Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-612/21 (S.C. i M.C.)

Odluka donesena 23. 03. 2023.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-612/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 03. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller, i suci Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 23. ožujka 2023. godine, u predmetu broj AP 612/21, rješavajući apelacije S.C. i M.C, na temelju članka 18. stavak (4), članka 57. stavak 2. točka a) te članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije S.C. i M.C. podnesene protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 103082 20 Rev od 11. studenog 2020. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljene.

OBRAZLOŽENJE

1. S.C. i M.C. (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica i apelanti) iz Mostara, koje zastupa Nevenka Oručević, odvjetnica iz Mostara, podnijeli su 23. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 103082 20 Rev od 11. studenog 2020. godine. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP-612/21.

2. Apelanti su 12. travnja 2021. godine podnijeli još jednu apelaciju protiv iste presude Vrhovnog suda. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP-1200/21.

3. S obzirom na to da je navedenim apelacijama osporena ista odluka, Ustavni sud je, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija o kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-612/21.

4. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 103082 12 P od 13. listopada 2014. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su sunositelji stanarskog prava na stanu u Mostaru koji je detaljnije označen u izreci presude.

5. Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da su se apelanti uselili u sporni stan u lipnju 1992. godine dok je bio u stadiju izgradnje. Rješenjem Sekretarijata za stambene poslove Općine Mostar (u daljnjem tekstu: Sekretarijat) od 14. prosinca 1995. godine, sporni stan je dodijeljen apelantovom bratu na privremeno korištenje. U rješenju je određeno da ga može koristiti sa drugim članovima domaćinstva među kojima su bili navedeni i apelanti, te da korištenje može trajati najdulje godinu dana od prestanka neposredne ratne opasnosti. Nakon prestanka neposredne ratne opasnosti, apelanti su nastavili živjeti u stanu sa djecom i apelantovom majkom. Rješenjem Općinske uprave za stambene poslove Mostar od 8. listopada 2002. godine naloženo je apelantovoj majci da sa članovima domaćinstva napusti stan. Rješenjem Odjela društvenih djelatnosti Grada Mostara od 22. rujna 2009. godine koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko neretvanskog kantona od 14. svibnja 2010. godine, određeno je da će tim stanom privremeno raspolagati Grad Mostar. Također je odlučeno da apelantu prestaje pravo privremenog korištenja stana, da je dužan da se iseli iz stana, te da mu tuženi nije dužan osigurati smještaj. Međutim, presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 004111 10 U od 15. studenog 2011. godine, apelantova tužba je uvažena i poništena su navedena rješenja. Pored toga, Općinski sud je naveo da je pred tim sudom već vođen parnični postupak pod brojem 58 P 021903 07 P u kojem je odbijen tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je nositelj stanarskog prava na spornom stanu.

6. Općinski sud je naveo da se stanarsko pravo može steći i prestati samo na način i pod uvjetima propisanim zakonom. Zatim je naveo da odredbom članka 30. stavak 7. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) na koju su se apelanti pozvali, nije propisano stjecanje stanarskog prava. Tom odredbom je propisano ograničenje vlasnika stana da protekom propisanog roka može tužbom od posjednika nevlasnika zahtijevati predaju u posjed stana, što ne znači da nezakoniti posjednik na temelju te odredbe može steći svojstvo nositelja stanarskog prava. Također, Općinski sud je naveo da iz članka 2. stavak 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), proizlazi da rješenja o dodjeli stana na privremeno korištenje ostaju na snazi dok se ne ponište u skladu sa tim zakonom, a osoba koja se uselila na temelju akta čije je važenje isteklo, ima se smatrati privremenim korisnikom. U svezi sa time, Općinski sud je naveo da obzirom na to da rješenje o dodjeli stana na privremeno korištenje od 14. prosinca 1995. godine nije poništeno na temelju zakona, niti u upravnom sporu, apelanti se smatraju privremenim korisnicima spornog stana. Stoga, nisu ispunjene pretpostavke iz članka 30. stavak 7. ZSO za stjecanje stanarskog prava na temelju bespravnog korištenja stana osam i više godina, jer se ne može stanarsko pravo priznati nezakonitom korisniku.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 103082 14 Gž do 28. siječnja 2020. godine odbijena je žalba apelanata. Kantonalni je prihvatio činjenične zaključke i pravna utvrđenja prvostupanjskog suda.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 103082 20 Rev od 11. studenog 2020. godine odbijena je revizija apelanata. Vrhovni sud je obrazložio da iz provedenih dokaza proizlazi da su rješenjem Sekretarijata od 14. prosinca 1994. godine apelanti stekli pravni osnov za privremeno korištenje stana i da se ne mogu tretirati kao bespravni korisnici. Prema tome, status privremenih korisnika stavlja apelante u drugu poziciju u odnosu na zahtjev kojim traže utvrđenje da su stekli svojstvo nositelja stanarskog prava kao bespravni korisnici u skladu sa člankom 30. ZSO. Također, Vrhovni sud je naveo da se presudom Kantonalnog suda od 15. studenog 2011. godine koja je donesena u upravnom sporu ne konstituira status apelanata kao bespravnih korisnika u relevantnom periodu jer nije poništeno rješenje o dodjeli stana na privremeno korištenje.

Apelacijski navodi

9. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

10. Apelanti tvrde da su sudovi pogrešno cijenili pravomoćnu i konačnu presudu Kantonalnog suda od 15. studenog 2011. godine u kojoj je zaključeno da je stambeni organ tužitelje mogao iseljavati samo na temelju odredbe članka 30. stavak 2. ZSO u roku od tri godine od nezakonitog useljenja ali je rok za iseljenje protekao. Također, apelanti smatraju da su oni nezakonito useljene osobe koje se nakon proteka više od osam godina ne mogu iseljavati iz stana, te da im na temelju članka 30. ZSO pripada stanarsko pravo. U tom pogledu, apelanti tvrde da sudovi pogrešno zaključuju da rješenje Sekretarijata od 14. prosinca 1995. godine proizvodi pravno djelovanje, jer nije poništeno u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene. Naime, nositelj prava i obveza sukladno rješenju Sekretarijata 14. prosinca 1995. godine je bio apelantov brat, a apelanti su sa njihovom djecom stanovali kao zasebno domaćinstvo. Zbog toga smatraju da su sudovi trebali cijeniti samo faktičko stanje, odnosno datum njihovog useljenja u stan i da nisu mogli zaključiti da koriste stan na temelju navedenog rješenja, već da su bespravni korisnici.

Relevantni propisi

11. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“, br. 14/84, 12/87 i 36/89 – OUS i „Službene novine Federacije BiH“, br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99).

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 30. st. (1), (2) i (7) Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.

Na osnovu zahtijeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.

Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.

12. Ustavni sud najprije zapaža su apelanti osporenu presudu Vrhovnog suda primili 25. prosinca 2020. godine, a da su apelaciju u predmetu broj AP-1200/21 podnijeli 12. travnja 2021. godine, iz čega proizlazi da je apelaciju u tom predmetu nedopustiva zbog proteka roka za podnošenje apelacije u smislu članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Međutim, imajuću u vidu da je apelacija u predmetu broj AP-1200/21 identičnog sadržaja kao i apelacija u predmetu broj AP-621/21 koja je podnesena blagovremeno, Ustavni sud neće u odnosu na tu apelaciju donijeti posebnu odluku o nedopustivosti zbog proteka roka.

13. U skladu sa time, prilikom razmatranja dopustivosti, Ustavni sud je pošao od odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

14. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, predstavka broj 74628/16, presuda od 26. veljače 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02, točka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

17. U vezi sa navodima koji se odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Europskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23).

18. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i navoda u apelaciji, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud prihvaćajući zaključke prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža apelanti u apelaciji samo ponavljaju navode koje su isticali u žalbi protiv prvostupanjske presude i u reviziji protiv drugostupanjske presude. Međutim, te navode koji se u suštini odnose na tvrdnje da su bespravni korisnici spornog stana u smislu članka 30. st. 2. i 7. ZSO, Vrhovni sud je razmotrio i jasno obrazložio zašto prihvaća zaključke prvostupanjskog i drugostupanjskog suda u pogledu primjene navedene pravne odredbe. Pri tome Ustavni sud podsjeća da u svojoj praksi nije smatrao proizvoljnim zaključke redovitih sudova da se ne mogu smatrati bespravnim korisnicima u smislu članka 30. st. 2. i 7. ZSO, osobe koje koriste stan na temelju valjanog pravnog osnova, odnosno rješenja o privremenom korištenju stana (vidi, Ustavni sud, odluke broj AP-3439/12 od 12. siječnja 2016. godine, točka 36. i broj AP-3685/20 od 9. ožujka 2022. godine, točka 12, dostupne na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo da je apelantima prekršeno pravo na pravično suđenje.

19. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da su njihovo pravo na imovinu dovedeno u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

20. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

21. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-612/21 (S.C. i M.C.) | Sudska praksa | Aktio