Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-586/21 (B. M. i drugi)

Odluka donesena 27. 03. 2025.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nasljedstvo
  • Legitimno očekivanje
  • Eksproprijacija
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-586/21

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 03. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-586/21, rješavajući apelaciju Boška Marića i drugih, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, dopredsjednica Angelika Nußberger, dopredsjednica

Mirsad Ćeman, sudac Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudac

Marin Vukoja, sudacna sjednici održanoj 27. ožujka 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Boška Marića, Šime Marića, Mije Marića, Stjepana Marića, Ranka Petričevića, Svetlane Gardaš i Ranke Begić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 019752 19 U od 22. prosinca 2020. godine.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantima Bošku Mariću, Šimi Mariću, Miji Mariću, Stjepanu Mariću, Ranki Petričević, Svetlani Gardaš i Ranki Begić u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od po 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da nakon isteka tog roka plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neutemeljena apelacija Boška Marića, Šime Marića, Mije Marića, Stjepana Marića, Ranka Petričevića, Svetlane Gardaš i Ranke Begić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 019752 19 U od 22. prosinca 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Boško Marić, Šimo Marić, Mijo Marić, Stjepan Marić, Ranko Petričević, Svetlana Gardaš i Ranka Begić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Husina, koje zastupa Emil Galušić, odvjetnik iz Tuzle, podnijeli su 18. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 019752 19 U od 22. prosinca 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, 5. rujna 2022. godine od Kantonalnog suda, Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: drugostupanjski organ), Grada Tuzle, Službe za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: prvostupanjski organ) i JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su odgovore na apelaciju dostavili u razdoblju od 12. do 21. rujna 2022. godine.

4. Ustavni sud je 10. siječnja 2023. godine dostavljene odgovore na apelaciju dostavio apelantima, na koje su apelanti 17. siječnja 2023. godine dostavili izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Podnositelj zahtjeva je 15. ožujka 2013. godine prvostupanjskom organu podnio zahtjev za utvrđivanje prvenstvenog prava gradnje na gradskom građevinskom zemljištu. Prvostupanjski organ je 24. travnja 2014. godine donio djelomično rješenje, koje je poništeno rješenjem drugostupanjskog organa od 24. prosinca 2014. godine. U ponovnom postupku prvostupanjski organ je donio djelomično rješenje od 12. lipnja 2017. godine, koje je poništeno rješenjem drugostupanjskog organa od 17. studenog 2017. godine, te je predmet vraćen prvostupanjskom organu na ponovni postupak. U ponovnom postupku podnositelj zahtjeva je preinačio svoj zahtjev u prijedlog za potpunu eksproprijaciju nekretnina.

7. Rješenjem prvostupanjskog organa broj 08-31-2550/13-7 KS od 5. travnja 2019. godine usvojen je prijedlog podnositelja zahtjeva za potpunu eksproprijaciju nekretnine (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina) od stvarnih suvlasnika (bliže precizirani u izreci navedenog rješenja, u daljnjem tekstu: zainteresirane osobe). Također, navedenim rješenjem određeno je da zainteresiranim osobama za ekspropriranu nekretninu pripada pravo na naknadu, koja će se odrediti u posebnom postupku. U konkretnom postupku apelanti su tvrdili da je njihov pravni prednik upisan u katastar kao korisnik sporne nekretnine, te da su stoga oni, kao njegovi nasljednici, suvlasnici i korisnici sporne nekretnine.

8. Prvostupanjski organ je u obrazloženju naveo da u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu nisu upisane iste osobe kao suvlasnici i sukorisnici sporne nekretnine. Stoga je prvostupanjski organ, u skladu s odredbom članka 27. stavak 3. Zakona o eksproprijaciji, kao prethodno pitanje raspravio pravo vlasništva na spornoj nekretnini. S ciljem utvrđivanja koje su osobe stvarni suvlasnici sporne nekretnine, prvostupanjski organ je prihvatio kao točne iskaze saslušanih svjedoka zato što su „identični i zato što potvrđuju činjenice utvrđene pravomoćnim odlukama suda“. Prvostupanjski organ je pojasnio da je doneseno više pravomoćnih rješenja u ostavinskim postupcima u razdoblju od 1965. do 2016. godine, na temelju kojih su se zainteresirane osobe uknjižile u zemljišnoj knjizi kao suvlasnici sporne nekretnine. Pri tome, prvostupanjski organ je naglasio da sve prethodno navedeno proizlazi i iz zk. izvatka, koji ima snagu javne isprave, sukladno odredbi članka 2. točka 1. Zakona o zemljišnim knjigama. Imajući u vidu navedeno, prvostupanjski organ je istaknuo da nije mogao prihvatiti točnim izjave apelanata da su oni stvarni suvlasnici i korisnici te nekretnine.

9. Naime, prvostupanjski organ je pojasnio da se uknjiženo pravo suvlasništva na spornoj nekretnini nije moglo osporiti izjavama apelanata, tim prije što ni njihov prednik nikada nije bio uknjižen u zemljišnoj knjizi kao vlasnik sporne nekretnine. Stoga, kako je obrazloženo, apelanti nisu mogli steći više prava nego što je imao njihov prednik. Pored toga, prvostupanjski organ je istaknuo da se apelanti više od 30 godina od okončanja ostavinskog postupka iza njihovog prednika nisu upisali u katastarskom operatu kao sukorisnici sporne nekretnine. U svezi s tim, prvostupanjski organ je ukazao i da sporna nekretnina nije bila predmet zaostavštine iza prednika apelanata, što proizlazi i iz ostavinskog rješenja. Također, prvostupanjski organ je istaknuo da je uviđajem na licu mjesta konstatirano, a to ni stranke nisu osporavale, da je sporna nekretnina zarasla u visoko šiblje i drveće, tj. da je neprohodna, iz čega proizlazi da je već dulje vrijeme nitko ne koristi. Imajući u vidu navedeno, prvostupanjski organ je zaključio da su stvarni vlasnici sporne nekretnine zainteresirane osobe.

10. Rješenjem drugostupanjskog organa broj 05-31-3-862/19 od 10. listopada 2019. godine odbijena je žalba apelanata.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 019752 19 U od 22. prosinca 2020. godine odbijena je tužba apelanata. Kantonalni sud je u obrazloženju istaknuo da iz stanja u spisu proizlazi da ne postoji neslaganje između zemljišnoknjižnog i faktičkog stanja na spornoj nekretnini, pa da prvostupanjski organ nije bio u obvezi raspravljati pravo vlasništva kao prethodno pitanje. Kantonalni sud je pojasnio da iz dokaza proizlazi da već dulje vrijeme nitko od stranaka ne posjeduje spornu nekretninu, odnosno da je nitko ne koristi niti je obrađuje. Stoga je Kantonalni sud istaknuo da je trebalo prihvatiti zemljišnoknjižno stanje, koje je i prihvaćeno. Međutim, kako je obrazloženo, čak i da postoji neslaganje između zemljišnoknjižnog i faktičkog stanja na spornoj nekretnini, prvostupanjski organ je u provedenim dokazima imao dovoljno osnove za zaključak da su zainteresirane osobe stvarni i zemljišnoknjižni vlasnici. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostupanjski organ, u skladu s odredbama članka 27. stavak 3. Zakona o eksproprijaciji, kao prethodno pitanje pravilno utvrdio stvarne vlasnike sporne nekretnine. Pored toga, Kantonalni sud je naglasio da apelanti ni u tužbi niti tijekom upravnog postupka nisu predočili ili predložili bilo koji konkretan dokaz koji nesumnjivo ukazuje da su oni stvarni vlasnici sporne nekretnine, zbog čega su ti navodi paušalni. Kantonalni sud je istaknuo da nije mogao prihvatiti kao točnu i vjerodostojnu izjavu svjedoka A. P., ovjerenu kod notara, da je sporna nekretnina posjed prednika apelanata i da ju je obrađivao od 1950. godine. Naime, kako je obrazloženo, navedeno je u suprotnosti s izjavama saslušanih stranaka i konstatacijom vještaka geometra nakon izvršenog uviđaja na licu mjesta – da sporna nekretnina predstavlja neizgrađeno zemljište, da je neprohodna i da nije ograđena.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

12. Apelanti smatraju da im je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

13. Apelanti su istaknuli da u odnosu na sporne nekretnine postoji nesklad između faktičkog stanja i stanja upisanog u zemljišne knjige. Apelanti su istaknuli da su kao nasljednici upisanog korisnika sporne nekretnine savjesni i zakoniti posjednici te nekretnine, te da su je nakon smrti svog prednika nastavili koristiti. Apelanti su istaknuli da su na ove okolnosti u tijeku postupka dostavili dokaze prilaganjem rodnih listova i time dokazali srodstvo i pravo na naslijeđe sporne nekretnine, što nije osporavano. Međutim, organi uprave i Kantonalni sud propustili su postupiti u skladu s odredbom članka 27. stavak 3. Zakona o eksproprijaciji i kao prethodno pitanje raspraviti pravo vlasništva nad spornom nekretninom. Pored navedenog, apelanti su istaknuli da je dokaz da je provedeni postupak „manjkav“ i činjenica da je postupljeno suprotno članku 24. Zakona o eksproprijaciji, iz kojeg proizlazi da je podnositelj zahtjeva uz prijedlog za eksproprijaciju trebao dostaviti dokaz da je s vlasnicima nekretnine pokušao sporazumno riješiti pitanje stjecanja prava vlasništva.

14. Također, apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Naime, apelanti su istaknuli da je konkretan postupak trajao punih osam godina, zbog čega su predložili da se svakom od njih isplati iznos od po 500,00 KM.b)Odgovori na apelaciju

15. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbaci kao očigledno (prima facie) neutemeljena ili odbije kao neutemeljena jer smatra da apelanti nisu ponudili argumente da je u postupku pred tim sudom došlo do povrede prava na koja su se apelanti pozvali u apelaciji.

16. Drugostupanjski organ je istaknuo da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju svog rješenja.

17. Prvostupanjski organ je istaknuo da je postupak eksproprijacije sporne nekretnine proveden u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji, te da je pitanje prava vlasništva raspravljeno u skladu s odredbom članka 27. stavak 3. navedenog Zakona.

18. Podnositelj zahtjeva je istaknuo da ostaje pri navodima istaknutim u konkretnom postupku.

19. U izjašnjenju na odgovore apelanti su istaknuli da ostaju pri svojim apelacijskim navodima.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o izvlaštenju („Službene novine Federacije BiH“ br. 70/07, 36/10, 25/12, 8/15 – odluka US i 34/16) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 27. stavak 3.

Ako postoji neslaganje zemljišnoknjižnog i činjeničnog stanja na nekretnini, općinska služba za upravu raspravit će pravo vlasništva kao prethodno pitanje. Članak 38. stavak 1.

Postupak provođenja izvlaštenja je žuran. [...]

21. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 58/02, 19/03, 54/04, 32/19 – odluka USFBiH, 94/20 – rješenje USFBiH i 61/22). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 58/02, 19/03 i 54/04) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 2. stavak (1)

Određivanje pojmova (1) Zemljišna knjiga, u smislu ovoga zakona, je javna knjiga i javni registar stvarnih prava na nekretninama i drugih prava, koja su zakonom predviđena za upis, kao i ostalih zakonom predviđenih činjenica od značaja za pravni promet. [...]

22. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 48/99 i 61/22). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH” br. 2/98 i 48/99) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

14. Ekonomičnost postupka

Članak 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

23. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH” broj 9/05), u relevantnom dijelu glasi:

Članak 55. Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost i meritum

25. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

26. Apelanti smatraju da su im u konkretnom slučaju povrijeđena prava iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. Europske konvencije, kao i iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pravavezana za krivične postupke.

28. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku predneovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

U odnosu na osporenu odluku

29. Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje prekršeno, u biti, zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene propisa. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

30. Ustavni sud zapaža da, suprotno apelacijskim navodima, iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja jasno proizlazi da je prvostupanjski organ, sukladno odredbi članka 27. stavak 3. Zakona o eksproprijaciji, raspravio pravo vlasništva nad spornom nekretninom kao prethodno pitanje. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud u osporenoj presudi i organi uprave u obrazloženjima svojih odluka detaljno, argumentirano i jasno obrazložili zašto u konkretnom slučaju nisu mogli prihvatiti tvrdnje apelanata da su oni stvarni suvlasnici i suposjednici sporne nekretnine. Naime, Ustavni sud zapaža da je jasno ukazano da apelanti, osim što su nasljednici njihovog pravnog prednika koji je u katastru bio upisan kao korisnik sporne nekretnine, nisu dostavili nijedan konkretan dokaz da je njihov prednik bio i vlasnik sporne nekretnine niti da su oni u posjedu sporne nekretnine, tj. da su oni stvarni suvlasnici te nekretnine. Dakle, u konkretnom slučaju nema neslaganja između zemljišnoknjižnog i faktičkog stanja na spornoj nekretnini, s obzirom na to da iz provedenih dokaza proizlazi da već dulje vrijeme nitko od stranaka ne posjeduje niti koristi spornu nekretninu. Ustavni sud zapaža da je, pored toga, na temelju provedenih dokaza, prvostupanjski organ detaljno i jasno utvrdio i obrazložio da su suvlasnici sporne nekretnine zainteresirane osobe, a ne apelanti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne smatra da je takvo obrazloženje proizvoljno niti očigledno nerazumno. U odnosu na apelacijske navode da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjena odredba članka

24. Zakona o eksproprijaciji, te imajući u vidu da je u tijeku postupka utvrđeno da apelanti nisu suvlasnici sporne nekretnine, Ustavni sud smatra da ti navodi ne ukazuju na povredu prava apelanata. Također, Ustavni sud ne zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija u smislu prava na pravično suđenje na štetu apelanata niti su oni to naveli u apelaciji.

31. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni, osim navoda o kršenju prava na suđenje u razumnom roku, što će Ustavni sud posebno ispitati. U odnosu na suđenje u razumnom roku

32. Ustavni sud ponavlja da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, duljina trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinačnog predmeta vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. veljače 2002. godine, predstavka broj 53176/99, točka 38. i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, predstavka broj 59181/18, točka 18.).

33. Ustavni sud zapaža da je relevantno razdoblje od 15. ožujka 2013. godine, kada je pokrenut postupak pred upravnim organima, do donošenja presude Kantonalnog suda od 22. prosinca 2020. godine, dakle ukupno razdoblje od sedam godina i oko osam mjeseci. Dalje, Ustavni sud zapaža da je postupak pokrenut zahtjevom za utvrđivanje prvenstvenog prava gradnje, da bi se kasnije, kada je podnositelj zahtjeva preinačio svoj zahtjev, nastavio voditi kao postupak eksproprijacije koji je po zakonu hitne prirode. Također, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o nešto složenijem činjeničnom pitanju jer je kao prethodno pitanje moralo biti raspravljeno tko su stvarni suvlasnici sporne nekretnine. Osim toga, Ustavni sud zapaža da ništa ne ukazuje da su apelanti doprinijeli duljini trajanja postupka.

34. Analizirajući postupanje organa uprave i Kantonalnog suda, Ustavni sud primjećuje da je pred organima uprave postupak dva puta vraćan na ponovno odlučivanje, te da je u toj fazi trajao oko šest godina, od čega četiri godine i više od 10 mjeseci pred prvostupanjskim organom. Nakon toga je Kantonalni sud donio svoju odluku relativno brzo, nakon nešto više od jedne godine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je na ukupnu duljinu postupka u odlučujućoj mjeri utjecalo neefikasno postupanje prvostupanjskog organa, pred kojim je postupak najdulje trajao. Pri tome, Ustavni sud zapaža da prvostupanjski organ u odgovoru na apelaciju uopće nije odgovorio na apelacijske navode koji se odnose na duljinu trajanja postupka, tj. nije obrazložio zašto je konkretni postupak pred tim organom trajao toliko dugo.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naknada nematerijalne štete

36. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. rujna 2022. godine, toč. 32−34.), Ustavni sud smatra da apelantima, u smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od po 500,00 KM.

37. Tu naknadu dužna je platiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

38. Članak II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

39. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine sukladno općem interesu, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

40. Prilikom razmatranja je li došlo do povrede članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi imaju li apelanti „imovinu“ u smislu članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

41. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti konkretnije od puke nade i mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Europski sud, Béláné Nagy protiv Mađarske, presuda od 13. prosinca 2016. godine, predstavka broj 53080/13, točka 75. i Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2361/06 od 10. siječnja 2008. godine i AP-1846/06 od 12. lipnja 2008. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

42. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su apelanti svoje tvrdnje o tome da su vlasnici sporne nekretnine temeljili na činjenici da su nasljednici svog prednika koji je u katastru bio upisan kao korisnik te nekretnine. Međutim, apelanti nisu uspjeli dokazati svoje suvlasništvo na spornoj nekretnini zato što u postupku koji su vodili nisu dostavili nijedan konkretan dokaz da je njihov prednik bio i vlasnik sporne nekretnine. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o „imovini“ apelanata koja bi bila zaštićena člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer apelanti nisu mogli imati „legitimno očekivanje“ da će im biti priznato pravo vlasništva na nekretnini na kojoj to pravo nije imao ni njihov prednik.

43. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni.

VII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije s obzirom na to da je konkretni postupak trajao sedam godina i oko osam mjeseci, čemu je u najvećoj mjeri doprinio prvostupanjski organ, pred kojim je postupak trajao četiri godine i više od 10 mjeseci, a koji nije naveo da su postojale neke naročite okolnosti koje bi eventualno mogle opravdati takvu duljinu postupka.

45. Ustavni sud, s druge strane, zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije s obzirom na to da su organi uprave i Kantonalni sud u konkretnom slučaju detaljno, argumentirano i jasno raspravili, sukladno odredbi članka 27. stavak 3. Zakona o eksproprijaciji, tko su stvarni vlasnici sporne nekretnine.

46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju zato što se u konkretnom slučaju ne radi o „imovini“ apelanata koja bi bila zaštićena člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer apelanti nisu mogli imati „legitimno očekivanje“ da će im biti priznato pravo vlasništva na nekretnini na kojoj to pravo nije imao ni njihov prednik.

47. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-586/21 (B. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio