog nadležnog organa, ovlašten je zahtijevati upis stečenog prava svojine u javnu evidenciju. (2) Pravo svojine stečeno na osnovu nasljeđivanja, zakona, odlukom suda ili drugog organa ne može se suprotstaviti pravu trećeg savjesnog lica koje je postupajući sa povjerenjem u javnu evidenciju podnijelo zahtjev za upis svog prava prije nego što je lice koje je steklo pravo svojine na osnovu nasljeđivanja, zakona, odluke suda ili drugog nadležnog organa zatražilo upis svog prava.
14. U Zakonu o Poreskoj upravi („Službeni glasnik RS“ br. 51/01, 74/04, 2/05, 96/05, 75/06, 112/07 – prečišćeni tekst, 22/08 i 34/09; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa koji je u službenom glasilu objavljen samo na srpskom jeziku, ali lektoriran na službene jezike u Bosni i Hercegovini), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja izvršnog postupka u konkretnom predmetu, relevantne odredbe glase:
Član 68. stav 1. (1) Ako obveznik ne plati obavezu koju je utvrdila PU u roku određenom u rješenju o utvrđivanju obaveze, uspostavlja se zakonska hipoteka na imovini i imovinskim pravima obveznika u korist PU radi izmirivanja obaveze.
VI. Dopustivost i meritum
15. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
16. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
18. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
19. Apelant smatra da je Vrhovni sud prilikom donošenja osporene presude proizvoljno primijenio pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
20. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud ističe da se Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke pozvao na relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima i Zakona o zemljišnim knjigama, iz kojih jasno proizlazi konstitutivno djelovanje i obaveza upisa u zemljišne knjige (javnu evidenciju), kao i princip povjerenja u zemljišne knjige, odnosno javnu evidenciju nekretnina. Također, Vrhovni sud je obrazložio i da, između ostalog, pravosnažna sudska odluka, suprotno apelantovim tvrdnjama, predstavlja pravni osnov za stjecanje vlasništva, ali da pravo vlasništva nastaje upisom u zemljišnu knjigu (vidi tačku 7. ove odluke). Ustavni sud, također, podsjeća da je takav stav podržao i u nekim svojim drugim odlukama (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP-2684/18 od 6. decembra 2018. godine, tač. 51. i 52, dostupnu na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud je u Odluci broj AP-2684/18 naglasio i da je članom 55. stav (3) Zakona o stvarnim pravima propisano da se nikome ne može prebaciti nedostatak dobre vjere zato što nije istraživao vanknjižno stanje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz činjenica predmeta proizlazi da apelant nikada nije zatražio upis svog prava u javne evidencije. Dakle, apelant je rješenjem o dosudi – sudskom odlukom ishodio pravni osnov tj., pretpostavku za stjecanje vlasništva na navedenim nekretninama, ali pravo vlasništvo u odnosu na njega nikada nije konstituirano. Za razliku od apelanta, tuženi su svoja prava upisali u javne evidencije u kojim nije bilo drugih upisa te nisu bili u obavezi istraživati eventualno postojanje tzv. vanknjižnog vlasništva, kako to i proizlazi iz navedenih zakonskih odredbi i obrazloženja osporene presude. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se apelant poziva i na odredbe člana 68. Zakona o Poreskoj upravi (vidi tačku 14. ove odluke) smatrajući da hipoteka nije mogla biti upisana na nekretnini jer apelant kao njen vlasnik nije poreski obveznik. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u postupku pred sudovima nesporno utvrđeno da je hipoteka upisana u vrijeme kada je u nekretnini – objektu raniji vlasnik obavljao ugostiteljsku djelatnost kao i da je dugovao porez po osnovu te djelatnosti. Zbog toga je i pokrenut izvršni postupak radi prinudne naplate. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud primjenu prava (uključujući i pitanja suparničarstva, brisovne tužbe i naknade štete) i svoje zaključke obrazložio (vidi tačku 7. ove odluke) u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je odluka Vrhovnog suda proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Osim toga, apelant se ne poziva na neka druga procesna prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti je eventualno kršenje tih garancija očigledno.
21. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
22. Apelant smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da, u skladu s dobro ustaljenom praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, prilikom razmatranja apelacionih navoda o kršenju prava na imovinu Ustavni sud mora utvrditi da li apelant ima imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nadalje, ukoliko se utvrdi da apelant ima imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, potrebno je utvrditi da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te, ukoliko jeste, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP-4276/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
23. Ustavni sud ukazuje da je nesporno da je apelant kupio nekretninu koja je bila predmet izvršnog postupka i da mu je ta nekretnina dosuđena sudskom odlukom. Dakle, apelant je imao imovinu, u konkretnom slučaju je došlo do miješanja u njegovu imovinu i to miješanje je bilo u skladu s relevantnim odredbama Zakona o zemljišnim knjigama i Zakona o stvarnim pravima. Naime, tuženi su u javnu evidenciju (zemljišnu knjigu) uknjižili svoje založno pravo na nekretnini na kojoj nije upisano odnosno konstituirano apelantovo pravo vlasništva. Dalje, Ustavni sud smatra da je miješanje imalo i legitiman cilj u javnom interesu. Ustavni sud podsjeća da je obaveza države i sudova da osiguraju poštovanje principa pravne sigurnosti, što se ogleda u poštovanju povjerenja u javne knjige, koje je propisano Zakonom o zemljišnim knjigama. Time se legitimni cilj, koji je istovremeno i u javnom interesu i u interesu pojedinaca, sastoji u obavezi primjene odredbi tog zakona u slučajevima prometa nekretnina.
24. Sljedeće pitanje jeste da li je miješanje bilo proporcionalno. Ustavni sud podsjeća da je nesporno da redovni sud koji je vodio izvršni postupak nije postupio po službenoj dužnosti, odnosno Zemljišnoknjižnom uredu nije dostavio rješenje o izvršenju niti rješenje o dosudi radi zabilježbe. Također, s druge strane, ni apelant nije učinio ništa u vezi s tim pitanjem, odnosno nije provjeravao da li su upisi izvršeni, niti je kod redovnog suda urgirao da se upisi izvrše. Ustavni sud podsjeća da apelant nije imao zakonsku obavezu provjere tih podataka. Međutim, apelant je morao biti svjestan da, s obzirom na konstitutivno djelovanje upisa u zemljišne knjige, samo tako može steći pravo vlasništva, pa je u njegovom interesu bilo da provjeri da li su upisi izvršeni. Zbog toga, tuženi su bez ikakvih smetnji izvršili upis svojih prava u javnim evidencijama slijedom principa povjerenja u javne knjige s obzirom na to da u njima za spornu nekretninu nije bilo nikakvog upisa ni opterećenja. Vrhovni sud je zbog tih razloga preinačio nižestepene presude i odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za brisanje upisa tuženih i uknjižbu apelantovog prava. Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da je takvim postupanjem na njega stavljen pretjeran teret. Međutim, slijedom navedenog, Vrhovni sud je, u okolnostima konkretnog slučaja, donoseći svoju odluku nesporno vodio računa o općem interesu štiteći princip pravne sigurnosti i povjerenja u javne knjige, kao i o ravnoteži između apelantovog prava i prava tuženih, a apelant je imao na raspolaganju i pravne mogućnosti na koje ga je u svojoj presudi uputio Vrhovni sud (vidi tačku 7. ove odluke).
25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VII. Zaključak
26. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo na to da je Vrhovni sud osporenu odluku donio proizvoljnom primjenom prava i kada je za primjenu odredaba člana 5. Zakona o zemljišnim knjigama i člana 52. Zakona o stvarnim pravima dao obrazloženje u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
27. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je do miješanja u apelantovu imovinu došlo u skladu sa zakonom, kada je to miješanje bilo u „općem/javnom interesu“ i kada je uspostavljena pravična ravnoteža između tog interesa i apelantovog prava na imovinu.
28. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić