Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-324/21 („GRAĐUS“ d.o.o. Kotor Varoš)
Odluka donesena 28. 09. 2023.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 250
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-324/21
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 09. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-324/21, rješavajući apelaciju „GRAĐUS“ d.o.o. Kotor-Varoš, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Angelika Nußberger, sudija Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 28. septembra 2023. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija „Građus“ d.o.o. Kotor- Varoš.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 212531 20 Rev od 13. oktobra 2020. godine.
Na osnovu člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu „Građus“ d.o.o. Kotor-Varoš u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija „Građus“ d.o.o.
Kotor-Varoš podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 212531 20 Rev od 13. oktobra 2020.
godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „GRAĐUS“ d.o.o. Kotor-Varoš (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zorica Mikić Ćosić, advokat iz Banje Luke, podnio je 29. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 212531 20 Rev od 13. oktobra 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te firme „DEL INVEST“ d.o.o. Banja Luka i Z. D. (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili zajedno: tuženi) zatraženo je 15. jula 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) odgovor je zatražen 30. novembra 2022. godine.
3. Pozvani su u periodu od 18. jula do 14. decembra 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 16. decembra 2022. godine apelantovom punomoćniku na eventualno izjašnjenje, ali u ostavljenom roku izjašnjenje nije dostavljeno. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Apelant je 25. oktobra 2010. godine podnio tužbu Okružnom privrednom sudu protiv tuženih radi isplate duga. Apelant je podnio i prijedlog za određivanje sudske mjere obezbjeđenja.
7. Okružni privredni sud donio je Rješenje broj 57 0 Ps 088965 10 Ps od 25. aprila 2012. godine kojim je odbijen apelantov prijedlog za određivanje sudske mjere obezbjeđenja. Viši privredni sud u Banjoj Luci donio je Rješenje broj 57 0 Ps 088965 12 Pž od 25. marta 2013. godine kojim je uvažio žalbu, preinačio prvostepeno rješenje od 25. aprila 2012. godine i usvojio mjeru obezbjeđenja kojom je zabranjeno tuženim da izvrše prodaju stana u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: sporni stan), sve do pravosnažnog okončanja postupka.
8. Apelant je tokom 2014. godine dva puta podnosio urgenciju kojom je tražio da se predmet uzme i rad i zakaže ročište. Nakon toga, Okružni privredni sud je donio Rješenje broj 57 0 Ps 088965 10 Ps od 5. februara 2015. godine kojim se oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u konkretnoj pravnoj stvari. Nakon pravosnažnosti tog rješenja predmet je ustupljen Osnovnom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom.
9. Apelant je u periodu od 2015. do 2018. godine podnio šest urgencija Okružnom privrednom sudu tražeći da se predmet uzme u rad i zakaže ročište.
10. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 212531 15 P od 16. jula 2019. godine tuženi su obavezani da apelantu solidarno isplate novčane iznose na ime glavnog duga i na ime zakonske zatezne kamate od dana dospjelosti do izrade nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, kako je to precizirano u izreci presude. Apelantov tužbeni zahtjev je odbijen u preostalom dijelu kojim je tražio isplatu kamata na dosuđeni iznos glavnog duga i kamata od dana donošenja presude. Tuženi su obavezani da apelantu nadoknade troškove postupka. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da su apelant, kao izvođač radova, i prvotuženi, po osnovu Ugovora o izvođenju građevinskih radova koji je zaključen 17. jula 2008. godine, bili u poslovnom odnosu iz kojeg je prvotuženi ostao dužan apelantu utuženi novčani iznos. Osnovni sud je dalje ukazao da su apelant, kao povjerilac, i prvotuženi, kao dužnik, zaključili Ugovor o regulisanju međusobnih obaveza i potraživanja od 20. juna 2010. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Ugovorne strane su u ugovoru konstatovale da prvotuženi nije u mogućnosti da plati dug, pa su ugovorile način njegove isplate. U vezi s tim je ugovoreno da će prvotuženi predati/prodati apelantu sporni stan koji je svojina drugotuženog, a da će prethodno drugotuženi, investitor gradnje, stvoriti sve pravne pretpostavke za prometovanje tog stana. Osnovni sud je takođe naveo da su ugovorne strane konstatovale da u trenutku zaključenja spornog ugovora stan nije u potpunosti završen i nije spreman za pravno i stvarno prometovanje. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je drugotuženi potpisao sporni ugovor i tako, u smislu člana 451 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pristupio dugu, tj. pored prvotuženog stupio u obavezu prema apelantu. Osnovni sud je dalje ukazao da se drugotuženi, kao vlasnik stana, prihvatio obaveze oko stvaranja uslova za valjano prometovanje stana, te da bez njegovog aktivnog učešća ne bi bila moguća realizacija spornog ugovora. Osnovni sud je ukazao da je apelant dokazao da mu je prvotuženi ostao dužan utuženi novčani iznos i da je drugotuženi stupio u obavezu prema apelantu, a da konkretni dug nije izmiren na način kako je ugovoreno spornim ugovorom. Naime, kako je obrazložio Osnovni sud, apelant nije stupio, niti je mogao da stupi u posjed stana koji nije završen, niti su mu tuženi dostavili potrebnu dokumentaciju za prepis stana na njegovo ime. Osnovni sud je takođe obrazložio da je na osnovu nalaza vještaka utvrdio da od potpisivanja spornog ugovora „nije bilo uplata po navedenom dugu“.
11. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 212531 19 Gž od 6. marta 2020. godine žalba drugotuženog je odbijena i prvostepena presuda u pobijanom dosuđujućem dijelu odluke o glavnoj stvari i troškovima postupka potvrđena. Okružni sud je u obrazloženju istakao da se u odnosu na drugotuženog, suprotno zaključku prvostepenog suda, ne radi o pristupu dugu, shodno odredbama člana 451 ZOO-a. Naime, Okružni sud je ukazao da je drugotuženi u svojstvu osnivača, vlasnika i direktora prvotuženog potpisao Ugovor o izvođenju građevinskih radova i sporni ugovor. Okružni sud je pri tome ukazao da je drugotuženom bilo poznato da lično, u ime i za račun prvotuženog, preuzima određene obaveze s ciljem ispunjenja spornog ugovora. Okružni sud je naveo da drugotuženi, iako svjestan ličnih obaveza, nije preduzeo ništa s ciljem njihovog ispunjenja, već se „krio“ iza činjenice da je postupao kao direktor prvotuženog i da to „lično njega ništa ne obavezuje“. Dalje je obrazložio da je ponašanje drugotuženog suprotno principu savjesnosti i poštenja iz člana 12 ZOO-a i principu zabrane zloupotrebe prava iz člana 13 istog zakona. Naime, Okružni sud je ukazao da je drugotuženi znao za lične obaveze i obaveze prvotuženog, ali je zloupotrijebio svojstvo direktora i člana društva prvotuženog i kao učesnik obligacionog odnosa postupao nesavjesno i nepošteno. Stoga je Okružni sud ukazao da je drugotuženi onemogućio ostvarenje cilja obligacionog odnosa koji je uspostavljen zaključenim ugovorima. Okružni sud je pri tome ukazao na član 15 stav 1 Zakona o privrednim društvima (u daljnjem tekstu: ZPD). U vezi s tim je istakao da je upravo drugotuženi kao član društva (osnivač) zloupotrijebio i iskoristio prvotuženog s namjerom da ne ispuni ugovorenu obavezu, kako bi lično sebi pribavio korist u iznosu neplaćenog duga ili predaje stana u vrijednosti duga. Stoga je Okružni sud istakao da je „više nego jasno da se radi o proboju pravne ličnosti“, pa je drugotuženi u tom smislu solidarno odgovoran za ugovorene obaveze prema apelantu.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 212531 20 Rev od 13. oktobra 2020. godine usvojena je revizija drugotuženog, nižestepene presude preinačene tako što je tužbeni zahtjev u odnosu na njega odbijen, dok je revizija prvotuženog odbačena. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je osnovan prigovor drugotuženog o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je ukazao da je apelant tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog zasnivao na tvrdnji da je drugotuženi, kao osnivač i direktor, zaključenjem spornog ugovora zloupotrijebio prvotuženog da bi oštetio apelanta, pozivajući se na odredbe člana 15 ZPD-a. U vezi s tim, sud je naveo da je članom 15 ZPD-a propisano da članovi društva s ograničenom odgovornošću mogu prema trećim licima lično odgovarati za obaveze društva ako zloupotrijebe privredno društvo za nezakonite ili prevarne ciljeve ili ako s imovinom privrednog društva raspolažu kao sa sopstvenom imovinom na način da privredno društvo ne postoji. Vrhovni sud je istakao da uspostavljeni obligacioni odnos između apelanta i prvotuženog, čiji je zakonski zastupnik, osnivač i vlasnik drugotuženi, nije mogao kod apelanta stvoriti privid privrednog i pravnog identiteta drugotuženog s prvotuženim. Naime, Vrhovni sud je pojasnio da zloupotreba privrednog društva „odnosno probijanje pravne ličnosti podrazumijeva činjenje prevarne radnje koja je kod povjerioca stvorila takav privid, koja mora biti dokazana, a teret dokazivanja proboja pravne ličnosti leži na tužiocu“. Vrhovni sud je obrazložio da apelant, u smislu člana 123 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), sudu nije prezentovao adekvatne dokaze da je drugotuženi u međusobnom pravnom odnosu zloupotrijebio prvotuženog. Naime, Vrhovni sud je ukazao da iz izjave apelantovog zakonskog zastupnika proizlazi da je u spornom ugovoru drugotuženi garantovao stanom čiji je on vlasnik, kao protivvrijednost isplate utvrđenog duga. S obzirom na to, Vrhovni sud je istakao da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da ima pravnog osnova za primjenu instituta probijanja pravne ličnosti i odgovornosti drugotuženog prema apelantu kao povjeriocu prvotuženog. Vrhovni sud je takođe ukazao da nema pravnog osnova za odstupanje od principa određenog članom 99 stav 3 ZPD-a – da član društva s ograničenom odgovornošću ne odgovara za obaveze društva, „osim do iznosa neunesenog uloga u imovinu društva“. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nema osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva ni na osnovu odredbe člana 451 ZOO-a, jer iz sadržaja spornog ugovora nesumnjivo proizlazi da drugotuženi kao fizičko lice nije bio ugovorna strana prilikom njegovog zaključenja.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim apelant ukazuje da Vrhovni sud, pored proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava, nije dao jasno i valjano obrazloženje za odbijanje tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženog. Apelant zatim ukazuje da u revizionom postupku nije dozvoljeno pobijati pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesno pravo kada je drugačije utvrdio da drugotuženi nije mogao da stvori privid privrednog i pravnog identiteta s prvotuženim. Apelant takođe smatra da je Vrhovni sud pogrešno utvrdio da iz sadržaja spornog ugovora nesumnjivo proizlazi da drugotuženi kao fizičko lice nije bio ugovorna strana prilikom njegovog zaključenja, a što je činjenica koju nižestepeni sudovi nisu utvrdili. Apelant navodi da se Vrhovni sud formalno poziva na odredbe člana 99 stav 3 ZPD-a i člana 451 ZOO-a. Osim toga, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Apelant pri tome ukazuje da je postupak trajao skoro 10 godina, a da je on sudovima podnosio pismene urgencije. Apelant stoga traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.500,00 KM.
b)Odgovori na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da je osporena odluka donesena uz poštovanje svih prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, a apelantovim navodima nije dovedena u pitanje njena ispravnost i zakonitost.
15. Okružni sud je naveo da podnesenom apelacijom nije osporena odluka tog suda, a Okružni privredni sud da nisu izneseni navodi koji se tiču postupanja tog suda.
16. Osnovni sud je naveo hronologiju postupka, te ukazao da je postupak pred tim sudom sproveden u skladu sa zakonskim propisima i da nije došlo do kršenja apelantovih prava.
17. Tuženi smatraju da apelantovi navodi nisu osnovani jer je Vrhovni sud jasno obrazložio razloge iz kojih su nižestepene presude ukinute. Stoga su predložili da se apelacija odbaci ili odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 250. stav 1.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Ugovor o pristupanju dugu Član 451.
Ugovorom između poverioca i trećeg, kojim se ovaj obavezuje poveriocu da će ispuniti njegovo potraživanje od dužnika, treći stupa u obavezu pored dužnika.
20. Zakon o privrednim društvima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 127/08, 58/09, 100/11, 67/13, 100/17 i 82/19) u relevantnom dijelu glasi:
Zloupotreba pravnog lica Član 15.
(1) Komanditori komanditnog društva, kao i članovi društva sa ograničenom odgovornošću i akcionari akcionarskog društva mogu prema trećim licima lično odgovarati za obaveze društva ako zloupotrijebe privredno društvo za nezakonite ili prevarne ciljeve ili ako sa imovinom privrednog društva raspolažu kao sa sopstvenom imovinom na način kao da privredno društvo kao pravno lice ne postoji.
Član 99. stav (3) (3) Član društva sa ograničenom odgovornošću ne odgovara za obaveze društva, osim do iznosa neunesenog uloga u imovinu društva.
VI.Dopustivost i meritum
21. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
22. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu navedenog prava, te pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] U odnosu na osporenu odluku
25. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u suštini zasnivaju na tvrdnji da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesno i materijalno pravo, te nije obrazložio zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba da postupa kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23 s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
26. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, koje obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju da odgovore na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud za ljudska prava, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, predstavka broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22 s daljnjim referencama, objavljena na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
27. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi zaključak da je Vrhovni sud u odnosu na sporni ugovor od 20. juna 2010. godine utvrdio drugačije činjenično stanje ili utvrdio činjenice koje već nisu utvrdili nižestepeni sudovi. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u skladu s ovlašćenjima iz člana 250 stav 1 ZPP-a, usvojio reviziju drugotuženog i preinačio nižestepene presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke jasno proizlazi koje relevantne činjenice i odredbe procesnog i materijalnog prava su poslužile Vrhovnom sudu da, suprotno stavu nižestepenih sudova, odbije apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud smatra da se na osnovu obrazloženja iz osporene odluke ne može reći da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da apelant u konkretnom slučaju, u smislu relevantnih odredbi ZPP-a, nije dokazao „proboj pravne ličnosti“ u smislu odredbe člana 15 ZPD-a. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, prije svega, u tom pravcu istakao činjenicu da je, u smislu odredbi spornog ugovora, obaveza drugotuženog bila da kao vlasnik stana stvori pravne pretpostavke za njegovo pravno prometovanje na prvotuženog. Dakle, Ustavni sud zapaža da taj stan nije imovina prvotuženog u smislu odredbe člana 15 stav 1 ZPP-a (vidi relevantne propise, tačka 21), već da se radi o imovini koja je u svojini drugotuženog. Stoga se, suprotno apelantovim navodima, ne može reći da je Vrhovni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZPD-a i ZPP-a kada je zaključio da drugotuženi nije zloupotrijebio prvotuženog. Naime, drugotuženi ni na koji način nije raspolagao imovinom prvotuženog kao sopstvenom imovinom. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud jasno obrazložio da je sporni ugovor zaključen između apelanta kao povjerioca i prvotuženog kao dužnika, a da je drugotuženi potpisivanjem tog ugovora pristupio dugu. Međutim, apelant zanemaruje da ni Okružni sud nije podržao takav zaključak u odnosu na drugotuženog, pri čemu je pojasnio u kojem svojstvu je drugotuženi potpisao taj ugovor, tj. kao osnivač, vlasnik i direktor prvotuženog. Dakle, nižestepeni sudovi su se bavili tim pitanjem, ali su imali drugačije zaključke u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da nisu osnovani apelantovi navodi da je Vrhovni sud utvrđivao činjenice koje nižestepeni sudovi nisu utvrđivali. Pri tome, Ustavni sud smatra da apelant, s druge strane, niti jednim navodom nije doveo u pitanje pravičnost postupka u konkretnom slučaju, niti je dokazao da je postupak na bilo koji način u procesnom smislu sproveden na njegovu štetu, već je samo nezadovoljan rezultatom postupka.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
U odnosu na dužinu trajanja postupka
29. Ustavni sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterijume: složenost predmeta, postupanje apelanta i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelanta bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. februara 2002. godine, predstavka broj 53176/99, tačka 38, i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).
30. Ustavni sud zapaža da je relevantan period od 25. oktobra 2010. godine, kada je apelant podnio tužbu, do donošenja presude Vrhovnog suda 13. oktobra 2020. godine, dakle ukupan period od nepunih 10 godina. Takođe, Ustavni sud ukazuje da se ne radi o predmetu koji je prema zakonu hitne prirode, niti se u konkretnom slučaju radilo o naročito složenim činjeničnim ili pravnim pitanjima.
31. Ocjenjujući apelantovo postupanje, Ustavni sud zapaža da je podnošenjem tužbe Okružnom privrednom sudu, kao stvarno nenadležnom sudu, apelant na određeni način doprinio dužini postupka. U daljnjoj fazi postupka apelant je Okružnom privrednom sudu i Osnovnom sudu podnosio urgencije za zakazivanje ročišta. Ocjenjujući postupanje sudova, Ustavni sud zapaža da su Okružnom privrednom sudu bile potrebne četiri godine i tri mjeseca da donese rješenje kojim se oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u konkretnom postupku. Dalje, Ustavni sud zapaža da su Osnovnom sudu bile potrebne četiri godine i nešto duže od pet mjeseci da donese prvostepenu presudu, računajući od dana donošenja rješenja Okružnog privrednog suda. Dakle, prvostepena presuda je donesena nakon osam godina i nešto duže od osam mjeseci od dana podnošenja tužbe. Zatim, Ustavni sud zapaža da su drugostepeni postupak, te postupak po reviziji okončani u periodima kraćim od osam mjeseci. Stoga, Ustavni sud smatra da je na dužinu osporenog postupka u najvećoj mjeri uticalo neefikasno postupanje Okružnog privrednog suda i Osnovnog suda. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se Okružni privredni sud i Osnovni sud u odgovorima na apelaciju nisu izjasnili u odnosu na navode o dužini postupka, tj. Nisu naveli bilo kakve objektivne okolnosti koje bi opravdale takvu dužinu postupka. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantov propust koji je učinio podnošenjem tužbe stvarno nenadležnom sudu ne može opravdati neefikasno postupanje Okružnog privrednog suda.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
33. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32‒34), Ustavni sud smatra da apelantu, u smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
34. Ovu naknadu dužna je da plati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
35. Apelant smatra da mu je u konkretnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju toga prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju takođe neosnovani.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je postupak ukupno trajao nepunih 10 godina, čemu su u najvećoj mjeri doprinijeli Okružni privredni sud i Osnovni sud, koji se pri tome nisu izjasnili u odnosu na navode o dužini trajanja postupka.
37. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u parničnom postupku nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao dovoljne i relevantne razloge u pogledu primjene prava, a apelant ni na koji način nije doveo u pitanje ukupnu pravičnost sprovedenog parničnog postupka.
38. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava zasniva na istim navodima koje je iznio u odnosu na pravo na pravično suđenje koje je Ustavni sud ocijenio neosnovanim, a u osporenoj odluci nema ništa iz čega bi Ustavni sud mogao zaljučiti da je do miješanja u apelantovo pravo na imovinu došlo na način koji bi vodio kršenju tog prava.
39. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić