Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2120/22 (Zaštitni fond Federacije BiH)
Odluka donesena 28. 09. 2023.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Javna vlast
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2120/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 09. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Mirsad Ćeman i Helen Keller i suci Seada Palavrić, Angelika Nußberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 28. rujna 2023. godine, u predmetu broj AP-2120/22, rješavajući apelacije koje je podnio Zaštitni fond Federacije BiH, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Zaštitni fond Federacije BiH protiv:
- Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 287193 18 Gž od 10. studenog 2021. godine
- Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 293572 22 Rev od 3. ožujka 2022. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljene.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2120/22
1. Zaštitni fond Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 9. lipnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Mal 287193 18 Gž od 10. studenog 2021. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P Mal 287193 16 Mal od 25. srpnja 2017. godine.
2. Ustavni sud konstatira da je Odlukom o dopustivosti broj AP-55/22 od 20. travnja 2022. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Iako apelant u obrascu apelacije nije naveo da je odlučeno o izjavljenoj reviziji, Ustavni sud je uvidom u sustav za upravljanje predmetima (CMS) utvrdio da je rješenjem Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 29. ožujka 2023. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena. Imajući u vidu da apelantova revizija kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
2. AP-3673/22
3. Apelant je 23. rujna 2022. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 P 293572 22 Rev od 3. ožujka 2022. godine, Presude Kantonalnog suda broj 32 0 P 293572 17 Gž od 11. svibnja 2021. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 P 293572 16 P od 30. kolovoza 2017. godine.
4. U postupcima, koji su okončani osporenim presudama Kantonalnog suda, odnosno Vrhovnog suda, apelant je obvezan tužiteljima (Z. F. i M. S.) isplatiti priznata potraživanja na ime naknade materijalne štete u novčanim iznosima koji su određeni u izrekama prvostupanjskih presuda.
5. U obrazloženjima osporenih presuda redovni sudovi su naveli da je u konkretnim slučajevima utvrđeno da je rješenjem Agencije za nadzor osiguranja u Federaciji BiH od 12. lipnja 2012. godine „Lido osiguranju“ d.d. Sarajevo oduzeto odobrenje za rad i pokrenut postupak likvidacije. Zatim, utvrđeno je da su tužitelji u likvidacijskom postupku prijavili svoja potraživanja na ime materijalne štete koja je nastala u prometnoj nezgodi, te da su navedena potraživanja djelomično priznata. Redovni sudovi su ukazali na odredbe članka 16. stavak 1. alineja 3) Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti (u daljnjem tekstu: Zakon). Navedenim odredbama je propisano, između ostalog, da je apelant obvezan da oštećenim stranama plaća odštetu u slučaju materijalne štete prouzročene u prometnim nezgodama u BiH kada je protiv osiguravajućeg društva pokrenut postupak posebne likvidacije zbog oduzimanja odobrenja za rad. Nadalje, redovni sudovi su naveli da su neutemeljeni apelantovi navodi da njegova obveza da oštećenim stranama plaća odštetu nastaje tek u slučaju kada je okončan postupak likvidacije nad osiguravajućim društvom. Naime, ukazali su da takvo nešto ne proizlazi iz odredbi članka 16. stavak 3. Zakona, prema kojim apelantova obveza nastaje kada je pokrenut postupak posebne likvidacije zbog stečaja ili zbog oduzimanja odobrenja za rad, što je apelant u konkretnim slučajevima zanemario.
6. S obzirom na to da se navedene apelacije temelje na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2120/22.
7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, ponavlja navode koje je iznosio u postupcima pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je njegova odgovornost supsidijarna, odnosno da postoji za obveze koje su priznate u likvidacijskom postupku, ali nakon što je postupak okončan.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
10. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud primjećuje da je apelant po svojoj strukturi u istoj poziciji kao nositelj javne vlasti. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Europske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. veljače 2004. godine, toč. 14. i 15., i AP-3444/19 od 7. travnja 2021. godine, točka 28., objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. veljače 2019. godine, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21., i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Ustavni sud ukazuje da se navodi o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, točka 23.). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23.).
14. Na temelju činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako glede utvrđenih činjenica, tako i glede primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporenih odluka dali jasne razloge o neutemeljenosti tih navoda, čime su odgovorili na sva pitanja koja su bila ključna za odlučenje. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u odnosu na navedene apelacije ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnim slučajevima ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u pojedinačnim apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična činjenična i pravna pitanja u kontekstu identičnih navoda, te da u svezi s tim nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 3993/14 od 12. siječnja 2016. godine, kao i odluke o dopustivosti br. AP-5717/18 od 6. studenog 2018. godine i AP-1381/22 od 7. rujna 2022. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stajališta navedena i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
17. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić