Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1018/21 („Vranica“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 19. 09. 2024.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stečaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1018/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 09. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 19. septembra 2024. godine, u predmetu broj AP-

1018/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela „Vranica“ d.d. Sarajevo u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela „Vranica“ d.d. Sarajevo u stečaju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 St 218050 20 Pž 4 od 27. januara 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Vranica“ d.d. Sarajevo u stečaju (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 29. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 St 218050 20 Pž 4 od 27. januara 2021. godine.

2. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), postupajući u stečajnom postupku nad apelanticinom imovinom, donio je Rješenje broj 65 0 St 218050 11 St od 17. januara 2020. godine. Rješenjem je određeno da se vrši promjena u tabeli priznatih potraživanja prema apelantici tako što umjesto povjerioca „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: Hypo banka) treba da stoji „Bora“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: „Bora“). Dalje je određeno da se vrši promjena u tabeli priznatih potraživanja prema apelantici tako da umjesto povjerioca „Bora“ treba da stoji Sead Babić. U preostalom dijelu tabela priznatih potraživanja je ostala nepromijenjena, izuzev u dijelu u kojem je naknadno promijenjena odlukom suda. Rješenjem je odbačen prijedlog stečajnog plana apelanticine reorganizacije.

3. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je potraživanje Hypo banke u tabeli priznatih potraživanja nastalo po osnovu ugovora o dugoročnom kreditu. Dalje je naveo da je ugovorima o ustupanju potraživanja Hypo banka svoje priznato potraživanje prema apelantici prenijela na „Boru“, nakon čega je „Bora“ isto potraživanje prenijela na Seada Babića. Općinski sud je ocijenio neosnovanim apelanticin prigovor da je nezakonit prijenos potraživanja s Hypo banke na „Boru“. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da nije bilo izričite zakonske odredbe koja bi zabranjivala Hypo banci da licu „Bora“ prenese potraživanje po osnovu plasmana kredita. Takva zabrana nije bila propisana ni Zakonom o bankama FBiH iz 2017. godine u vrijeme prijenosa potraživanja s lica „Bora“ na Seada Babića. Stoga je Općinski sud ocijenio da se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba člana 436. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je ocijenio neosnovanim apelanticin navod da je za prijenos potraživanja neophodno da se prethodno prenese hipoteka na Seada Babića pa da bi sud u postupku mogao izmijeniti tabelu potraživanja. U vezi s tim, obrazloženo je da se radi o sporednom pravu koje prati glavnu stvar, tj. potraživanje u smislu člana 437. ZOO-a, pa prijelazom potraživanja prelazi i hipoteka. Općinski sud je odbacio i prijedlog stečajnog plana apelanticine reorganizacije jer se u pogledu nekretnina na kojim se zasniva taj plan vode izvršni postupci radi njihove prodaje i na njima postoje hipoteke u korist razlučnih povjerilaca. Stoga je Općinski sud zaključio: „[...] onda je očito da u skladu sa odredbom člana 156. Zakona o stečajnom postupku prava koja bi sudionici trebali steći prema osnovi za provođenje plana se ne mogu ostvariti jer izvršni postupak vodi prodaji tih nekretnina, a u tom slučaju treće lice postaje njihov vlasnik.“

4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 St 218050 20 Pž 4 od 27. januara 2021. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđeno rješenje Općinskog suda. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je ustupljeno potraživanje koje je moglo biti predmet prijenosa potraživanja. U vezi s tim, ukazano je da prijenosom nije ustupljen ugovor o kreditu, nego potraživanje iz ugovora. Dalje, ukazano je da je novi stjecatelj potraživanja, imajući u vidu član 156. Zakona o stvarnim pravima, s prijenosom potraživanja stekao i založno pravo na nekretnini, kojim je to potraživanje osigurano. Kantonalni sud je zaključio i da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da postoji razlog iz odredbe člana 156. stav 3. Zakona o stečajnom postupku o odbačaju plana po službenoj dužnosti.

5. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica tvrdi da su nezakoniti ugovori o ustupanju potraživanja i da je Kantonalni sud pogrešno tumačio odredbu člana 39. Zakona o bankama iz 1998. godine. U vezi s tim, tvrdi da Zakonom o bankama nije predviđena mogućnost prodaje kredita, niti prijenos koristi i prava iz ugovora o kreditu na pravna lica koja nisu banka. Osim toga, ističe i da bez upisane hipoteke u zemljišne knjige niko ne može biti priznat kao razlučni povjerilac u stečajnom postupku po osnovu člana 38. stav 1. tačka 1. Zakona o stečajnom postupku. Dalje, apelantica smatra i da sud nije mogao odbaciti stečajni plan reorganizacije koji je najkasnije u januaru 2019. godine prošao sve faze izrade, sudske kontrole i izjašnjenja stečajnih organa, nakon čega nije bilo prepreke za zakazivanje skupštine povjerilaca. Također ukazuje da nije bilo osnova za zaključak suda da se neće moći ostvariti prava predviđena po planu reorganizacije. Ističe da je, u najboljem slučaju, takav zaključak suda preuranjen i da ga sud nije mogao donijeti bez zakazivanja skupštine povjerilaca za raspravu o planu reorganizacije i uvida u eventualno izmijenjeni plan.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. U vezi s navodima koji se tiču proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stečajnom postupku i ZOO-a, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a, dao jasno obrazloženje za svoj zaključak da je priznato potraživanje Hypo banke moglo biti predmet prijenosa potraživanja, koji se u okolnostima konkretnog slučaja ne čini proizvoljnim. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je prethodno rješavao apelaciju iste apelantice koja se odnosila na izvršni postupak između apelantice i istih razlučnih povjerilaca. U apelaciji je apelantica, između ostalog, problematizirala i pravnu valjanost prijenosa potraživanja. Odlučujući o navedenoj apelaciji, Ustavni sud nije utvrdio kršenje apelanticinih ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1515/20 od 12. januara 2022. godine, tač. 26. i 34, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Također, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Osim toga, imajući u vidu da je apelantica imala i koristila mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelanticinim uspjehom u postupku ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.

10. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1018/21 („Vranica“ d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio