Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3638/22 (Alija halilović)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3638/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3638/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Alija Halilović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Alija Halilović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 078678 19 Gž od 8. jula 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Alija Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 23. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 078678 19 Gž od 8. jula 2022. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženom (M. H.) da apelantu preda u posjed dio parcele, koja je pobliže označena u izreci prvostepene presude. Također, odbijen je apelantov zahtjev da mu tuženi, na ime naknade materijalne štete, isplati novčani iznos naveden u izreci prvostepene presude.
3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 127. Zakona o stvarnima pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) kojom je propisano da vlasnik, da bi ostvario pravo na povrat stvari, mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se stvar nalazi u posjedu tuženog. U vezi sa tim, Kantonalni sud je naveo da je u prvostepenom postupku apelant dokazao da je sporna parcela njegovo (vanknjižno) vlasništvo, ali da nije dokazao da se sporni dio parcele nalazi u posjedu tuženog. Naime, ukazao je da je apelant prvi dio tužbenog zahtjeva zasnovao na tvrdnji da je vlasnik sporne parcele, te da je tuženi, kao posjednik susjedne parcele, samovlasno ušao u posjed konkretnog dijela apelantove parcele pomjeranjem-stavljanjem ograde. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu provedenih dokaza, utvrdio da je apelant posjednik i vanknjižni vlasnik konkretne parcele, ali da tuženi nije posjednik susjedne parcele, već da tu parcelu koristi tuženikova majka, a da su ogradu između konkretne i susjedne parcele postavili očevi parničnih stranaka. Stoga, kako apelant nije dokazao da je tuženi pomjeranjem ograde oduzeo dio apelantove parcele, tj. kako nije dokazao da se sporni dio parcele nalazi u tuženikovom posjedu, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev kojim je tražio predaju u posjed spornog dijela parcele. Dalje, u odnosu na tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da mu tuženi zbog sječe stabala na spornom dijelu parcele nadoknadi materijalnu štetu, Kantonalni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je tuženi na spornoj parceli posjekao stablo bukve 24. septembra 2012. godine, a da je apelant 7. augusta 2018. godine podnio tužbu radi naknade štete. S obzirom na to, ukazao je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je od dana saznanja za štetu i učinioca pa do dana podnošenja tužbe protekao zastrani rok od tri godine propisan odredbama člana 376. stav (2) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustav Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da su redovni sudovi pogrešno zaključili da nije dokazao da je vlasnik sporne parcele i da je sporni dio parcele u tuženikovom posjedu, tj. da su pogrešno zaključili da je nastupila zastara potraživanja materijalne štete.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, nasuprot apelantovim navodima, dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZSP i ZOO na konkretnu situaciju, te da je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Također, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Što se tiče apelantovog pozivanja na pravo na dom, Ustavni sud ukazuje da se osporene odluke ne mogu dovesti u vezu sa navedenim pravom, tako da apelant u konkretnom slučaju nije „žrtva“ kršenja tog prava.
9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman