Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1618/21 (S. T.)

Odluka donesena 28. 04. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kolektivni ugovor
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1618/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 28. aprila 2025. godine, u predmetu broj AP-1618/21, rješavajući apelaciju Senade Turčinović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senade Turčinović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 345421 20 Rev od 23. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Senada Turčinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Hogić Enver, Mešić V. Amir i Rustemović Azra iz Tuzle, podnijela je 11. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 345421 20 Rev od 23. februara 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 345421 13 Rs od 22. jula 2015. godine.

2. Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1618/21 od 16. novembra 2021. godine Ustavni sud je odbio kao neosnovan apelantičin zahtjev za određivanje privremene mjere, kojim je tražila da Ustavni sud odredi prekid parničnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom pod brojem 65 0 P 923879 21 P, do donošenja konačne odluke po apelaciji.

3. Apelantica je podnijela tužbu protiv Raiffeisen bank d.d. BiH –Filijala Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naplate potraživanja iz radnog odnosa.

4. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 345421 13 Rs od 22. jula 2015. godine, stavom I izreke, utvrđeno je da apelantica ima pravo na obračun i isplatu osnovne plate i povećanja osnovne plate po osnovu minulog rada po odredbama čl. 25, 26. i 28. Kolektivnog ugovora za granu finansija (u daljnjem tekstu: GKU) počev od 1. novembra 2009. do 1. aprila 2014. godine (u daljnjem tekstu: utuženi period). Apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu razlike plate, minulog rada, doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i regresa za taj period je odbijen (stav II izreke), te je ona obavezana da tuženom nadoknadi troškove postupka (stav III izreke). U obrazloženju presude Općinski sud je kao nespornu činjenicu utvrdio da je apelantica bila zaposlenik tuženog sa šestim stepenom stručne spreme (VŠS) i da joj je on isplaćivao plate i druge naknade iz radnog odnosa u visini određenoj važećim ugovorima o radu i u skladu sa Pravilnicima o plaćama i primanjima zaposlenika. Općinski sud je ukazao da je je tuženi osporio primjenu GKU zbog čega je apelantica „istaknula prejudicijelni zahtjev da se utvrdi postojanje pravnog odnosa“. U vezi s tim, sud je, pozivajući se na odredbu člana

2. GKU, ukazao da je tuženi finansijska organizacija te zaključio da se odredbe GKU na njega primjenjuju. Pri tome je ocijenio irelevantnom činjenicu da li je apelantica član sindikata, te se u vezi s tim pozvao na stav građanskog odjeljenja Vrhovnog suda zauzet na sjednici održanoj 6. februara 2015. godine. Slijedom navedenog, sud je usvojio tužbeni zahtjev iz stava I izreke, primjenom odredbe člana 54. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje je ukazao da se, prema odredbi člana 26. GKU, sva radna mjesta razvrstavaju po složenosti poslova, vrsti i njihovom značaju. S obzirom da apelantica nije dokazala činjenicu kojoj grupi složenosti poslova pripada radno mjesto na kojem je bila zaposlena u utuženom periodu, a time i da joj pripada veći koeficijent složenosti, sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na razliku plate, minulog rada i doprinosa, primjenom odredaba čl. 7, 123. i 126. ZPP. Općinski sud je istakao da se konkretna razrada poslova u okviru navedenih grupa poslova, shodno odredbi člana 26. GKU, utvrđuje pravilnikom o radu, koji nije izveden kao dokaz u postupku. Konačno, kako je apelantici isplaćena naknada na ime regresa za utuženi period u iznosu većem od onog koji bi joj pripadao po odredbama GKU, sud je ocijenio neosnovanim i taj dio tužbenog zahtjeva.

5. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 345421 15 Rsž od 14. jula 2020. godine, djelimično je uvažena apelantičina žalba i prvostepena presuda je preinačena na način da je tuženi obavezan da joj, na ime razlike plate sa minulim radom i doprinosima za penzijsko i invalidsko osiguranje, isplati novčane iznose precizirane u izreci presude,. U preostalom dijelu apelantičina žalba je odbijena. Žalba tuženog i njegov zahtjev za naknadu troškova su odbijeni, te je preinačena i odluka o troškovima postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao na sadržaj odredaba člana 2. GKU, te je naveo da je apelantica bila član sindikata, da je kod tuženog organizovan sindikat sa više od 15 članova te da se stoga GKU primjenjuje i na tuženu. Takođe je istakao da se na apelantičina potraživanja primjenjuju odredbe GKU, u skladu sa načelom povoljnosti. U vezi sa tim, sud se pozvao na stav Vrhovnog suda zauzet u presudi broj 70 0 Rs 000264 09 Rev od 13. januara 2001. godine. Dalje je ukazao da je odredbom člana 55. GKU propisano da se ugovor zaključuje na neodređeno vrijeme, a primjenjuje se neposredno, osim onih odredaba za koje je potrebna razrada u Pravilniku o radu. Sud je ukazao i da su odredbom člana 26. stav 1. GKU utvrđene grupe poslova sa koeficijentima njihove složenosti i određen najmanji stepen školske spreme za pojedine grupe složenosti poslova. Takođe je propisano da se konkretna razrada poslova u okviru navedenih grupa utvrđuje pravilnikom o radu, ali ne nepovoljnije od koeficijenata utvrđenih tim ugovorom. Sud je dalje naveo da je apelantica dokazala koje poslove je obavljala i stepen stručne spreme, te da je na taj način dokazala i grupu složenosti poslova koje je obavljala. U vezi sa tim je istakao da je grupa složenosti poslova, u situaciji kada tuženi pravilnikom o radu nije razradio poslove u okviru tih grupa, shodno odredbama člana 26. GKU, u isključivoj vezi sa stepenom školske spreme. Sud je naglasio da se u takvoj situaciji jedino može smatrati zagarantovanim najniži koeficijent složenosti poslova utvrđen za grupu poslova za koju se zahtijeva određeni stepen školske spreme. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je primjenom odredaba čl. 26. i 28. GKU dosudio apelantici razliku plate po minimalnom koeficijentu od 2,75 iz raspona koeficijenata za V grupu složenosti poslova za koju je predviđen šesti stepen stručne spreme.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 345421 20 Rev od 23. februara 2021. godine djelimično je usvojena revizija tuženog i drugostepena presuda je preinačena na način da je apelantičina žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je odbijen njen zahtjev za isplatu razlike plate, minulog rada i doprinosa za utuženi period. Presuda je preinačena i u odluci o troškovima postupka tako da je apelantica obavezana naknaditi tuženom troškove cijelog postupka, dok je u ostalom dijelu revizija tuženog odbijena. Apelantičina revizija je odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova. Ukazao je da je prvostepeni sud zaključio da apelantica ima pravo na isplatu po GKU, ali da u postupku nije dokazala da poslovi koje je „obavljala spadaju u V grupu poslova iz GKU“. Suprotno tome, drugostepeni sud je zaključio „da se grupa poslova određuje prema stepenu školske spreme“. Vrhovni sud je obrazložio da se na tuženog primjenjuju odredbe GKU . Dalje je ocijenio osnovanim revizione navode tuženog da apelantica nije dokazala kojoj grupi poslova pripadaju poslovi koje je obavljala u utuženom periodu. U vezi sa tim je ukazao da odredbe člana 26. stav 2. GKU propisuju samo minimalni koeficijent za više grupa poslova, sa kriterijumom najmanje stručne spreme. Slijedom navedenog, sud je zaključio da se „propisana norma“ nije mogla primijeniti na obračun razlike plata i doprinosa bez razvrstavanja poslova po složenosti, te njihovoj vrsti i značaju, što je mogao izvršiti samo tuženi kao poslodavac svojim aktima. Istakao je da sudovi nemaju ovlaštenje da vrše razvrstavanje poslova u smislu čl. 26. GKU. Sud je pri tome naglasio da to najbolje potvrđuje činjenica da je za poslove koje je apelantica obavljala ugovorom o radu predviđena i SSS i VŠS.

7. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelantica navodi da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je dokazala koje je poslove obavljala, kao i stepen stručne spreme, te da je na taj način dokazala i grupu složenosti poslova. Apelantica dalje navodi da je Vrhovni sud potvrdio prvostepenu presudu koja je kontradiktorna, jer je njome utvrđeno da joj pripadaju prava iz GKU ali je odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražila razliku plate po tom ugovoru. Navodi da je neosnovan stav Vrhovnog suda da nije utvrđeno da li je radila sa SSS ili VŠS, te ističe da iz opisa radnog mjesta iz ugovora o radu proizlazi da je obavljala poslove za koje je potreban šesti stepen stručne spreme. Apelantica takođe navodi da suprotna strana nije ni sporila tu činjenicu. Navodi da je nejasno na koji način je to mogla dokazati, s obzirom da tuženi nije donio pravilnik kojim bi razradio poslove u okviru grupa određenih odredbama GKU. Konačno, apelantica navodi da su odredbama čl. 26. GKU određeni minimalni koeficijenti i ističe da joj tuženi nije mogao isplaćivati platu u manjem iznosu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje i imovinu odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantičinih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za zaključak da apelantica nije dokazala kojoj grupi poslova pripadaju poslovi koje je obavljala u utuženom periodu, u smislu kategorizacije propisane odredbama člana 26. GKU. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u prilog takvom zaključku istakao da sud nije nadležan da vrši razvrstavanje poslova po složenosti, a za poslove koje je apelantica obavljala ugovorom o radu je predviđena i SSS i VŠS, koji pripadaju različitoj grupi složenosti poslova za koje su predviđeni različiti koeficijenti. Takve razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti per se neprihvatljivim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje i da nije smatrao proizvoljnim zaključak Vrhovnog suda vezan za primjenu GKU u odlukama donesenim protiv istog tuženog (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 5285/17 od 10. aprila 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naročito, vezano za apelantičine navode o kontradiktornosti izreke, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, iako se saglasio sa stavovima nižestepenih sudova da se na apelanticu primjenjuju odredbe GKU, eksplicitno obrazložio da je tužbeni zahtjev za isplatu neosnovan primjenom pravila o teretu dokazivanja. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1618/21 (S. T.) | Sudska praksa | Aktio