Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1632/22 (S. H.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na pravnu sigurnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1632/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1632/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Sedina Hubanić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sedina Hubanić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 K 084672 21 Kž od 4. marta 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie ) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sedina Hubanić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Visokog, koju zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijela je 9. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 K 084672 21 Kž od 4. marta 2022. godine.
2. U postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda apelantica je proglašena krivom za krivično djelo obmane pri dobijanju kredita iz člana 268. stav (2) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Za navedeno krivično djelo apelantici je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, te je istovremeno određeno da se kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od jedne godine od pravomoćnosti prvostepene presude ne počini novo krivično djelo.
3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je u prvostepenom postupku, na osnovu izjava svjedoka optužbe Đ. K., F. H., S. T. i E. M., utvrđeno da je apelantica izvršila navedeno krivično djelo. Naime, utvrđeno je da je apelantica potpisala ugovor o dugoročnom nenamjenskom kreditu na iznos od 20.000,00 KM u kojem su kao jemci, bez njihovog znanja i saglasnosti, zajedno s neistinitim podacima o zaposlenju i stvarnim plaćama, navedeni S. T. i Đ. A. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno prihvatio dokaze optužbe, kao i da je pravilno obrazložio i razloge za neprihvatanje apelanticine odbrane. Također, ukazao je na to da sâmo potpisivanje ugovora na način kako je to utvrđeno u prvostepenoj presudi predstavlja izvršenje krivičnog djela, te da su stoga u apelanticinim radnjama sadržani svi elementi navedenog krivičnog djela. Naime, apelantica je znala koji iznos kredita podiže, te je bila svjesna da je za zaključenje ugovora potrebna izjava za kreditno sposobne jemce i mjenica, odnosno bila je upoznata sa cjelokupnom procedurom oko kredita. Konačno, Kantonalni sud je naveo da se navedeno krivično djelo može izvršiti isključivo s direktnim umišljajem, zbog čega nije bilo nužno posebno navoditi intelektualni i voluntaristički element.
4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica u suštini ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Osim toga, apelantica ukazuje na Presudu Kantonalnog suda broj 36 0 035079 18 Kž 2 od 17. aprila 2018. godine kojom je potvrđena oslobađajuća presuda Općinskog suda od 15. decembra 2017. godine protiv optuženog M. J., uz obrazloženje da optuženi nije imao namjeru da prikaže neistinite podatke, zbog čega smatra da je povrijeđeno načelo pravne sigurnosti.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantica ponavlja navode koje je isticala u toku postupka pred Kantonalnim sudom, te da je taj sud ispitao te navode i jasno obrazložio zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. U pogledu apelanticinih navoda o povredi načela pravne sigurnosti, Ustavni sud ukazuje da eventualno postojanje dviju protivrječnih sudskih odluka u okviru suda istog nivoa u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja, ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost – vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-1745/14 od 7. marta 2017. godine). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman