Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1057/21 (V. S.)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Pasivna legitimacija
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Javna funkcija
- Kleveta
- Privatni život
- Sloboda izražavanja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1057/21
Apelacija
Odluka o meritumu
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1057/21, rješavajući apelaciju Vere Sladojević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 29. maja 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vere Sladojević podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 263890 20 Gž od 25. decembra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vera Sladojević iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Mile Antonić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 30. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 263890 20 Gž od 25. decembra 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tuženih u postupku ID „Euro Blic Press“ d.o.o. Banjaluka – „Euro Blic“ Republika Srpska (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Predraga Mihailovića, Siniše Trkulje i Nikole Morače (u daljnjem tekstu: drugotuženi, trećetuženi i četvrtotuženi ili tuženi) zatraženo je 25. maja 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 1. juna 2022. godine, a Okružni sud 3. juna 2022. godine. Tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.
4. Odgovori na apelaciju su 1. jula 2022. godine dostavljeni apelantkinji radi eventualnog izjašnjenja. Apelantkinja nije dostavila izjašnjenje u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 263890 17 P od 25. decembra 2019. godine odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su se tuženi, u tekstovima navedenim u izreci presude, klevetnički izražavali o apelantkinji i da se tuženi obavežu da joj solidarno isplate iznos od 10.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete.
7. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je osnovan prigovor prvotuženog da nije pasivno legitimisan u konkretnom slučaju i da nije izdavač dnevnih novina u kojima su objavljeni sporni tekstovi. U vezi s tim, obrazloženo je da se ugovorom o prodaji štampe od 30. decembra 2011. godine i 31. decembra 2012. godine i aneksom od 30. decembra 2016. godine prvotuženi obavezao da će na teritoriji Bosne i Hercegovine distribuirati štampana dnevna izdanja i časopise Izdavačkog društva „Ringier Axel Springer“ d.o.o. Beograd. Dalje je obrazloženo da je iz impresuma prvotuženog vidljivo da se kao izdavač navodi Izdavačko društvo „Ringier Axel Springer“ d.o.o. Beograd. Istaknuto je i da u aktuelnom sudskom registru za prvotuženog nije navedena djelatnost „izdavanje novina“. S obzirom na to da prvotuženi nije niti jedno od lica navedenih u članu 5 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK), Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog. Osnovni sud je dalje naveo da je u nizu tekstova navedenih u obrazloženju presude, koji se odnose na usvajanje maloljetne djece u Kanadi, apelantkinja identifikovana imenom i prezimenom te funkcijom. Postupak usvajanja je vodio Centar za socijalni rad Banjaluka (u daljnjem tekstu: CSR), u kojem je apelantkinja obavljala dužnost direktorice.
8. Osnovni sud je naveo da se u tekstu „Usvojitelji iz Kanade PORUČILI: Decu ćemo OSTAVITI PRED VRATIMA Centra za socijalni rad Banjaluka…“ navodi da su usvojioci maloljetne djece zaprijetili da će ostaviti djecu pred vratima CSR jer ne mogu finansirati njihovo liječenje u Centru za rehabilitaciju maloljetnika u Alberti. Dalje je u tekstu navedeno da CSR nije odgovorio na njihov zahtjev za raskid usvojenja. Navedeno je i da je CSR pokušao da prenese nadležnost za taj predmet na Centar za socijalni rad Laktaši, da sestra maloljetne djece ne zna ništa o njima i da zbog toga postoji mogućnost podnošenja tužbe protiv CSR. Ukazano je i da se na kraju teksta nalazi apelantkinjina fotografija. Uz fotografiju se navodi da je apelantkinja na bolovanju, ali da to vrijeme „koristi da se vidi s partijskim kolegama i da uz hranu i piće popričaju o planovima za budućnost“. Osnovni sud je zaključio da su tuženi u navedenom tekstu akcenat stavili na slučaj usvojenja i „neobične stvari“ koje su se u vezi s tim dešavale. Dalje je zaključio da se dio teksta koji se odnosi na apelantkinjino druženje s partijskim kolegama može posmatrati kao kritika zbog navedenih nepravilnosti. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da iz izvedenih dokaza (izjave usvojilaca, zapisnici o obavljenom stručnom nadzoru, dopis ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine s prilogom, izjave dva svjedoka) proizlazi da je navedeni tekst u suštini tačan i istinit. Dalje je naveo da se dio teksta koji se odnosi na apelantkinju može smatrati kritikom njenog rada. Naime, u tekstu se navodi da je sudbina maloljetne djece neizvjesna i da stručni tim CSR pokušava da nađe rješenje, a da je apelantkinja na bolovanju. Istaknuto je da je bolovanje zakonsko pravo. Međutim, ocijenjeno je da je opravdan navod da nije u redu da apelantkinja posjećuje druženja dok na njenom radnom mjestu pokušavaju riješiti probleme u vezi s usvojenjem. Osnovni sud je, na osnovu člana 6 stav 2 ZZK i uzimajući u obzir sve okolnosti, ocijenio da je takvo izvještavanje bilo razumno. Posebno je istakao da se radi o usvojenju maloljetne djece koja su ostala bez roditelja, odnosno o licima koja nema ko da zaštiti ukoliko zakažu institucije. Takođe je ocijenio i da se radi o pitanju od izuzetnog javnog značaja jer je svaki građanin zainteresovan da institucija zadužena za zaštitu najugroženijih i njen rukovodilac rade svoj posao. Naglasio je i da se radilo o periodu u kojem se ništa nije znalo o djeci i da je poželjan svaki pritisak javnosti na institucije s ciljem pozitivnog rezultata. Osnovni sud je zaključio i da se apelantkinjin interes da se zaštiti njena privatnost mora suprotstaviti interesu javnosti da sazna sve relevantne informacije o radu rukovodilaca najvažnijih institucija. Stoga je utvrdio da objavljivanjem apelantkinjine fotografije nema povrede privatnosti, odnosno nema klevete „jer je objavljivanje bilo razumno“.
9. Osnovni sud je dalje naveo da tekstovi „[apelantkinja] i CSR kršili zakon u slučaju ‘Kanada’“, „POTVRĐENO: [apelantkinja] i CSR Banjaluka KRŠILI ZAKONE u slučaju ‘Kanada’“ ne predstavljaju klevetu jer su suštinski istiniti. U vezi s tim, obrazloženo je da se sadržaj tih tekstova odnosi na propuste u slučaju usvojenja maloljetne djece i da je prepričan zapisnik o obavljenom stručnom nadzoru, koji je izveden kao dokaz. Zaključeno je da je neosnovan apelantkinjin navod da je naslovom označena kao izvršilac krivičnog djela. Naime, u tekstovima se navodi da je CSR kršio odredbe Porodičnog zakona i Zakona o opštem upravnom postupku. Takođe, Osnovni sud je zaključio da tekstovi „Radojičić priprema smenu direktorke“ i „U gradskoj upravi Banjaluke IZNENAĐENI dešavanjima u CSR: Gradonačelnik priprema SMENU [apelantkinje]“ ne predstavljaju klevetu jer su suštinski istiniti i ne predstavljaju povredu apelantkinjinog ugleda i časti. U vezi s tim, obrazloženo je da se u tekstovima navodi da Gradska uprava Banjaluke planira apelantkinjinu smjenu s mjesta direktorice CRS zbog nepravilnosti u radu. Dalje je obrazloženo da takvi tekstovi ne mogu predstavljati klevetu jer je osnovna obaveza medija da izvještava javnost o dešavanjima iz političke sfere. Istaknuto je da političari i javni funkcioneri, kao što je apelantkinja, moraju imati veći prag tolerancije kada je u pitanju izvještavanje o njihovom radu.
10. Osnovni sud je ukazao da se isto odnosi i na tekstove „Balaban ćutanjem štitio [apelantkinjino prezime]“ i „DNS progovorio o unutrašnjim odnosima. Balaban ćutanjem štitio [apelantkinjino prezime]“. U tim tekstovima je navedeno da je Budimir Balaban štitio apelantkinju tako što nije dao da se razgovara o njenom radu. Osnovni sud je naveo da tekst „Korak do smene direktorice ustanove [apelantkinje]“ ne predstavlja klevetu jer je u suštini istinit. U vezi s tim, ukazano je da iz izvedenih dokaza proizlazi da je apelantkinja zaista smijenjena s mjesta direktorice CSR manje od mjesec dana nakon objave teksta. Činjenica da je nadležni sud poništio akt kojim je apelantkinja smijenjena ne utiče na tačnost teksta u vrijeme njegove objave. Dalje, Osnovni sud je naveo da su tekstovi pod naslovima „Vrhovni sud Austrije je spasao naše dijete od [apelantkinje]“ i „[apelantkinjino ime] AFERA STIGLA I DO AUSTRIJE Od majke, jedinog staratelja, Centar za socijalni rad Banjaluka pokušao da PREOTME DETE“ takvog sadržaja da mogu povrijediti ugled i čast. Međutim, Osnovni sud je ukazao da je apelantkinja kao jedini dokaz da joj je navedenim tekstovima nastupila šteta izvela dokaz čitanjem medicinske dokumentacije. Osnovni sud je dalje ukazao da ne posjeduje stručno znanje da ocijeni dokumentaciju, a apelantkinja nije dala iskaz u svojstvu stranke niti sprovela dokaz vještačenjem vještaka odgovarajuće struke. Stoga je Osnovni sud, u skladu s odredbom člana 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da apelantkinja nije dokazala da je pretrpjela štetu.
11. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 263890 20 Gž od 25. decembra 2020. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena prvostepena presuda. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio prigovor nedostatka pasivne legitimacije prvotuženog. Dalje, Okružni sud je zaključio da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da nema elemenata klevete u spornim tekstovima o usvajanju i apelantkinjinoj smjeni s funkcije direktorice CSR. U vezi s tim, ukazano je da je prvostepeni sud jasno obrazložio da sadržaj navedenih tekstova ne zadire i ne vrijeđa ni apelantkinjin privatni niti javni ugled. Naime, izvedenim dokazima su potvrđene činjenice objavljene u tim tekstovima. Međutim, Okružni sud je, suprotno zaključku prvostepenog suda, ocijenio da u tekstovima pod naslovima „Vrhovni sud Austrije je spasao naše dete od [apelantkinje]“ i „[apelantkinjino ime] AFERA STIGLA I DO AUSTRIJE Od majke, jedinog staratelja, Centar za socijalni rad Banjaluka pokušao da PREOTME DETE“ nema elemenata klevete jer su u suštini razumni. U vezi s tim, obrazloženo je da je u tim tekstovima opisano bezuspješno postupanje CSR radi vraćanja maloljetnog djeteta koje je s majkom kao staraocem boravilo u Austriji. Dalje je obrazloženo da je u konkretnom slučaju postojala iskrena namjera tuženih i da su uložili razuman napor da prethodno provjere informacije koje su namjeravali da objave u navedenim tekstovima. Okružni sud je ocijenio da su tuženi objavili istinite činjenice o apelantkinji i radu CSR. Istaknuto je da su tuženi dokazali sve što su objavili u tekstovima, tj. sve objavljeno su argumentovano doveli u vezu s apelantkinjinim postupanjem i postupanjem CSR.
12. Nakon podnošenja apelacije, Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) odbacio je rješenjem od 31. maja 2021. godine apelantkinjinu reviziju jer nije ispunjavala uslove dopustivosti iz člana 237 ZPP-a.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
13. Apelantkinja navodi da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Naime, apelantkinja smatra da su sudovi pogrešno ocijenili da je postojala iskrena namjera novinara prilikom pisanja spornih tekstova. Takođe smatra da Okružni sud uopšte nije cijenio činjenicu da se većina tekstova zasniva na izjavama lica koja su u otvorenom sukobu s njom. Apelantkinja tvrdi da su obustavljeni postupci u kojima je ispitivana njena krivična odgovornost u vezi s postupanjem iz spornih tekstova. Ističe i da tuženi nisu objavili njene demantije, niti tekstove o tome da ona nije činila krivična djela. Tvrdi da je znatno narušena njena reputacija prenošenjem neistinitih navoda, dok su sudovi pogrešno utvrdili da je takvo prenošenje opravdano zbog zaštite slobode izražavanja. Apelantkinja posebno ukazuje da su u konkretnom slučaju objavljene njene privatne fotografije. U vezi s tim, ističe da nije utvrđeno da je ona zaista bila na bolovanju u spornom periodu. Takođe ističe da priložena fotografija ne dokazuje da se radi o „partijskom druženju“ niti o temi razgovora. Tvrdi i da postupak usvojenja nije vodila lično niti da je prekinut rad na predmetu, posebno ne zbog njenog bolovanja. Apelantkinja ukazuje i da je zaključak suda da je trebalo sprovesti vještačenja da bi se utvrdilo da je nastala nematerijalna šteta u potpunosti pogrešan i suprotan stavu Ustavnog suda iz Odluke broj A
P-2043/12. U pogledu prava na pravično suđenje, apelantkinja navodi da se Okružni sud „oglušio“ na sve njene žalbene navode i da je pogrešan zaključak da prvotuženi nije pasivno legitimisan. U vezi s tim, apelantkinja se poziva na Presudu Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 02337713 Gž od 6. decembra 2013. godine u kojoj je utvrđeno da je prvotuženi pasivno legitimisan u postupku naknade štete nastale klevetom, što je potvrđeno u Odluci Ustavnog suda broj AP-647/14.
b) Odgovori na apelaciju
14. Okružni sud je naveo da su u osporenoj odluci jasno obrazloženi razlozi zbog kojih je odbijena apelantkinjina žalba. Takođe je naveo da je obrazloženje osporene odluke dato u saglasnosti s relevantno utvrđenim činjenicama i materijalnim propisima. Istakao je da nije prekršio apelantkinjina prava navedena u apelaciji.
15. Osnovni sud je naveo da ostaje pri svim razlozima navedenim u obrazloženju prvostepene odluke koja je donesena na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene procesnog i materijalnog prava. Ukazao je da nije došlo do kršenja apelantkinjinih prava navedenih u apelaciji.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“ broj 37/01)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenom glasilu na srpskom jeziku, ali lektorisan na službene jezike u Bosni i Hercegovini, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 5 st. 1–3
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1 ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje.
3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1 ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
Član 6
U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, vjerovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
Član 7
Pri utvrđivanju odgovornosti i dodjeljivanju naknade u smislu ovog zakona potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10 (2) Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.
VI.Dopustivost i meritum
17. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelacija nije nedopustiva iz razloga propisanih članom 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
18. Apelantkinja navodi da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. S obzirom na to da se u parničnom postupku odlučivalo o naknadi štete zbog klevete, Ustavni sud smatra svrsishodnim da prvo razmotri navode o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
20. Član 8 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
21. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pravo pojedinca na ugled predstavlja elemenat njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Țiriac protiv Rumunije, presuda od 30. novembra 2021. godine, predstavka broj 51107/16, tačka 60 s referencama na drugu relevantnu praksu). Osnovna svrha člana 8 Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Lazoriva protiv Ukrajine, presuda od 17. aprila 2018. godine, predstavka broj 6878/14, tačka 62). Član 8 Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje tog prava, osim u slučajevima iz stava 2 tog člana. Imajući u vidu da se konkretni postupak odnosio na povredu apelantkinjinog prava na ugled, što je dovedeno u pitanje sadržajem spornih tekstova, Ustavni sud smatra da konkretni postupak ulazi u sferu apelantkinjinog „privatnog života“, odnosno člana 8 Evropske konvencije.
22. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li je osporenom presudom došlo do „miješanja“ u apelantkinjino pravo na ugled iz člana 8 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom odbijen apelantkinjin zahtjev da se tuženi obavežu da joj solidarno naknade nematerijalnu štetu, koju je, prema navodima iz tužbe, pretrpjela zbog klevete. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena odluka redovnog suda nesumnjivo predstavlja „miješanje“ u apelantkinjino pravo na ugled iz člana 8 Evropske konvencije.
23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za razmatranje da li je miješanje u apelantkinjino pravo na ugled bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na ugled iz člana 8 Evropske konvencije bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili opšteg interesa i (c) biti u skladu s principom proporcionalnosti.
24. Ustavni sud zapaža da je nesporno da je navedeno miješanje bilo „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama ZZK, koje su objavljene i dostupne javnosti. Dalje, miješanje je imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije.
25. U vezi s pitanjem da li je postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, apelantkinjinog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja, Ustavni sud naglašava da su relevantni kriterijumi za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda i sumirani u predmetu Von Hannover protiv Njemačke (broj 2). Ti kriterijumi su: doprinos raspravi od javnog interesa; koliko je poznato lice o kojem je riječ i šta je predmet izvještavanja; ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja članka te sadržaj, forma i posljedice objavljivanja (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2), presuda od 7. februara 2012. godine, predstavke br. 40660/08 i 60641/08, tačke 108–113, te citirani predmet Țiriac protiv Rumunije, tačka 74). Ustavni sud smatra da su ti kriterijumi, mutatis mutandis, primjenjivi i na konkretni predmet.
26. Odgovarajući na pitanje da li sporni tekstovi predstavljaju doprinos debati od javnog interesa, Ustavni sud zapaža da se oni odnose na nepravilno postupanje CSR u određenim predmetima koji se tiču usvajanja maloljetne djece u inostranstvu i, u vezi s tim, apelantkinjinu smjenu s mjesta direktorice CSR. U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi, u kontekstu razmatranja prava na privatni i porodični život, ukazao na suštinski princip prema kojem su, kad god je riječ o nekom djetetu, najbolji interesi tog djeteta najvažniji (Evropski sud, Mennesson protiv Francuske, presuda od 26. juna 2014. godine, predstavka broj 65192/11, tač. 81 i 101). Stoga, Ustavni sud smatra da informisanje javnosti o nepravilnostima u radu javne ustanove koja se bavi zaštitom djece kao najosjetljivije kategorije stanovništva i eventualnoj odgovornosti direktorice predstavlja doprinos temi, odnosno debati od opšteg interesa.
27. Ustavni sud, kao i redovni sudovi, smatra da je apelantkinja, koja je u vrijeme objavljivanja spornih tekstova bila direktorica CSR, javna ličnost (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1890/20 od 26. januara 2022. godine, tačka 45, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dalje, Ustavni sud primjećuje i da su se, u smislu navedenih kriterijuma Evropskog suda, sporni tekstovi bavili pitanjem apelantkinjinog ponašanja kao javne ličnosti – rukovodioca javne ustanove i nisu se ticali njenog privatnog života. Pri tome, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu ispitali apelantkinjino prethodno ponašanje u odnosu na medije, ali smatra da ono nije ni bilo relevantno za rezultat konkretnog postupka, odnosno balansiranje suprotstavljenih prava u tom slučaju (op. cit., Țiriac, tač. 90 i 91).
28. U vezi sa sadržajem, formom i posljedicama objavljivanja, Ustavni sud podsjeća da su Evropski i Ustavni sud u svojim odlukama ukazali da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, dok vrijednosni sud ne podliježe dokazivanju. Naime, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud dosljedno naglašavao potrebu da domaći pravni sistem jasno napravi razliku između činjenica i mišljenja, kao i da ne zahtijeva dokazivanje istinitosti za mišljenje. Pri tome, Evropski sud je ukazao da i vrijednosni sudovi moraju imati vjerodostojan činjenični osnov koji ih može potkrijepiti jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (op. cit., Țiriac protiv Rumunije, tačka 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP-2576/20 od 9. marta 2022. godine, tačka 38, dostupna na www.ustavnisud.ba).
29. Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji proizvoljnost u zaključku Okružnog suda da su tuženi pronosili istinite informacije u spornim tekstovima, što su tuženi dokazali sprovedenim dokazima pred prvostepenim sudom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su tuženi izvedenim dokazima dokazali da je bilo određenih nepravilnosti u radu CSR i da je pripremana apelantkinjina smjena s funkcije direktorice CSR. Takav zaključak je potvrdio i Okružni sud. Dodatno, Okružni sud je, suprotno prvostepenom sudu, ocijenio i da su tuženi dokazali sve što su objavili u tekstovima pod naslovima „Vrhovni sud Austrije je spasao naše dete od [apelantkinje]“ i „[apelantkinjino ime] AFERA STIGLA I DO AUSTRIJE Od majke, jedinog staratelja, Centar za socijalni rad Banjaluka pokušao da PREOTME DETE“. Kako je Okružni sud kao sud koji je donio konačnu odluku u tom predmetu izveo drugačiji zaključak od prvostepenog suda, Ustavni sud smatra da je bespredmetno razmatranje apelantkinjinih navoda o stavu prvostepenog suda u pogledu tih tekstova i pozivanje na odluku u predmetu broj AP-2043/12. Dalje, suprotno apelantkinjinim navodima, Ustavni sud zapaža da se u spornim tekstovima nije ni navodilo da je apelantkinja krivično odgovorna u vezi sa spornim postupanjem CSR, već se navodilo nepravilno postupanje u radu CSR i njena odgovornost kao rukovodioca i odgovornog lica javne ustanove. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da mediji imaju zadatak da prenose informacije i ideje koje su od javnog interesa, a javnost ima pravo da dobije te informacije. Da nije tako, mediji ne bi mogli izvršavati svoju vitalnu ulogu „čuvara javnog interesa“. Stoga se ne može zaključiti da objavom spornih tekstova tuženi nisu postupali „u dobroj namjeri“ ili da su iznijeli neistinite činjenice ili da su prešli dozvoljene granice u obavještavanju javnosti o pitanju od javnog interesa. Osim toga, nesporno je da je apelantkinja u spornim tekstovima pominjana isključivo u svojoj javnoj ulozi, dakle kao direktorica CSR. Stoga, Ustavni sud smatra da u spornim tekstovima nema ništa što bi predstavljalo bezrazložan privatni napad na nju.
30. U pogledu apelantkinjinih navoda kojima ukazuje da je objavljena njena fotografija u kontekstu koji nije dokazan, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud taj dio teksta posmatrao kao kritiku apelantkinje zbog nepravilnosti u radu CSR. Prvostepeni sud je zaključio da, zbog svih specifičnih okolnosti predmeta, objavljivanjem apelantkinjine fotografije nije došlo do povrede njene privatnosti „jer je objavljivanje bilo razumno“. U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća da je u odluci Von Hannover Evropski sud, između ostalog, prihvatio stav nacionalnog suda da je objavljivanje fotografija slavnih ličnosti prihvatljivo u slučajevima kada se odnosi na pitanja od javnog interesa ili doprinosi nekoj raspravi od javnog interesa (op. cit., Von Hannover, tačka 118). U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud, u kontekstu navoda koji su pratili fotografiju, dao prednost interesu javnosti da sazna sve relevantne informacije o radu rukovodioca javne ustanove u odnosu na apelantkinjin interes da se zaštiti njena privatnost. Imajući u vidu sve okolnosti predmeta, Ustavni sud nema razloga da ne prihvati takvu ocjenu redovnog suda. Naime, Ustavni sud primjećuje da sporna fotografija, na kojoj se apelantkinja nalazi u društvu više lica, nije sadržavala ništa uvredljivo. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je i prilikom ocjene fotografije i komentara, u smislu prakse Evropskog suda, potrebno uzeti u obzir sve okolnosti slučaja i opšti ton primjedbi, naročito apelantkinjino svojstvo javne ličnosti i doprinos temi od javnog interesa, kako je već obrazloženo. Stoga, Ustavni sud smatra da je objavljivanje sporne fotografije takođe bilo u kontekstu doprinosa debati od javnog interesa. Takav zaključak ne može promijeniti ni to što je u tekstu navedeno i „da je apelantkinja na bolovanju ali da to vrijeme koristi da se vidi s partijskim kolegama i da uz hranu i piće popričaju o planovima za budućnost“. Međutim, s obzirom na prihvatljive granice kritike koje su šire kad se radi o javnim službenicima, apelantkinja kao javna službenica mora trpjeti izražavanja čak i ako su šokantna i uvredljiva. U tom pogledu, Ustavni sud podsjeća da novinarska sloboda obuhvata i moguće pribjegavanje određenom stepenu pretjerivanja ili čak provokacije (vidi Evropski sud, Sabuncu i drugi protiv Turske , presuda od 10. novembra 2020. godine, predstavka broj 23199/17, tačka 220). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud i te apelantkinjine navode smatra neosnovanim.
31. Imajući u vidu sve navedeno, posebno sadržaj spornih tekstova, apelantkinjino ponašanje i ponašanje tuženih, te vrijeme i način izražavanja, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u okolnostima konkretnog slučaja u dovoljnoj mjeri sagledao sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja. Dalje, Ustavni sud smatra da je Okružni sud prilikom odlučivanja u dovoljnoj mjeri izbalansirao apelantkinjino pravo na zaštitu njenog ugleda, u smislu člana 8 Evropske konvencije, i pravo tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije, dajući u relevantnim okolnostima prednost pravu tuženih na slobodu izražavanja. Takođe, Ustavni sud smatra da je sud o tome dao dovoljne i relevantne razloge, što apelantkinja svojim navodima nije uspjela dovesti u pitanje.
32. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja apelantkinjinog prava na ugled kao segmenta prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
33. Što se tiče navoda o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelantkinja osporava zaključak suda o nedostatku pasivne legitimacije prvotuženog. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23 s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42 do 45 s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).
34. Ustavni sud zapaža da su Okružni i Osnovni sud detaljno analizirali pitanje pasivne legitimacije prvotuženog. Dalje, redovni sudovi su dali jasne razloge zbog kojih smatraju da prvotuženi nije izdavač dnevnih novina u kojim su objavljeni sporni tekstovi, te slijedom toga ni lice navedeno u članu 5 stav 1 ZZK. U vezi s apelantkinjinim pozivanjem na Odluku Ustavnog suda broj AP-647/14, Ustavni sud, u prvom redu, napominje da su ugovori o prodaji štampe i aneksi na koje se pozvao prvostepeni sud u konkretnom predmetu zaključeni nakon objave spornog članka u predmetu broj AP-647/14 (tačka 7 te odluke). Dakle, iz navedenog proizlazi da je odluka u konkretnom predmetu donesena na osnovu dokumenata iz perioda nakon objave članka iz predmeta broj AP-647/14. U takvim okolnostima je neosnovano apelantkinjino pozivanje na Odluku broj AP-647/14. Osim toga, Ustavni sud primjećuje i da su redovni sudovi u drugom predmetu, kao i u apelantkinjinom slučaju, zaključili da je prvotuženi samo distributer dnevnih novina i da stoga nije pasivno legitimisan u tom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-648/17 od 10. aprila 2019. godine, tač. 8 i 15, dostupna na www.ustavnisud.ba).
35. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud u konkretnom predmetu bio u najboljoj poziciji da ispita pitanje ko je bio izdavač dnevnih novina u vrijeme objavljivanja spornih tekstova, o čemu je dao dovoljno jasna i konkretna obrazloženja koja se ne mogu ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Osim toga, apelantkinja ne iznosi da je tokom postupka pred redovnim sudovima na bilo koji način uskraćena za neku drugu procesnu garanciju iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada je Okružni sud u osporenoj presudi na odgovarajući način analizirao relevantne kriterijume u kontekstu svih okolnosti konkretnog slučaja, onako kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između apelantkinjinog prava na privatni život garantovanog članom 8 Evropske konvencije i prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije.
37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud, prihvatajući činjenična utvrđenja i pravne stavove prvostepenog suda u odnosu na pitanje pasivne legitimacije prvotuženog, u osporenoj odluci dao jasno i razumno obrazloženje.
38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić